Dijete je najveće blago, ali i najteži “teret”, koji
žena, kao majka, nosi kroz život, ne bi li ga usmjerila na pravi životni put,
te mu usadila osnovnu i najvažniju vrijednost, da postane čovjek, sa dušom i
srcem.
Odlučila sam pisati o vrlo intimnoj i osjetljivoj temi, te
pokazati kako izgleda majčinstvo doživljeno iz moje perspektive.
Započet ću pitanjem sa kojim sam se često susretala.
“Kada ćete imati djecu i sto čekate?!”
Nikada neću zaboraviti scenu, kada me je to prvi puta
priupitala jedna rasna Hercegovka za prepunim stolom na jednom vjenčanju, dok
je, eto baš simbolično, glodala janjeće kosti. Od šoka sam zanijemila, dok su
oči svih ponosnih majki za stolom bile uprte u mene, željno iščekujući odgovor.
Sa takvom dozom neukusa susretala sam se često, budući da
sam četiri godine bila u braku bez djeteta.
Dan danas ne mogu shvatiti, kako netko takvim pitanjem
banalizira životnu i intimnu odluku dvoje ljudi, te na krajnje neukusan način
zadire u nečiju intimu.Tragedija, koja je obilježila moj život stavila me
u poziciju jedne (hvala Bogu) male skupine majki, čiji život i majčinstvo
izgleda vidno drugačije od života većine majki.
Kao mlada žena, puna životnih planova, preko noći našla sam
se, oči u oči s tragičnom spoznajom, kako će moj sin biti trajno hendikepiran, lišen
svake mogućnost komunikacije sa vanjskim svijetom, doživotno ovisan o tuđoj pomoći
i skrbi. Nikada neću zaboraviti trenutak u kojem mi je tu dijagnozu
priopćila uvažena fizijatrica, kojoj sam sa sinom došla na pregled. Dok je
Frano mirno spavao u svojim kolicima u njenoj ordinaciji, kao mačem pokosile su
me riječi: “Majko, vaš sin ima najteži oblik cerebralne paralize, osim
fizikalne terapije ništa drugo ne mogu preporučiti.”
U tome trenutku srušio se cijeli moj svijet, te je krenulo moje višegodišnje lutanje sa malim anđelom po svijetu.Tražila
sam bilo kakvu pomoć, od klasične do alternative medicine. U toj dugogodišnjoj
životnoj borbi, gdje sam uz dijete provodila dvadeset i četiri sata na dan, pronašla
sam sebe. Svoje pravo ja, svoju snagu, izgradila karakter, ali i osjetila najveću
bol koju majčino srce može zadesiti.
Nikada nisam spoznala ljepotu djetetove prve riječi, prvog
koraka, prvog razreda, prvih simpatija.
No, kroz život, doživjela sam nešto za mene puno
dragocjenije. Kada sam prestala tražiti krivca i iz dana u dan postavljati
jedno te isto pitanje: „Bože zašto bas ja?“, pronašla sam svoj mir.
Prihvatila sam križ i shvatila da sam od Boga na dar, dobila
anđela, koji je tu sa ciljem da od mene napravi boljeg čovjeka. I tako smo zamijenili
uloge. Moj sin, vodi me kroz život, ući kako postati čovjek sa srcem, dušom i
iskrenim osmijehom. U mračnim hodnicima bolnica, čekajući razne terapije i
pretrage, sjedeći sa roditeljima, koji dijele istu tugu postaje nebitno tko si,
što si i koliko imaš.
Spajala nas je ista bol, isti strahovi i neizmjerna količina
ljubavi prema našim anđelima. Bilo je trenutaka kada bih se slamala od tuge, dok
bi me on, bez riječi gledao, najdivnijim očima i osmjehom na svijetu, kao da
govori, ne boj se mama, glavu gore, samo hrabro.
Tada bih se pribrala i čak posramila, pred djetetom za kojeg
su tvrdili da je biljka. On svojim osmijehom tjera moje tuge i strahove, svojim
strpljenjem i životnom voljom puni moju dušu pozitivnom energijom. On je taj,
zbog kojega, kada mi je najteže obučem najljepšu haljinu i uz osmijeh izađem
među ljude. On je taj, zbog kojeg danas ja i moja obitelj, ljude i život gledamo
drugačijim očima. On je sin, koji je majku izveo na pravi životni put.
Suočena s ozbiljnošću njegove dijagnoze donijela sam najtežu
ali i najispravniju životnu odluku. Vođena činjenicom, kako svome sinu želim
samo najbolje, odlučila sam da je smještaj u specijaliziranoj ustanovi za djecu
s njegovom dijagnozom, uz 24 satnu liječničku skrb najbolji izbor. Moj izbor,
iza kojeg stojim i koji je po meni, bez ikakvog ulaženja u detalje ispravan.
Nakon svega što sam kroz život proživjela, donijela sam
odluku da vise neću rađati. Smatram kako je to pravo svake žene, bez obzira na
pritisak društva,okoline ili partnera. Kada me danas, doduše vrlo rijetko, netko
zaskoči pitanjem o mojim planovima glede majčinstva, odgovor je bitno drugačiji
od onog preplašene klinike za svadbenim stolom. Ne želim vise rađati, a seksualni
život mi je vrlo redovit, hvala na pitanju. Takvim odgovorom prekinem svaku
daljnju komunikaciju na tu temu.
Kada sam dobila ponudu za pisanje kolumni na ovome portalu,
zaista mi nije padalo na pamet “prostituirati” svoju intimu, ali iza
cijele slike, koju stvaram o sebi, ovo je u stvari moja realnost .Za sebe
smatram kako sam daleko od neke moralne vertikale, tek obična majka i žena.
Mislim da je puno zanimljivije iskreno pisati o vlastitim stavovima, mišljenjima
i o životu općenito, jer kada padnu sve maske i kada skinemo skupu odjeću i
šminku, svi smo samo obični ljudi od krvi i mesa, sa svojim tugama, strahovima
i životnim borbama.
Zato nemojmo biti površni i suditi drugima, svi nosimo neki
svoj križ, manji ili veći, najbolje što znamo… Budimo obazriviji jedni prema drugima, nekada je samo topla
riječ ili iskren osmijeh dovoljan, da nekome uljepšamo dan. Da je to tako
šapnuo mi je jedan mali anđeo …anđeo sa najdivnijim očima i osmijehom na
svijetu …
Autor: Morana Mamić