Petak! Oh yes, još ovaj
dan i gotov je radni tjedan.
Osjećam sputavanje u
svemu zbog vrućine, a još k tome, dan sam započela ustajanjem na lijevu nogu,
oo gdje mi je kraj.
Umorna, frustrirana i
ljuta nakon cijelog tjedna, rado bi se zavukla u jedan kutak, zaustavila sat i
s nekom nadom čekala da netko drugi obavi sve što je potrebno.
Od jutra osjećam, jaku
glavobolju nagoviještenu budilicom koja bi i Elvisa Presleya digla iz mrtvih.
Opalim budilicu i okrenem se na drugu stranu, samo da mi je još par minuta
blaženog sna. Naravno, dok mislim da sam pet minuta uspjela ukrasti, one se
pretvore u dobrih dvadeset minuta zbog kojih kreće sve nizbrdo.
Iskačem iz kreveta, rušim
sve pred sobom i jurim prema kupaonici pritom zapinjajući za stolić do vrata i
rušeći sve one knjige za koje sam mislila kako ću ih imati vremena pročitati.
Prevrnem očima i krenem dalje. Pogled u zrcalo nagovijestio je kakav će dan,
danas biti. Čupava kosa i blijedo lice sa dvije bubuljice koje strše kao
tornjevi.
Nabacila sam na sebe
par slojeva pudera, obukla se u prvo što je došlo pod ruku i krenula.
Proklinjem samu sebe,
jer nisam skupila dovoljno hrabrosti i vremena da položim vozački pa sad moram
juriti autobusom, koji kasni.
Dan prolazi uz
glavobolju koja nije popustila ni nakon tru nescafea i lekadola. Nervoza i
gubitak kontrole su na izmaku. Sve mi smeta, rado bi se zavukla ispod stola sa
žlicom i nutellom u ruci i glumila nestašno dijete. Naravno, nagli pad šećera
dovodi me u iskušenje da gazim sve pred sobom. Šaljem sms prijateljicama, nadam
se kako će one svojom porukom ublažiti stanje, ali bezuspješno. Svaka od njih
ima neke svoje trenutne probleme, svoj život Santa Barbare i zbog toga su me još
i više povukle u krizno stanje. Krivim ih za prolijevanje posljednje kave tog
dana.
Kao i svako društvo
želimo petak završiti u raspuštanju živaca i drmuskanju guze dok se ne
stropsamo od cuge. To nam je stvarno potrebno. Heal life!
Već dogovoren izlazak
za večeras mi stvara dodatni pressing, jer se žurim obaviti sve što imam po
rasporedu za taj dan. Ali kao da sam znala da neće sve ići tako glatko kako sam
ja zamislila.
Čekanje autobusa po
drugi put toga dana, umor koji me je prisilio da iskoristim stup od reklame
samo kako bi malo zatvorila oči i udahnula punim plućima. Vidim kako se autobus
bliži te se brzo uspravljam, ali osjetim nešto da se razvlači od stupa pa do
ruke. Psujem iz petnih žila, jer se zvakača zalijepila i uporno odbija da me se
oslobodi.
Na izmaku snage ulazim
u stan iz kojeg me pljusne smrad, od kojeg se u želudcu okrene i najmanja
stjenka. Ne moram tražiti izvor smrada, znam da nisam jutros bacila smeće. U
očaju vadim vrećicu, vežem je i ostavljam ispred ulaznih vrata (tako je svakako
neću zaboraviti pri izlazu, uzeti ju i baciti).
Palim laptop u potražnji
za nekom muzikom koju će mi youtube ponuditi, muzikom koja će smiriti nervne
stanice. Dok se raspremam, shvatim da sa sam stavila neku ljubavnu baladu od
koje mi naviru suze na oči, ali pustim. Neka me vodi ta muzika i riječi koje
izbacuju sve emocije.
Još sat vremena i društvance
će planuti. Ostaje mi malo vremena da se obučem. Otvaram ormar, tražim nešto pomalo
sexy, ali se pogled zasuzi, i čujem samu sebe kako izlazi ton za koji nisam ni
znali da ga mogu proizvesti- “Pa ja
nemam ništa za odjenutiiiii!”
Sjednem na krevetu,
koji jutros nisam stigla pospremit, očajno gledajući u ormar, koji iako je pun
kao nar, nemam što navući na sebe. Kucanje na vratima digne me iz očaja, ne
marim što na sebi imam samo donje rublje, otvorim vrata i pustim cure unutra.
Na vratima me sa smiješkom prate, jer vide kakav mi je dan bio.
„Oh maco, tebe gazi
PMS!“ –kaže Sendy koja na sebi ima tirkiznu haljinu, koja bi vas bacila u grešno
razmišljanje, a u ruci nosi dva Somersbya. Zgrabim jedan, okrenem se i potegnem
kao da je to zadnja tekućina na planeti. Pitam se da li prijateljice uvijek
vide ono što mi sami o sebi ne vidimo?
„It`s not pms, such a
life!“ – doviknula sam joj sa podignutom rukom u zraku i smjerom prema ormaru.
Dok je Sendy kopala po ormaru kao da je njen, Danijela i Irena su promijenile
muziku. Balada se pretvorila u Rihannu- Cheers Drink to that, neki luđački
remix od kojeg nam se guza sama pokrenula.
Možda i neće večer biti
tako losa.
Sendy je izvukla crna
haljinicu i visoke štikle, pa tu se baš nema što puno za pogriješiti.
Koja žena nema crnu
usku haljinu u ormaru?
Ogrlica i naušnice da upotpune
izgled i to je to. Osjećam neko veselje, ali naravno, ne zadugo.
Izlazimo iz stana, a
smeće koje sam ostavila ispred vrata, rasuto je. Susjedova mačka je iz znatiželje
uspjela sve izbaciti i napravila deponij na hodniku zgrade.
Sendy mi dobacuje
pogled pun žaljenja, dok Irena i Danijela koračaju preko smetlišta, gledam u to
i u sebi vrištim. Zaključavam vrata i prekoračim sve.
Neću to čistiti, neću u
štiklama, nećuuuu. – govorim sebi, a možda i njima. Okrećem glavu i idem niz
stepenice. Taxi nas čeka.
Cure znaju da treba
šutjeti. Nakon što se tišina odužila, prasnemo u smijeh.
Nismo ni ušle u klub, a
već se žalim na bolne gležnjeve i zglobove. Pripisujem to visokim štiklama i
borim se protiv bolova, iako sam svjesna da je prokleti pms zavladao. Naručujemo
cugu, jednu, drugu, treću pa tako dok ne prestanemo brojati. Plešemo, skačemo u
ritmu muzike, smijemo se kao pomahnitale, ali uživamo.
Zaboravila sam na ovaj dan
kao da nije ni bio. Okrećem se curama i kažem im kako odlazim do toaleta.
Klimnu glavom kao da su razumjele, ali nisu, jer nisu čule apsolutno ništa.
Spuštam se oprezno po stepenicama kluba i na zadnjoj zapnem za vrh štikle i
štropsam se punom snagom na pod. Spuštam glavu u dlanove, nisam sigurna da li
zbog srama, bolova ili samo radi toga da zaplačem.
U jednom trenutku
osjetim ruku koja me podiže, ali ne ispravljam glavu, ipak me je sram. Dečko
koji je bio u prolazu me podignuo,(pravi kavalir) i kad vidim njegov pogled
dođe mi da vrištim iz dubine duše.
Misli da je cuga pobijedila,
misli da sam off. Mičem ruke od njega i uzvraćam pogled, dajem sebi hrabrosti
da mu kažem/objasnim ni sama ne znam -“Hvala, imam samo loš dan!”
Uspravljam se i krećem
prema toaletu kad on dobaci. “Da, možda nije pms!” –gleda sa smiješkom
dok u meni brojčanik bombe odbrojava. Okrećem se za par stupnjeva i ulijećem u
toalet. Moram se umiti, jer bomba tinja. Gležnjevi me polako izdaju, dupe od pada
boli, a u glavi tutnji.
Pokušavam se srediti
pred zrcalom, koliko je moguće. Želim plakati, ali smijeh mi ne dozvoljava. Vadim
mobitel iz torbice te šaljem sms prijateljicama, “Odlazim! Ako ostanem još
koju minutu neću preživjeti. “
Naredne dane ne odgovaram
nikome na pozive. Plačem pred tv-om uz ljubavnu priču, zbog koje sam potrošila
dvije kutije maramica, udavila se u sladoledu od čokolade i izgrizla sve nokte!
Fotografije: favim
Autor: Jasna Terzić
Marčić