Na posljednjem zajedničkom putovanju klince smo – od tada 5 i godinu i pol – vodili u Napulj i Pompeje, na rutu koja baš ni na koji način nije bila prilagođena njima. Sjajno su držali ritam, bolje od nas se nosili sa 17+ kilometara dnevno u nogama, ali već tada sam znala da će sljedeće putovanje biti prilagođeno u potpunosti njima.
Znači – moramo ići negdje gdje je sladoled najbolji, pizze ima na sve strane, svuda uokolo su zanimljive životinje i bezbrižno mogu trčati okolo i divljati po parkovima. A sve to bez da putujemo čitav dan na drugi kraj države, kontinenta ili planete. Kamo ćemo? Logično, ajmo ponovo u Italiju.
Zvijezda ovoga putovanja bio je safari park Natura Viva, nekih pola sata udaljen od Verone i još malo manje od prelijepog jezera, Lago di Garda. Via Michelin kaže – nekih 4-5 sati od Krka autom, a kad smo već tamo odlučili smo izlet pretvoriti u trodnevno putovanje. Vidjet ćemo Veronu, čitav dan provesti u safariju i zoološkom, a zatim malo jesti sladoled po onim pitoresknim mjestašcima uz jezero i popeti se 1800 metara nadmorske visine, žičarom na Monte Baldo.
Mantra putovanja – samo opušteno, go with the flow. Kao da s dvoje djece u autu i možeš drugačije.
“Kad ćemo doć?” A bili smo tek na Krčkom mostu…
Hrana – sve što vole, samo ne slatko da ne podivljaju – uvijek je apsolutni must have na putovanju s klincima i zato smo najprije ukrcali hranu (kao Česi, da), a zatim sve ostalo. Vrijeme nije obećavalo, kao ni kolona na granici. Uz apsolutni potop koji nas je pratio do pred samu Veronu i Slovence koji su rigorozno provjeravali non-EU i time stvorili kilometarsku gužvu, za put od 4-5 sati nama je trebalo 7. Naravno, i uz povremene piš pauze i jednu dužu, tijekom koje su klinci dobrih pola sata divljali u minijaturnoj igraonici jednog od onih restorančića uz autocestu. Svi redom bili smo mu neizmjerno zahvalni na tom dječjem kutku.
Samo opušteno, go with the flow…
Budući da su moja prva ljubav knjige, odlučila sam na svakome od svojih putovanja posjetiti lokalnu knjižnicu i umjesto suvenira kupiti knjigu u jednoj od lokalnih knjižara. Kratki google search otkrio mi je pravi biser – upravo u Veroni je najstarija knjižnica na svijetu! Ili barem u Europi 😉 Prema najstarijem zapisu koji čuva, Biblioteca Capitolare stara je više od 1500 godina, a u svojem početku u njoj su radili svećenici iz obližnje crkve na Piazza Duomo. Danas čuva, između ostaloga, i jedan od primjeraka Danteove Božanstvene komedije i to je definitivno bila točka od koje sam željela krenuti!
Nažalost, Talijani imaju specifičan smisao za vrijeme, organizaciju i tome slično, neobično nalik onom dalmatinskom “lako ćemo”. Radnom vremenu i najavi unatoč, ukratko – poljubili smo vrata. Lijepa su to vrata na lijepom trgu ispred lijepe crkve, ali ipak su samo vrata. Razina razočaranja – maksimalna. Ipak, preporučam da pokušate, možda budete imali više sreće.
Srećom, Verona se pokazala kao pravi biser. Romantična Casa di Giulietta, Piazza Brà s impresivnom Arenom, spektakularan pogled sa 84 metra visokog Torre dei Lamberti (bez brige, postoji lift), Julijin grob…
Verona je romantična na sve načine na koji jedan grad može biti romantičan i svaka uličica, portun i prozor pričaju svoju priču.
Pokazalo se da je proljeće odlično vrijeme za razgledavanje jer je čitav grad bio pun ljudi, ali ipak nigdje nije bilo gužve ni čekanja. Sjajna stvar kod Verone, što je osobito važno ako idete s djecom, jest da sve najvažnije nezaobilazne turističke atrakcije možete vidjeti lagano šećući – sve su uglavnom smještene u samoj staroj gradskoj jezgri i trebala su nam otprilike 4 sata da ih obiđemo.
Uz pristojne količine sladoleda, nismo ih ni osjetili. Naravno, ima se u Veroni što istraživati i mnogo duže od naša četiri sata, ali ovoga puta to nam se nažalost nije uklapalo u planove.
Kod posjeta Veroni svakako bih kao prvu stanicu preporučila Turistički informativni centar koji se nalazi odmah preko puta Arene. Znam da je to nepotrebno naglašavati i naravno, mislite da ste sve unaprijed proguglali i isplanirali, ali ženskice koje tamo rade otkrit će vam one male gradske tajne koje nećete naći na forumu otprije dvije godine: gdje se još samo danas održava festival lokalne hrane, gdje kušaonica vina ima dane otvorenih vrata, gdje je baš danas dan posvećen djeci…
U Veroni su djeca i više nego dobro došla, a tome svjedoče i unaprijed pripremljeni itinerari za obilazak s klincima, pa čak i lov na blago – nakon kojeg ćete upravo u TiC-u moći pokupiti nagradicu za svojeg malog istraživača 🙂 Štoviše, postoji i web stranica namjenjena upravo za obilazak Verone s djecom, gdje ćete naći i korisne savjete i popis dječjih igrališta, kao i gomilu drugih korisnih informacija.
Moram priznati da je Verona nadmašila naša očekivanja, a ista stvar dogodila se i s Campeggio Gasparina – kampom iz kojega se može prošetati do Gardalanda, ali još važnije – kilometrima šetati uz samo jezero. I sve to za zaista normalan novac – nas 4 smo dvije noći u potpuno opremljenoj dvosobnoj kućici s kuhinjom, kupaonicom i klimom platili okruglih – 100 eura.
Stigli smo u suton i prije no što smo istražili unaprijed rezerviranu mobilnu kućicu, otrčali smo na obalu uhvatiti posljednje zrake sunca. Milijun školjaka dočekalo nas je na plaži samo koju minutu od naše kućice, patke su nas besramno slijedile žicajući hranu, iza planine sunce nam je poželjelo ugodnu večer a mi smo shvatili da će nam ova tri planirana dana biti daleko premalo.
Drugi dan bio je planiran za već spomenutu zvijezdu ovog dječjeg putovanja: safari park Natura Viva. Samo 10-ak minuta vožnje od kampa našli smo se u nekom sasvim drugom svijetu – oko auta šeću žirafe i neke rogate zvijeri, uzbuđenje je na vrhuncu, klinci su negdje između općeg oduševljenja i opće panike! Safari dio parka je sjajan i traje oko pola sata, a zaista je fora vidjeti životinje kako bezbrižno preživaju – ili se naganjaju – samo koji metar od auta u kojem sjediš.
Ipak, još nas je više impresionirao sam zoo. Nema tu puno veze s našim zoološkim vrtovima u Zagrebu ili primjerice Osijeku: osim što je organizacija besprijekorna pa na više punktova imaš mjesta za piknik, dječja igrališta, automate s hranom ili restorane, životinje su u besprijekornom stanju i na raspolaganju imaju nastambe zaista impresivne veličine.
Primjerice, vukovi žive u čitavoj jednoj prirodnoj, ograđenoj šumi; jedna poveća kornjača ima kuću, livadu, komad šume i čitavo jezero samo za sebe; nilski konji i nosorog dijele teren definitivno veći od nogometnog igrališta. I tako dalje… Nije kao u prirodi, ništa ne može zamijeniti prirodno stanište, ali svakako je bolje od svakog zoološkog koji smo do sada vidjeli.
U posljednjem dijelu parka nalazi se i Extinction park ili jednostavnije, Dino park, u kojem su u prirodnoj veličini i prirodnom okolišu postavljeni modeli dinosaura i drugih izumrlih životinja. Uz to, upravo se gradi i čitav novi centar posvećen golemim reptilima… Znači, morat ćemo se vratiti.
Klincima se također svidio i park na samom ulazu, gdje su mogli testirati svoju brzinu, skočnost i svašta nešto slično, pa ih usporediti s onima tigra, lava ili klokana. Jako fora! Kao i ručak u jurti, jer… zašto ne 😀
Samo opušteno, go with the flow… Sada je bilo već puno lakše izvedivo. 😉
Za obilazak čitavog parka trebalo nam je otprilike 4 sata. Ako imate manje klince, slobodno možete kolicima, staze su odlično održavane i u pravilu nigdje nema stepenica.
Nakon Parka – Sirmione! Rekli su nam da je Sirmione neizostavan dio svakog posjeta jezeru Garda, a tko smo mi da tvrdimo suprotno? Mali utvrđeni gradić smješten na uskom rtu kao da je preseljen s jadranske obale: kamene kućice, uske uličice, savršeno održavani perivoji i gradske plaže…
Ako je romantika u Veroni bila na razini, Sirmione je još jedan korak više. Ovdje smo pojeli izvrsnu pizzu za sasvim normalan novac i odličan sladoled za malo manje normalan novac (računajte na kuglicu po cijeni od 2 do 4 eura). Sirmione je u svakom pogledu opravdao glas koji ga prati.
Treći i posljednji dan bio je rezerviran za sjeverni dio jezera Garda i uspon na 1800 metara visoki Monte Baldo. Čitava vožnja od južnog do sjevernog dijela jezera Garda je priča za sebe: najprije te oduševe nepregledni vinogradi i besprijekorno održavana polja, a onda te zapljusne ljepota samog jezera dok se voziš u nedogled prema sjeveru. Poriv da ga čitavog obiđemo bio nam je na umu čitavim putem i dok ovo pišem već računam kada bi se mogli vratiti. Možda s kamperom, pa pomalo… Jezero uopće ne ostavlja dojam jezera, kako zbog svoje impresivne veličine, tako i zbog bistre plave vode i lijepih plaža posutih oblucima.
Ideja je bila obići i Malcesine, pa iz tog romantičnog malog grada žičarom na planinu. Nažalost, dogodile su se dvije stvari: Prvo, na vrhu planine bio je snijeg, a mi u ljetnoj odjeći, drugo, Bato je zaspao onom vrstom sna kada nema šanse da ga probudiš dok se ne naspava. Umjesto do vrha tako smo se iskrcali na pola puta, gdje se nalazi restoran sa sigurno jednim od najljepših pogleda na jezero.
Klinci nisu bili impresionirani pogledom, ali jesu ljuljačkom i toboganom, a još više samom žičarom koju je Bato nazvao avionom, a Mala Kme je kasnije impresionirano opisivala prijateljima u vrtiću. Mi smo pauzu iskoristili za punjenje baterija.
Kakav. Pogled. <3
Čitavim putem za dolje vijećali smo možemo li ostati još jedan dan. Što bi još sve mogli raditi, kamo još otići. Glas razuma vratio nas je doma. Mrzim taj glupi glas. Ali ušutkat ćemo ga mi opet uskoro.
Samo opušteno…
Autor i foto: Extravagant