Mateo Žmak je mladi riječki glazbenik, jedan od najeminentnijih pijanista mlade generacije u Hrvatskoj. Glazbeni vrtić, osnovnu i srednju glazbenu školu završio je u Rijeci te Glazbenu akademiju u Zagrebu.
Trenutno se nalazi na posljednoj godini doktorskog studija Fakulteta Muzičke Umetnosti u Beogradu te je nedavno postao klavijaturist Zagrebačkog kazališta “Komedija”.
Iza njega se nalaze brojni nastupi, koncerti, nagrade, kao što je osvojeno 3. mjesto na svijetu u kategoriji pijanista do 23 godine.
Surađivao je s mnogim imenima domaće i regionalne glazbene scene, kao što su Đani Stipaničev, Antonio Krištofić, Medea Market Sindik, Damir Kedžo, Martina Majerle, Antonela Doko i još mnogi drugi.
Jedno od svojih najvećih životnih iskustava ističe ono u SAD-u prošle godine u vrijeme prvog “lockdowna”.
Više o sebi, odustajanju od nogometne karijere te po čemu se izdvaja od ostalih klasičnih pijanista, otkrio nam je Mateo Žmak u intervjuu!
1.Otkrij nam malo više o sebi!
Iako sam ponosni Riječanin, potječem iz obitelji koja je sve samo ne „riječka“: tata mi je Istrijan, kao i moj pokojni nono i čitava njegova obitelj, a mama je rođena u Karlovcu, iako je do fakulteta (kojeg je završila u Zagrebu) živjela u Gospiću. Dakle, rekao bih dosta šareno rodno stablo hahaha. Valjda i moja želja za stalnim putovanjima vuče neke korijene iz tog stabla.
Što se tiče školovanja, veći dio svojih znanja i kompetencija (kako glazbenih, tako i općeobrazovnih) stekao sam u Rijeci: završio sam osnovnu školu Ivana Zajca, osnovnu i srednju glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci.
Veći dio studija sam također odradio u Rijeci, u riječkom područnom odsjeku Muzičke akademije u Zagrebu, gdje sam na kraju i diplomirao cum laude u klasi fantastičnog mentora i predivnog čovjeka, profesora Vladimira Babina. Upravo je on ostavio najveći trag na mojoj ličnosti – ne samo glazbenoj, već i općenito. Usadio mi je visoke moralne vrijednosti i dao mi je velik vjetar u leđa kako bih mogao ostvariti sve što zamislim. Budući da je on veoma smirena osoba, i to sam od njega pokupio te sam shvatio da se stvari rijetko rješavaju konfliktima, da treba biti prije svega pošten prema sebi i drugima i da kroz život treba kročiti trezveno i smireno. Samo s takvim stavom i pristupom i uz puno truda će životni uspjesi – bili oni vezani striktno uz glazbu ili ne – doći.
Da me netko pita koje bih vrline izdvojio kod sebe, to bi definitivno bila profesionalnost i stopostotna predanost svemu što radim u životu. Usudio bih se reći da je to jedan od ključnih razloga mojih dosadašnjih uspjeha.
2. Trenutno te smatraju jednim od najeminentnijih pijanista mlade generacije u Hrvatskoj. Kako se nosiš s tom „titulom“?
Bez lažne skromnosti, svaki put kada to čujem ili pročitam se osjećam zbilja ponosan na sebe, jer znam što stoji iza te „titule“ i koliko je trebalo neprospavanih noći, truda, vježbanja, odricanja, putovanja, kompromisa i općenito rada na sebi kako bi se do tog lijepog priznanja došlo.
Uvijek se lagano nasmijem na činjenicu da sam jedan od uspješnijih mladih pijanista u Hrvatskoj, a da sam većinu svojih uspjeha većinom gradio inozemno. Znamo da je scena za klasične glazbenike poprilično uska i skromna, te da je umjetnost u našem društvu općenito na, moramo priznati, doista niskim granama. Hvala Bogu da sam to shvatio na vrijeme i da sam imao dovoljno mentalne snage, znanja i hrabrosti kako bih se othrvao od hrvatskog letargičnog načina razmišljanja te da sam tražio mjesta u inozemstvu gdje bih na natjecanjima i koncertima mogao kroz glazbu iskazati ono što nosim u sebi i, na kraju, ostaviti neki trag.
Koračam i dalje hrabro naprijed i ne zadovoljavam se prosjekom (čitaj: hrvatskim mentalitetom) nego pokušavam dati najboljeg sebe i nadam se da će me to dovesti čim je dalje moguće. Mislim da je svakome tko to želi, samo nebo granica. Ali to je visoki cilj i do njega se dolazi postupno – predanim pristupom i čistim srcem.
3. Vjerujem da se netko u tvojoj obitelji bavio/bavi glazbom?
Tako je! Još od malena mi na gramofonu/radiju/CD-u „trešti“ neka glazba. Moji nona i nono su kroz život često skupa pjevali pa su tu naviku nastavili i u mojim mlađim danima te mi je to zapravo jedan od prvih doticaja s glazbom. Majka, iako glazbeni laik, obožava slušati raznu kvalitetnu glazbu i dan danas s glazbom zaspe i uz glazbu se budi. Jedini profesionalni glazbenik u obitelji je moj tata, koji je trenutno zaposlen kao korepetitor u baletnoj školi u Rijeci, a u mojim najmlađim danima je predavao klavir, harmoniku i solfeggio.
Postoji jedna miskoncepcija na koju smo i tata i ja poprilično ljuti, a to je da me on gurao prema glazbi i da me kroz cijelo moje školovanje instruirao i pomagao mi. Ništa nije dalje od istine! Njegova nit vodilja je bila da me nipošto neće usmjeravati ka glazbi i da mi neće ništa pomagati jer se moram sam izboriti za sebe i moram sam napredovati u čemu god se pronalazim u životu.
Kao djetetu mi je bilo nejasno zašto mi ne želi pomoći da lakše uvježbam neku etidu ili sonatu ili zašto mi ne želi pomoći riješiti neki zadatak iz solfeggia, ali danas sam mu duboko zahvalan što nikad nije intervenirao. Sve sam sam u životu postigao i svo znanje koje imam sam sam stekao i to je činjenica na koju sam strašno ponosan.
4. Jesi li oduvijek znao da će glazba postati tvoj život? Doznala sam da si bio vrlo talentiran u nogometu. Ispričaj nam malo više o tome.
U principu da. Točno se sjećam trenutka kada mi je glazba poslala poruku da želi da mi bude veliki dio života. Imao sam 5 ili 6 godina kada sam na gramofonu kojeg smo tada imali u kući čuo Chopinovu etidu op. 25 br. 9, široj publici poznatija kao „Butterfly“ etida („leptir“ etida). Ta skladba je u meni ostavila do dan danas neizbrisiv trag i živopisno se sjećam osjećaja kojeg sam imao u tom trenutku. To je bilo nešto uistinu transcendentalno i vanzemaljsko i tada sam odučio da će mi glazba biti poziv.
A što se tiče nogometa, tako je – to je manje poznata ali svejedno lijepa priča. Općenito obožavam sportove a nogomet je oduvijek bio broj 1 na televiziji u kući. Kako sam ga puno pratio od najranijih dana, tako sam i ne znajući stvorio tzv. nogometnu inteligenciju. Odlično sam pratio taktičke postavke i gledao unaprijed gdje će se koji igrač nalaziti u datom trenutku te sam tako odlučio probati igrati. Htio sam biti vezni igrač.
Nije mi nikad bilo primarno zabijati golove, već mi je bilo interesantno biti u centru zbivanja i pokušati asistirati. Tako sam htio igrati u sredini terena kao vezni igrač. Oduvijek sam se borio s viškom kilograma, a kako je poznato, vezni igrači se kondicijski najviše potroše i ja unatoč dobrom pregledu igre i nogometnoj inteligenciji jednostavno nisam mogao pratiti tempo. Onda sam prešao na golmansku poziciju u jednom trenutku kad je zatrebalo i shvatio sam da mi je među vratnicama najugodnije. Ne trči se, ali se mora biti maksimalno koncentriran jer svojim jednim kiksom možeš uništiti 90 minuta odlične igre svojih suigrača.
Općenito volim raditi pod pritiskom i taj pritisak me tjerao da budem sve bolji i bolji. No, kad je stiglo vrijeme da finalno odlučim što želim u životu, jer se ne mogu na visokom nivou baviti i jednim i drugim, bio sam „na vagi“, a tu pobjedu je ipak odnijela glazba.
Nogomet mi je ostao veliki hobi kojeg nažalost ne mogu često igrati, ali trudim se da to ipak bude što češće u granicama mog slobodnog vremena. Vjerni sam navijač Manchester Uniteda i općenito volim Premiership, a omiljeni igrač mi je Cristiano Ronaldo kojemu skidam kapu do poda zbog svega što je napravio svojim iznimnim trudom i mukotrpnim radom.
5. Pohađao si glazbeni vrtić, osnovnu i srednju glazbenu školu u Rijeci te akademiju u Zagrebu. Međutim, odlučio si ići korak naprijed i upisao doktorski studij u Beogradu! Opiši nam ukratko iskustvo studiranja u Beogradu!
Već se nalazim na posljednjoj godini. Oduvijek sam volio Chopina i Liszta koji su me obilježili kao glazbenika ali i kao osobu, te sam htio ovaj najviši nivo studija na neki način posvetiti njima. Na prvoj godini sam izučavao lik i djelo Frederica Chopina, na drugoj lik i djelo Franza Liszta, a u ovoj trećoj godini radim komparaciju jednog i drugog skladatelja. Temu još ne želim otkrivati jer se još nekoliko stvari mora posložiti kako bi ona ugledala svjetlo dana, ali zasigurno s njih dvojicom želim zaokružiti priču oko mog studiranja.
Što se tiče cjelokupnog studiranja na Fakultetu Muzičke Umetnosti u Beogradu, imam samo riječi hvale. Profesori i studenti na fakultetu s kojima sam surađivao kroz razdoblje doktorata su predivni ljudi prepuni znanja i sa zdravim pogledima na život. Naučio sam iznimno puno u teoretskom smislu jer je način pristupa temama potpuno drugačiji od onog na Akademiji u Zagrebu. Traži se veća samodisciplina i samostalni rad i nitko te ne vuče za rukav ukoliko nešto ne napraviš. Treba se svatko izboriti za sebe i to je jedna od najvrijednijih životnih lekcija koje sam mogao naučiti. Moj glavni profesor je Aleksandar Serdar, koji je jedan od najvećih i najaktivnijih živućih pijanista koji je održao koncerte na svim kontinentima i ima beskrajno iskustvo iz područja klasične glazbe koju promatra na drugačiji način od mojih bivših profesora klavira.
Prije upisa u Beograd, dvojio sam između Srbije, Austrije i Njemačke, no izabrao sam Srbiju i nisam pogriješio. Ovo je veliko iskustvo i ne bih ga mijenjao ni za što.
6. Također, proveo si nekoliko mjeseci živeći u SAD-u! Koliko te to iskustvo promijenilo, što si točno tamo radio? Imaš li želje vratiti se kad se ova globalna situacija stabilizira?
Možda će glupo zvučati s obzirom da je nedugo nakon mog dolaska u SAD korona sve zatvorila, ali to su mi bili najljepši mjeseci života! Moja potajna želja je bila posjetiti Ameriku i stekli su se uvjeti da to i učinim.
Dobio sam fantastičnu ponudu da sviram u najelitnijim restoranima na Floridi i u najrenomiranijim koncertnim dvoranama! Što više čovjek može poželjeti? Da se osjećam kao kod kuće? I to sam uspio zbog predivnih ljudi koje sam upoznao za vrijeme svog boravka na Floridi, koji su mi u kratko vrijeme postali istinski prijatelji i koji su mi pomogli kad mi je najviše trebalo. Te stvari neću nikada zaboraviti i iskreno se nadam da ću im moći barem nekako vratiti dobrotu i nesebičnost koju su mi pružili.
Iskustvo boravka u SAD-u me promijenilo jer mi je usadilo američki način razmišljanja i pogleda na život. Naučilo me da se ne treba ničeg sramiti i da se za svoja prava treba izboriti. Ljudi niti ne znaju kolikih sve prava imaju ali nisu ni svjesni. Ja sam to ipak uspio osvijestiti. Naravno da u svakom žitu ima kukolja te ništa drugačije nije niti u toj zapadnoj zemlji, no moram objektivno priznati da je Balkan miljama daleko od uređenosti Sjedinjenih Američkih Država. Amerika je zemlja u kojoj bih u budućnosti želio živjeti i čiji bi rezident htio biti, jer sam osobno mentalitetom ipak (uz dužno poštovanje prema mojoj zemlji koju volim) neusporedivo bliže Americi nego Hrvatskoj.
Tamo nije bitno odakle si i kojih si svjetonazora već koliko dobro obavljaš svoj posao. Ako si u poslu vrhunski, poštuju te jednako kao da si njihov i ne doživljava se nikakva diskriminacija. Takva je država ona u kojoj bih želio graditi svoju budućnost.
7. Iza sebe imaš mnogo regionalnih, državnih, europskih i svjetskih pijanističkih natjecanja na kojima si redovito osvajao velike nagrade. Koju nagradu ili priznanje bi najviše volio istaknuti?
Teško je nešto specijalno istaknuti, jer mi je svako to pojedino natjecanje poslužilo i naučilo me nečemu. Na tim natjecanjima sam upoznao fenomenalne glazbenike i kolege s kojima sam i dan danas u kontaktu i s kojima razmjenjujem mišljenja i iskustva.
Rekao bih da je to najveća prednost takvih manifestacija jer je to najbolja prilika za upoznati ljude sličnih interesa i pogleda na život.
Jako volim svirati s drugim glazbenicima te mi je iz tog aspekta jako drago svako natjecanje na kojem sam sudjelovao s mojim dragim prijateljem i kolegom u klavirskom duu, Enejem Blažekom.
Ali ako me pitate koje je natjecanje na kojemu sam ostvario najveći uspjeh, to je definitivno osvajanje trećeg mjesta na svijetu u kategoriji pijanista do 23 godine. To natjecanje je bilo u Litvi u prosincu 2017. godine i ono mi je donijelo neke predivne stvari, te ću na njega biti uvijek ponosan.
8. Jedan si od rijetkih klasičnih pijanista koji se uz klasičnu glazbu bavi i drugim sferama glazbe (pop, blues, jazz…)! Što misliš, zašto je to rijetkost?
Iskreno, i meni je to donekle misterij. Oduvijek sam smatrao kako je glazba univerzalni jezik, preko kojeg skladatelj ili interpret može (i mora!) izraziti ono što je riječima neizrecivo. Ponekad teško izražavam svoje emocije jer ih nikako ne mogu bolje izraziti nego sviranjem nekih klasičnih skladbi, poglavito Frederica Chopina. Vjerujem da bi se moji kolege klasični glazbenici složili s time bespogovorno.
No, isto tako nažalost, nemali broj puta sam doživio napade iz kruga klasičnih glazbenika – poglavito pijanista. Oni smatraju kako svojim sviranjem različitih glazbenih stilova na neki način oskvrnjujem svetost klasične glazbe i „amateriziram“ ju. Redovno se na te istupe zgražavam, jer sam uvjerenja kako glazba nije isključiva i kako ima puno toga predivnoga što klasični glazbenici sa svojim uskogrudnim načinom razmišljanja ne mogu percipirati.
Svirajući sve stilove koje ste nabrojali u pitanju a i neke druge koje niste (poput folk glazbe i sevdaha, koje također u nekoj mjeri poznajem i reproduciram), izgradio sam se u pravog glazbenika – glazbenika kojemu ništa nije strano i glazbenika koji će se snaći gdje god ga „bacite“.
Mislim da je to ispravan put i ovim vam se putem moram zahvaliti na postavljenom pitanju, jer napokon imam prostora javno zamoliti moje kolege da prestanu glazbu promatrati samo iz onog kuta koji im je poznat i „a priori“ odbacivati sve što im je nepoznato.
Znam da je potrebna velika doza volje, želje i hrabrosti kako bi izašli iz komfort zone, ali jednom kad se pređe ta imaginarna granica, nagrada koja slijedi u vidu shvaćanja glazbe na drugačiji i potpuniji način je vrijedna svakog truda.
9. Imao si priliku surađivati s mnogim glazbenicima kako iz naše županije tako i šire. Na koju suradnju si posebno ponosan?
Kad se osvrnem i pogledam s kojim sam sve renomiranim glazbenicima nastupao, nekad zastanem i pitam se kada sam to sve uspio u tek napunjenih 26 godina života i zaključim da sam imao poprilično ispunjen poslovni život hahaha.
Na jednu suradnju sam posebno ponosan, a to je suradnja koja se dogodila 2020. godine. Radi se o suradnji s velikom Broadway umjetnicom, Heather Ivy s kojom sam također trebao imati niz koncerata u SAD-u da nas nije spriječila pošast korona virusa. Nisam ni u snu mogao sanjati da ću jednog dana surađivati s takvom veličinom od žene koja je prije svega jednostavna osoba, a onda i prekaljena profesionalka i nevjerojatna vokalistica. Plan mi je da ju dovedem u Hrvatsku pa da donesemo dašak pravog Broadwaya u našu zemlju.
Što se tiče balkanskih suradnji, istaknuo bih „najfriškiju“ suradnju s velikom srpskom zvijezdom s početka dvije tisućitih – Slavicom Ćukteraš, kojoj sam svirao na nedavno objavljenom showu na njenom Youtube kanalu i jednoj srpskoj televiziji kojim je napravila rezime svojeg glazbenog rada do sada u potpuno drugačijim aranžmanima.
Od hrvatskih pjevača, tu mi je zaista teško nekog izabrati jer su to sve vrhunski pjevači poput Đanija Stipaničeva, Antonia Krištofića, Medee Market Sindik, Damira Kedže, Martine Majerle, Antonele Doko i još mnogih drugih. Na svaku tu suradnju sam ponosan jer je utjecala na izgradnju moje glazbene osobnosti. Pažljivo biram s kime ću surađivati, jer mi je uz kvalitetan glas i „stage presence“ vrlo bitan i aspekt kompatibilnosti i kohezije između mene i pjevača. S kim to ne ostvarim na prvu, ljubazno se zahvalim na ponudi. Naučio sam u životu da treba samo raditi projekte u koje vjeruješ jer će samo tako oni ispasti kvalitetni i vrijedni slušanja i gledanja.
10. Koji su tvoji glazbeni uzori?
Općenito su mi u životu uzori osobe koje nešto rade s tolikom lakoćom da i ti pomisliš: „Ajme, pa ovo je jednostavno, idem i ja to napraviti!“ Naravno da je to sve samo ne jednostavno jer iza svakog posla koji tako jednostavno izgleda stoji trud, ili kako ja to volim reći, „krv, znoj i suze“. Isto tako su mi uzori osobe koje se ne stide izići iz svoje komfort zone i dati svijetu nešto drugačije.
Zasad sam u pijanističkoj umjetnosti pronašao samo jednog pijanistu koji odgovara tim kriterijima i njega s pravom smatram uzorom, pa čak bih se usudio reći i idealom. Radi se o kineskom pijanisti Lang Langu. Sve čitatelje pozivam da pogledaju neke od njegovih pijanističkih izvedbi na Youtubeu; vrlo je izgledno da će im on dočarati klasičnu glazbu na jedan posve drugačiji način.
11. Koliko pratiš domaću glazbenu scenu? Čiji rad najviše cijeniš?
Više sam orijentiran na strane izvođače i nekako preferiram glazbu stranih izvođača. Volim kada je u pjesmu uključena vrhunska produkcija i ako je još pjevač iznimnih vokalnih sposobnosti, nema mi veće sreće.
Nisam takvo nešto po svom guštu još uvijek našao u Hrvatskoj, ali mogu reći da mi je daleko najdraži hrvatski pjevač Jacques Houdek – „The Voice“! On ulazi u kategoriju onih ljudi koji kad rade to što rade, to izgleda nevjerojatno jednostavno. Kod njega mi fali vrhunska produkcija da bi moje oduševljenje bilo potpuno.
Izuzev njega, ne mogu reći ni za koga da me baš može „izuti iz cipela“. Daleko od toga da mi ništa drugo ne valja i aplaudiram svima koji se bave glazbom jer ona uistinu liječi, ali eto…
Valjda sam slušajući isključivo vrhunske strane izvođače previsoko dignuo neku vlastitu ljestvicu za domaće tekstopisce, autore glazbe i producente.
12. U planu ti je izdavanje prvog albuma klasične glazbe. Reci mi malo više o konceptu, suradnicima, kada će ugledati svjetlo dana…?
Kako to obično biva kod mene, čim ja nešto veliko najavim prerano, uvijek mi nešto prepriječi put i onemogući mi dovršetak planova. Za sada je to što je prvotno bilo zamišljeno propalo, ali neke druge varijante su iznikle.
Poučen prijašnjim iskustvom, ovog puta ću politički korektno propustiti išta najavljivati ovako javno da se slučajno opet ne izjalovi. Ono što sa sigurnošću mogu podijeliti jest da će omot albuma raditi provjereni dvojac Karlo Marković i Ivan Petrinić, koji mi već dugo vremena smišljaju vizualni identitet kad je riječ o foto i video snimanjima.
13. Nakratko da skrenemo iz područja glazbe u modu. Kako bi opisao svoj stil? Pridaješ li puno pažnje svom odijevanju?
Što se tiče mog stila na nastupima, moram ga podijeliti u dva dijela: prvo bi bili koncertni nastupi klasične glazbe a drugo bi bili svi ostali nastupi. Kad je riječ o klasičnim koncertima i recitalima, tu ne prihvaćam ništa drugo osim izvrsnosti. A sinonim za izvrsnost u našem području je Fidelio, čiji sam ponosni klijent već nekoliko godina i s velikim zadovoljstvom nosim njihova odijela, košulje i cipele. Imam nekoliko njihovih (za pojmove klasične glazbe) ekstravagantnijih odijela koja nisu klasično crna s bijelom košuljom, već smo zajednički izašli iz tih ustaljenih okvira i isprobavali zanimljive i nesvakidašnje kombinacije. Njihova odijela su također sinonim za ugodu i praktičnost.
Kao pijanist koji izvodi svakojake „akrobacije“ po klaviru u vidu prebačaja ruke preko ruke i slično, trebaju mi košulje i odijela koja su laganih materijala kako bih to sve uspješno mogao i izvesti. Njihova odijela su prva u kojima se osjećam elegantno, a u isto vrijeme i lagodno. Dobitna kombinacija!
Što se tiče ostalih neklasičnih nastupa, koristim sve što mogu kombinirati iz svog ormara kako bi finalni rezultat bio nešto između ležernog i profinjenog.
U današnjem svijetu u kojem živimo, a koji je generalno vizualan, obavezno je odjenuti se lijepo za posebne prilike kao što je koncert. Daleko od toga da sam ja neki modni guru s istančanim osjećajem za sklad odjeće, ali ipak pazim da mi izgled bude u skladu s veličinom nastupa na kojem jesam.
14. Što najviše voliš nositi kad ne sviraš?
Da ste me to pitali prije nekoliko mjeseci, odgovor bi sigurno bio traperice i majica. No, negdje još u Americi, počeo mi se mijenjati stil odijevanja za neposlovne prilike te sam sve više shvatio kako mi izuzetno odgovaraju donji dio trenerke, bijele ili zelene tenisice, široki duks i bijela kapa.
Baš nedavno sam bio u jednoj neformalnoj šetnji po Korzu gdje sam nosio upravo to i prošlo je nekoliko meni poznatih ljudi pokraj mene kao „pokraj turskog groblja“, jer me uopće nisu prepoznali. A kad sam im se javio da ih pozdravim, bili su u teškom šoku što sam bio kričavo i „casual“ obučen te me nisu mogli spojiti s takvim outfitom. Takvog me do nedavno niste mogli vidjeti ni doma, a kamoli u šetnji centrom grada. Vremena se mijenjaju…
15. Za kraj, spomenimo jednu od svježijih novosti o tvom zaposlenju. Postao si klavijaturist Zagrebačkog kazališta Komedija! Čestitamo!
Hvala puno! Prošla godina je bila izuzetno čudna za mene. Početak godine mi je bio jako lijep (odlazak u SAD), zatim sam imao period od nekoliko crnih mjeseci, koji su mi bili jako demoralizirajući i negativni, a kraj godine mi je obilježila uspješna audicija za klavijaturistu u Zagrebačkom Kazalištu Komedija te, na kraju, samo zaposlenje.
Do informacije za audiciju za klavijaturistu sam došao sasvim slučajno. Naime, u rijetkim trenucima „scrollanja“ po Facebooku, vidio sam objavu od Danijele Pintarić da kazalište traži klavijaturistu. Po inicijalnim zahtjevima sam odgovarao i rekao sam si da moram probati. Posao u Komediji mi je godinama bio posao iz snova.
Do sada sam od dobivanja diplome 2018. godine odbio oko tridesetak stalnih poslova. Većina od njih je bila vezana za pedagoški rad, koji me u ovom trenutku ne zanima. Mislim da je moja životna misija biti reproduktivni umjetnik i uveseljavati ljude svojom svirkom, a gdje to bolje raditi nego na ovom poslu? Odavno sam već zaljubljenik u mjuzikle, a već dugo vremena je Komedija daleko najbolje kazalište za mjuzikle na ovim prostorima.
Nadam se da ću svojim doprinosom pomoći kazalištu da bude još i bolje i kvalitetnije te da će publika i dalje uživati u fantastičnim predstavama.
16. Možeš li nam otkriti svoju neostvarenu želju i gdje svi zainteresirani mogu pratiti tvoj glazbeni rad?
Zapravo nemam nekih specijalnih neostvarenih želja. Želja mi je da moju obitelj, meni najbliže osobe i mene zdravlje posluži da se svi zajedno radujemo životu i svemu onome pozitivnom što ono donosi. A donosi jako puno toga pozitivnog, samo treba dobro gledati, prestati se nervirati i maknuti sve stresore. Stres nikad nikome nije ništa dobro donio, samo loše.
Moj rad svi zainteresirani mogu pogledati na društvenim mrežama (Instagram i Facebook) a odnedavno sam i svoj Youtube kanal počeo redovitije ažurirati klavirskim pratnjama za poznate arije i mjuzikle, a dakako, objavljujem i svoje solističke klavirske nastupe.
Autor: Extravagant
Foto: Karlo Marković, Ivor Mažar, privatan arhiv