s Jelenom Veljačom <3
Jelena Veljača:“Ako neki moji kolege misle da
snimanje serija može izdržati amater ili netalentiran glumac, grdno se varaju!“
Jelena Veljača:“Nakon
svega, kako da ne budem ponosna na sebe!“
Jelena Veljača:“Ne mislim da sam omražena!“
Zadnji put
je na „daskama koje život znače“ bila
prije točno deset godina i istakla se u Freyevoj Tirzi, a sada je mi, pred sam
odlazak na Canneski filmski festival zahvaljujući Chivasu i jedan od
najvažnijih crvenih tepiha vraćamo na mjesto gdje „daske život znače“!
Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu poslužilo je kao savršena
kulisa da popričamo s Jelenom i pokušamo doznati što se to krije u njenoj
glavi, ali i da Vama, čitateljima ekskluzivno predstavimo couture kreaciju Roberta
Severa u kojoj će Jelena zablistati na crvenom tepihu.
Tko je zapravo Jelena Veljača?
Tvrdoglava, strastvena, brza,
brzopleta, smiješna, krhka, snažna žena.
Kako započinjete vaš dan?
Nedavno sam kupila espresso
aparat i jako se veselim svakoj prvoj jutarnjoj kavi. Ponekad prije spavanja
mislim o tome kako će je divno biti piti, dok su psi u vrtu i tišina na mom
brdu. Pijuckam kavu i surfam po netu, čitajući jutarnje vijesti. Nakon toga,
dan može početi.
Što bi izdvojili kao Vaš najveći
talent?
Imam dobru koncentraciju na rad.
Brza sam i većinu zadataka mogu obaviti prije nego većina. Mali je problem što
mi onda sve i brže dosadi.
Vaša najveća mana i vrlina?
Brza sam, ali i brzopleta.
Što smatrate Vašim najvećim uspjehom,
a što neuspjehom?
Najvećim uspjehom
smatram svoju karijeru. Seriju koja je rušila rekorde gledanosti, Larin izbor,
a potom i Stellu, koja je bila jedan sasvim novi format. Svojim najvećim
neuspjehom smatram razvod braka.
Da možete vratiti vrijeme, što biste
ispravili?
Možda bi u nekim
trenucima bila manje uplašena, a oko nekih stvari puno strpljivija.
Jeste li ikada nekoga iskoristili?
Nisam. Na žalost
situacije su bile obrnute.
Vjerujete li u iskrenost ljudi?
Možete li procijeniti tko Vam je zbilja prijatelj, a tko je uz Vas samo zbog
uspjeha?
Zbilja sam uvijek
vjerovala da mogu, da zbilja dobro procijenim ljude i situacije, ali ispada da
ipak ne mogu.
Kada ste se točno i zašto odlučili
napustiti „daske koje život znače“?
To se desilo posve slučajno.
Kazalište je obilježilo moje odrastanje. Od dvanaeste godine života bila sam
članica dramskog Učilišta Mladih u ZeKaEmu, studirala sam glumu na kazališnom
odsjeku na Akademiji. Nisam mogla ni sanjati da će moj profesionalni put jednom
biti tako daleko od kazališta. Međutim, stvari se nekako tako poklope. Kad sam
kao glumica radila na velikoj televizijskoj seriji Vila Marija, koja je
promijenila poimanje i pristup televizijskog produkciji kod nas, zarazila sam
se ljubavlju prema televiziji. Htjela sam ući unutra, u sam proces, htjela sam
napisati i ekranizirati nešto od priča koje sam također cijeli život maštala i
zapisivala. Taj se put pokazao plodonosan, publika je prepoznala moj rad, i
zahvalna sam što je tako. Kazalište je moja velika ljubav i dalje, ništa se
nije promijenilo, ali čovjek mora pronaći slobodu u zadanim mu okvirima.
Postoji li neka uloga koju ste
željeli odigrati, a niste dobili priliku?
Silno sam htjela odigrati sestru
Anđeliku u Krležinim Glembajevima, kraljicu u Zimskoj priči
Kako gledate na kazalište i stanje u
njemu danas?
Gledam ga kao veliki obožavatelj.
Posve sam pristrana; mislim da su hrvatski glumci najtalentiraniji na svijetu,
i da nekim naših predstavama, posebno onim koje se baziraju na glumi, uz bok ne
mogu stati ni svjetske pozornice. Kao takav subjektivni obožavatelj, loše
strane ignoriram i zanemarujem. Nešto ipak valja na toj Akademiji kad iz sebe
izbacuje tako fantastično talentiran kadar.
U svijet sapunica ste zapravo ušli
kao glumica. Opće je poznato kako dio vaših kolega i kolegica sapunice smatra
sjajnim iskustvom s nemilosrdnim ritmom koji ih dodatno disciplinira, ali i
dobrim izvorom zarade, dok drugi smatraju kako je akademskim glumcima takvo
nešto ispod časti. Kako gledate na svoje iskustvo u tom kontekstu?
Reći ću vam iskreno: nikad više
ne bih igrala u sapunici. Ali to mogu reći tako otvoreno jer sam ja to iskustvo
prošla i znam koliko je naporno. Međutim, snimanje sapunica vraški je zahtjevan
posao; i ako moji neki kolege misle da to može izdržati amater ili netalentiran
glumac, grdno se varaju. No, poštujem činjenicu da svatko ima svoj put- nismo
svi isti niti nas iste stvari privlače. Za osobu željnu novih iskustava,
znatiželjnu i punu energije, snimanje Vile Marije i Ljubavi u zaleđu bio je
veliki gušt.
Jednom ste izjavili kako se ne
sramite uloga u sapunicama, ali vam to nije najdraža stvar koju ste napravili u
životu. U međuvremenu ste prometnuli u jedno od vodećih imena hrvatske
televizijske produkcije. Može li se sada reći kako ste pronašli jednu od
najdražih stvari u životu?
Može. Ekraniziram svoje priče. U
profesionalnom smislu, ne mogu biti sretnija.
Zašto mislite da ste omražena?
Ne mislim da sam
omražena!
Kako reagirate na negativne kritike?
Mislite li da iz mnogih možda progovara onaj poznati „hrvatski jal“?
Iskreno, vrlo rijetko dođu do
mene. Ali, kad i čuje, smatram to normalnim dijelom posla- tko radi, taj i
griješi.
Koju Vašu seriju bi izdvojili kao Vaš
omiljeni projekt?
Ponos Ratkajevih će uvijek imati
posebno mjesto u mom srcu. Naime, moja su velika ljubav kostimirane drame, a
drugi svjetski rat moja omiljena tema. Larin izbor je moj veliki ponos; Stella
također.
Sigurno već imate puno novih ideja i
poslovnih planova koje biste realizirali u skorijoj budućnosti. Možete li nam
otkriti neke od njih?
Ne mogu, nažalost, ali istina je
da pripremam dva televizijska projekta.
Pišete kolumne, serije i
intervjuirate najzanimljivije pisce svijeta. Što vam znači svako od tih područja?
Zasigurno vam pružaju različite mogućnosti i za dodatno kreativno izražavanje.
Obožavam svoj posao. Putovanja i
razgovori s piscima iz cijelog svijeta, s nekim od najpopularnijih autora
današnjice, stvarno je posao iz snova. Kolumne pišem već punih sedam godina;
izmijenila sam petero urednika, izdala dvije zbirke, a čini se da publika još
ima želje za tim tekstovima. Kako ne biti ponosan?
U početku prikazivanja „Zore dubrovačke“
bilo je puno kritika. Kako to komentirate? Je li moguće „istrenirati“ kompletnu
glumačku postavu za takvo nešto u zadanim vremenskim okvirima?
Naravno da nije moguće, no
vjerujte mi, naši su glumci odlično obavili svoj posao. Serija od 160 epizoda
traži jednu stanovitu brzinu u snimanju i u tom kontekstu glumci, koji, dakako,
nisu svi podrijetlom iz istog govornog područja, dobro su se držali s obzirom
na to da u jezičnom smislu zadatak nije bio lagan. No moram vam reći nešto
drugo: da su zaista naši glumci govorili kao pravi Dubrovčani, svi do jednoga,
možda bismo morali ostatku Hrvatske titlovati seriju.
Koliko je teško biti uspješna
poslovna žena u Hrvatskoj, jasnoga stava i bez dlake na jeziku? Žena ste koja
je uspjela, a što mislite, koliko je teško zapravo uspjeti kao žena u
Hrvatskoj?
U svom profesionalnom putu
zapravo i nisam primijetila da ima velike razlike to jesam li žensko ili muško,
no dopuštam da je moje zanimanje specifično. Stvaralaštvo svake vrste oduvijek
je puno liberalnije i nema toliko predrasuda. No, moram priznati, kad sam
počela raditi kao kreativni producent, 2010.godine, naišla sam na predrasude u
stilu: glumica, kako će izdržati tempo… Vrlo brzo se pokazalo da mogu, i to
je ti. sad kad sam to rekla, moram ipak reći da smatram da je moj slučaj
specifičan. Mnoge moje prijateljice koje se bave drugim vrstama zanimanja
zakinute su za ravnopravno poštovanje na radnom mjestu i ravnopravu mogućnost
za napredak. Pravo pitanje nije «uspjeti kao žena», već «bii žena» u Hrvatskoj,
jer, moram vam reći, kad žena, poput mene, stekne stanovitu poslovnu poziciju u
društvu, i financijski je samostalna, događa se da ljudi misle da s njom «nešto
nije u redu», jer je toliko zanima karijera. Smatraju je prešutno histeričnom
frigidnom karijeristicom, koja ne zna voljeti i ne želi djecu (što u 99%
slučajeva uopće nije točno). Također, žene koje nisu okrenute karijeri, nalaze
se u situaciji da su često ovisne o partnerovim financijama iako po hrvatskom
zakonu njima pripada 50% bračne stečevine, no nekako društvo na muškarca u
takvim primjerima gleda kao na «donositelja kruha na stol», što uopće, čak ni
činjenično, nije istina. Gotovo da mogu primijetiti da je biti žena u oba ta
slučaja jako teško. Uspjeti ne. Sve velike firme vole predane i savjesne
radnike koji vole raditi, a sve žene koje ja poznajem su upravo takve.
Jeste li ikada željeli otići iz
Hrvatske?
Sanjala sam taj scenarij kad sam
upisivala glumu. U Ameriku sam otišla na drugoj godini kao gost-student, no
život me ipak vratio u Hrvatsku. Nije mi žao. Bilo je kako je trebalo biti- je
ne regrette rien, kako pjeva Piaf.
Koliko zapravo vaš posao utječe na
vaš privatni život?
Tako da je jako često moj posao
moj cjelokupni život, pogotovo kad se projekt snima. Družim se s glumcima,
scenaristima i producentima. Moji najbolji prijatelji svi su u istom biznisu-
teško je pronaći temu izvan produkcije, televizije, snimanja, novih projekata i
nove tehnike.
U kakvim ste odnosima s bivšim
ljubavima?
To ovisi o bivšim ljubavima. No
ona najbitnija, moj brak, završio je tužno ali pristojno. Ostali smo
prijatelji, podržavamo se, razumijemo i još uvijek dijelimo brigu o našim
psima.
Nakon svega vjerujete li i dalje u
brak i ljubav?
Apsolutno!
Osim profesionalno, nametnuli ste se
i kao jedna od najvećih hrvatskih modnih ikona. Kako ste započeli svoj modni
put? Naime, u počecima vaše karijere ta dimenzija nije toliko dolazila do
izražaja, već ste s vremenom izgradili značajnu poziciju na našoj modnoj sceni.
Kako gledate na taj razvoj?
Kao na najnormalniju stvar na
svijetu. Rasteš, zarađuješ neku lovu, vidiš nešto svijeta, inspiriraš se. Na
Akademiji smo svi bili u takozvanim «krpama»- trenirkama i štucnama. Kasnije,
kako vanjski svijet utječe na tebe, i modno se razvijaš, ako te to zanima,
dakako.
Osim Roberta Severa, koje hrvatske
dizajnere podržavate?
Envy room, A’marie, Matiju Vuicu,
Lanu Biondić koja stoji iza S dressa, Kristinu Bradač koja stoji iza
Maripose. Postoje i mnogi kojima se divim a
s kojima nisam imala priliku surađivati.
Kako gledate na hrvatsku modnu scenu?
Kao strastvena navijačica. Želim
da se razvijaju, da napreduju, i da se što prije desi neka industrija koja ih
može podupirati.
Koliko trošite na modu i koliko vam
ona znači?
Previše. No zaista uživam u modi,
to je moja velika strast.
Jeste li uzbuđeni zbog putovanja u
Cannes?
Jako sam uzbuđena, uvijek sam
malo maštala o jednom inozemnom crvenom tepihu.
Koga biste ondje voljeli vidjeti
izbliza, pa čak i upoznati? Nicole Kidman koja otvara Cannes
s filmom o Grace Kelly.
Zasigurno
ste i s kolegama, koji su bili u Cannesu ranijih godina zahvaljujući Chivasu,
razgovarali o njihovim dojmovima. Naposljetku, ondje su bile i zvijezde vaših
serija Doris Pinčić i Filip Juričić, Amar
Bukvić. Što su vam o tome rekli?
Svu odreda su mi rekli da je to fantastično i
uzbudljivo iskustvo, o kojem svi mi glumci ipak pomalo sanjamo.
Jeste li sretna žena?
Na „refule“.
Kada se pogledate u ogledalo što
vidite?
Dobre gene. (smijeh)
Volite li kuhati? Što najbolje
spremate?
Da, volim! Upravo
sam ja ta koja je kući zadužena za kolače, torte i ostale slastice.
Možete li izdvojiti neku uspomenu iz
djetinjstva koje se posebno sjećate?
Pa sve što se
zapravo tiče i mog brata, naš kompletan odnos. Danas radimo često zajedno, a i
kao djeca smo bili užasno kreativni. Često smo znali oslikavati zidove, a imali
smo i naše malo kućno kazalište u kojem smo igrali.
Nikola
Grbin
credits
foto: Zvonimir Ferina
make up: Kasandra Draganić
hair: Ivica Palinić
haljina: Robert Sever dizajn (Robert Sever & Branko Basletić)
kruna: Slobodan Velicki
organizacija: Morana Đurčević (Abrakadabra)
Zahvaljujemo se Hrvatskom narodnom
kazalištu u Zagrebu i Maji Gerovac
na pomoći.