Kreativa Domagoj Barić: "Fotografija mi služi kao inspiracija za slikarstvo, a slikarstvo kao ideja vodilja za pronalaženje fotografskog kadra."

S obzirom na to da mi je slikarstvo uvijek bilo prioritet, počeo sam gledati na fotografiju kao na slikarski medij. Svaki kadar i motiv promatram gotovo kao ulje na platnu. Postupno, cijeli način na koji promatram fotografiju reprogramirao se prema takvom pristupu i počeo sam uočavati estetiku svuda oko sebe.

Domagoj Barić akademski je slikar iz Kostrene, koji od malih nogu gaji ljubav prema umjetnosti.

Uz slikarstvo, bavi se i fotografijom koja mu služi kao predložak za njegove slike na platnu.

Njegovo slikarstvo uvelike podsjeća na nadrealizam i metafizičko slikarstvo, a kao svoje uzore i inspiraciju ističe Henrika Uldalena, Marka Maggiorija, Raea Kleina te redatelja Christophera Nolana.

Iza sebe broji dvadesetak izložbi, a najponosniji je na Biennale Opatija, gdje je bio kustos izložbe i suorganizator.

Više o svojoj umjetnosti otkrio nam je Domagoj Barić u razgovoru za naš portal!

Predstavi se našim čitateljima; otkuda dolaziš, školovanje, čime se baviš, kako bi opisao svoju osobnost u 3 riječi?

Dolazim iz Kostrene i završio sam slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bavim se slikarstvom i fotografijom. Trenutno radim u Skani, kreativnom centru za treću dob. Ja u 3 riječi: suptilan, kreativan, radoznao.

Kako i kad je počela tvoja ljubav prema slikanju, odnosno prema umjetnosti?

Moja ljubav prema slikanju i umjetnosti započela je još u najranijem djetinjstvu. Talent sam naslijedio od majčine strane obitelji, a rane uspomene vezane su uz moju opčinjenost majčinom vještinom crtanja. Gledao sam je kako s lakoćom stvara crteže mačke i morskih pasa, što me potaknulo da i sam pokušam doseći tu razinu izraza. Iznenadio sam se koliko brzo sam uspio postići rezultate.

No, svijet promatranja i crtanja nastavio me fascinirati; promatrao sam perspektivu i njeno skraćenje te se trudio i to dočarati na papiru. U osnovnoj školi primijetio sam da mogu unijeti svoje osjećaje u crtež. Shvatio sam da taj način izražavanja posjeduje posebnu kvalitetu koju ne mogu svi ljudi prepoznati, ali oni koji to čine doživljavaju umjetnost na dubljoj razini.

Baviš se fotografijom i slikarstvom. Koliko sam primijetila, fotografija ti služi kao predložak za slikanje?

Da, točno je. Fotografija je moja ljubav od srednje škole. To je puno brži način od slikarstva da se svijet stavi u kadar. Kada sam dobio svoj prvi fotoaparat od tate, počeo sam eksperimentirati, postavljajući si sve više izazova kako bih podigao standarde za ono što sam smatrao dobrom fotografijom. Na akademiji sam, zahvaljujući dobrim mentorima, dodatno produbio svoju ljubav prema fotografiji.

Koju tehniku koristiš pri slikanju?

Slikam uljanim bojama prema predlošku. Predložak je fotografija koja je u većoj ili manjoj mjeri digitalno obrađena, s time da je skica jednako važna kao i konačna slika.

Tvoje slikarstvo „koketira“ pomalo s metafizičkim i nadrealnim… Kad i kako si otkrio svoj umjetnički potpis?

Rekao bih da je to nešto što se prirodno otkriva tijekom godina rada. Postoji taj nagon koji me tjera da izrazim nešto što se verbalno još ne može izreći. Cijeli jedan koncept ili događaj; kada slika postaje piktogram određene ideje i kada na nivou ispod razine racionalnog osjetim da se krije suština djela. Radim na ideji slike sve dok mi skica ne počne prirodno privlačiti pažnju.
Kao što su Inuiti razvili rječnik za opisivanje suptilnih razlika u bijeloj boji, za koje ne postoji direktan prijevod na hrvatskom; jednako primjećujem nedostatak izraza za opisivanje suptilnih stanja svijesti, osjećaja i raspoloženja…

Kada razvijam i zgotovim svoja djela, na taj način širim svoj vokabular. Ovaj proces omogućava mi da uzemljim određene dijelove nepoznatog, čineći nepoznato dostupnim i razumljivim. Nadjenuo sam ‘ime’ nečemu što je do sada za mene bilo bezimeno. Od tuda povezanost s metafizičkim.