Rođeni smo da bi bili
sretni…
Evo me, sjedim nad
praznim papirom i pokušavam napisati nešto inspirativno. Prisjećam se zadnje
kolumne koju sam čitala i psovki koje je jedna hrabra žena nizala, dajući si
oduška da kaže što zapravo misli i osjeća, al onda ustanovim da meni, kao joga
instruktoru tako nešto ne bi bilo primjereno.
Ne bi, jer zašto? Jer
nas ljudi oko nas procjenjuju. Jer se od nas, svih nas, nešto očekuje. Da
živimo prema pravilima. Da ispunjavamo tuđa očekivanja. Da budemo savršeni. Što
znači biti savršen uopće? Rođeni smo da bi bili sretni, ne da bi bili savršeni.
Svako od nas živi s našim nesavršenostima, najbolje što zna. I upravo je to ono
što druge inspirira. Tražimo savršenstvo. Od sebe, od svojih partnera. Želimo
da nam djeca budu uspješni ljudi i vrlo često mislimo da smo upravo mi ti koji
znaju što je za njih najbolje. A što je u stvari istina?
Sve više vremena
provodimo na društvenim mrežama, jer smo toliko malo u doticaju sami sa sobom
da nam je tišina nepodnošljiva. Oslikavamo svoj savršen život i nasmijana lica,
a naš ego gradi sliku o našem životu kakav bi želio da on bude. I živimo s
osjećajem krivnje. Smatramo da nemamo vremena za stvari koje nam čine dobro.
Koje nas raduju. Jer moramo što? Biti savršene majke, žene, radnice? Jer moramo
izgledati bolje nego u našim dvadesetim?
I slušamo tako o tome
kako treba voljeti sebe, a u stvari ne razumijemo što to uopće znači.
Mnoge
stvari ne primjećujemo. Uzimamo ih zdravo za gotovo. Naše zdravlje na primjer,
sve dok ne zagusti. Dok nam se ne začepi nos nismo ni svjesni da dišemo. I
stalno jurimo naprijed, ne uzimajući trenutak da zastanemo. Osluhnemo sebe,
osvijestimo disanje i svoje tijelo. Ne uzimamo si trenutak da zahvalimo na
svemu što u životu imamo. Da, postoje životni izazovi i srećemo se s njima
svakodnevno. Da, vrijeme prolazi i naše se tijelo mijenja. Ali naš stav prema
svemu tome od ključne je važnosti.
„Došla sam ostaviti
cijeli današnji dan iza sebe!“ Često se dogodi da mi ljudi u yoga studio uđu s
ovom rečenicom. Jer to je mjesto gdje napravimo odmak od svoje svakodnevice.
Mjesto gdje ne postoji prije i poslije nego samo sad, ovaj trenutak. U ovom
trenutku se povezujemo s dahom. Osjećamo kako nam tijelo raste u svim
smjerovima na udah, a kako se zrak raspršuje izvan našeg tijela na izdah.
Masiramo svaki dio svog tijela. Postajemo protočni. Znojenjem izbacujemo
toksine. Podižemo energiju i postajemo ratnici svjetla. Počinjemo više cijeniti
sebe. Ako smo redoviti u našoj praksi, život nam postaje organiziraniji, jer ne
možemo dati najbolje od sebe ako nismo u doticaju s najboljim u sebi.
Nije bitno kako smo
ušli u jogu. Kakav nam je trenutno period u životu i u kakvoj smo formi. Joga
je rad na sebi. Nismo ovdje da bi se takmičili ili uspoređivali s drugima.
Ovdje smo da bi bili bolji u odnosu na samo jednu osobu – samog sebe.
Prije 10 godina, moja
je prva učiteljica joge prilikom našeg prvog susreta rekla: „Tamara, joga će ti
promijeniti život.“ Sjetim se toga često, jer nije moglo biti drugačije. I zato
je naš pristup praksi važan. Ako kasnimo ili tipkamo na mobitel, ako odlazimo
ranije sa sata, joga neće napraviti veliku razliku. Možda joga nije vaš put.
Nije bitno koji je put. Bitno je da pogledamo prema nebu i zahvalimo svim srcem
za ovu priliku. Za svoj život.
Autor: Tamara Kleva