I
dok se ženama vječito prigovara kako su preemotivne, nedovoljno
lijepe i poželjne ili pak nedovoljno sposobne i ambiciozne, manične
pixie djevojke ignoriraju sva ta ustaljena očekivanja. One su
superemotivne, lijepe bez nekog posebnog napora, slobodne i ćudljive.
Imaju doduše i svojih mana- preenergične su, možda previše puše
ili piju te nisu nimalo glamurozne, ali one se ne boje svojih poroka
i mana i što je bitnije ne boje ih se pokazati. Također, one ne
znaju u kojem točno pravcu bi krenule jer život nudi toliko
mogućnosti, ali to što su pomalo izgubljene ne znači da nisu
dovoljno ambiciozne. I dok recimo za fatalnu ženu, ne bismo
znali reći o čemu točno ona razmišlja i priča ( o politici,
kulturi, autima? ), za ovu sigurno znamo da ima izražen ukus za
glazbu, filmove i sve estetsko i umjetničko. Mi, zaista ne znamo o
čemu bi fatalna žena mogla pričati jer je njezina jedina uloga da
bude lijepa i da zavede. Ona nema dubinu!
sve je to i dalje samo film, a manična pixie djevojka je samo još
jedan lik, u ovom slučaju onaj koji ima taj neki majčinski aspekt,
ulogu da pomogne muškarcu u njegovoj samoaktualizaciji. Međutim,
kad je žena u
pravom
životu sjebana to nije zavodljivo niti slatko. Dapače, to je
odbojno jer prave zavodnice su one sigurne u sebe. Uostalom, sanjive
djevojčice su preemocionalne, a prevelika emocionalnost je fuj! No,
koliko god manična pixie djevojka bila samo fikcija, jednako kao i
fatalna žena, ipak je bolji uzor od savršenstva koje utjelovljuje
fatalna filmska žena. Jer
manična
pixie djevojka ne tjera me da brojim zalogaje, da se grizem jer imam
loš ten, da budem sexy kako bi bila zavodljiva, da pazim na svaku
izgovorenu riječ i ton kojim je ta riječ izrečena, da se mučim do
granice torture zbog učinjenih pogrešaka. Manična pixie djevojka
ne uči me da biti uspješna znači imati najboljeg frajera i
najbolje plaćen posao, već da je najbitnije biti sretna i
slobodna.
1. Lucy Lu u “Gledajući detektive”