Pogled na svijet iz njegovih cipela
Prošlog tjedna bila sam
gost u rubrici „Žena sa stilom“. Maja Uremović me pitala svakakva pitanja.
Između ostalog pitala me je i jesu li moje kolumne autobiografijske i koliko
ima mene u njima. Odgovorila sam joj da nema mene u njima, već da je isključivo
tu riječ o tipičnim simpatičnim situacijama koje se događaju svima nama. To je
istina. Međutim, danas sam odlučila staviti komadić sebe u ovo što pišem.
Isprovocirana višegodišnjim primitivnim komentarima. Ženskim i muškim.
Imam prijatelja Zorana.
Taj čovjek stvarno zna što radi u životu. Nerijetko mu je skalpel u ruci, a
ispred njegove kirurgije stoji prefiks estetska. Estetska kirurgija je grana
medicine. Ozbiljna. Kao i svaka medicina, uostalom. U finalnim rezultatima,
služi da nas uveseli i da budemo još sretniji nego što jesmo. Ja sam pristalica
takvih stvari jer smatram da je ulaganje u sebe, najbolje ulaganje. Isto tako,
možda je zgodno napomenuti da ulažemo u sebe i dok čitamo neku dobru knjigu,
dok putujemo i upijamo stvari i uživamo u različitostima naroda i podneblja.
Ulaganje u sebe je također i obrazovanje. Možda i najvrijednije. Isto tako
želim vam reći da niti jedna ova kategorija ne isključuje onu predhodnu. Tako
da i ako odete malo kod ovog Zorana, ne znači da ste glupi ko cok i da možda i
imate više od dva razreda osnovne škole. Slučajno i ja sama imam poneku diplomu
u džepu. Ali, to svakako nije ono što piše na mom čelu. Izbotoxiranom. Isto
tako, oni koji i nemaju neki list papira koji mogu objesiti na zid i reći da su
bili na fakultetu, ništa nisu manje vrijedni od onih koji taj papir imaju.
Svi smo mi ljudi sa
različitim interesima i svakog druge stvari čine veselima. I imamo pravo na to.
Divna je ta mogućnost izbora. Vrlo teško ćemo u životu naći nekoga tko
identično razmišlja kao mi sami. Čak se i jednojajčani blizanci razlikuju po
svojim razmišljanjima. To je gotovo pa nemoguće – naći apsolutnog
istomišljenika. S godinama je vrijeme da se pomirimo s tom činjenicom i da
učimo i rastemo od svih koji razmišljaju na drugačiji način. Umjetnost je
šutiti i slušati, a glupost je ušutkavati i samo pričati.
Uglavnom, tom mom
Zoranu često znam reći da je muškarac koji je zadovoljio najveći broj žena u
Hrvatskoj. I je. Usrećuje žene svojim radom, ali i muškarce.
Imam prijateljicu Vanju
koja me gledala ko vanzemaljca kada sam joj pred puno godina rekla da idem na
operaciju nosa. Osuđivala me da anestezijom riskiram svoj život i da mi nije to
pametno i da šta će mi to, „pa lijepa si i ovako“ uslijedila je priča. Rekla mi
je i to da smatra da svaka žena koja se podvrgne takvom ili nekom sličnom
zahvatu, je, u biti nesretna i nezadovoljna sa sobom pa je, eto, odlučila
operirati nešto u nadi da će na taj način riješiti sasvim neki drugi problem.
Kao, isfrustriran si pa ideš nešto operirati. Postoji mogućnost da ima i takvih
slučajeva, ali i to bi trebali razumjeti, zar ne?
Vanji se kasnije moj
nos svidio i stalno ga je gledala. Pa od ispod, pa sa strane, pa mi je okretala
glavu… Svašta. Vanja je voljela moj novi nos više možda od mene same, a ja
sam ga naprosto obožavala. Bila sam si ljepša i uživala sam u sebi još više. A
to je vrlo, vrlo moćna stvar. Voljeti sebe. I ne trebamo se toga sramiti jer da
bi voljeli druge, trebamo početi od sebe samih. Ali, i to je umjetnost. I
umijeće.
Uglavnom, ta moja Vanja
me nazvala pred točno godinu dana i rekla da mora operirati nos „jer jako teško
dišem, znaš, nije to zbog estetike. Moraju mi lomiti kost u nosu jer uopće ne
mogu disati na lijevu nosnicu“. Aha. Ok. Svi oni manje hrabri krenu s tom
pričom za mamu i tatu, za kolege s posla i za zločeste rođake.
Kada sam sjela s Vanjom
na kavu, pričala je samo o toj operaciji, bila je sva ushićena, pokazivala mi
je slike raznih Nicole Kidman i Angeline Jolie. O devijaciji septuma nije bilo
niti riječi, a i nekako mi se činilo da sasvim dobro diše. U biti, disala je
bolje nego ikada do sada. Punim plućima. Mučilo ju je jedino to koliko će
poslije biti plava i hoće li njeni s posla to primijetiti jer svakako nije
uopće postojala mogućnost da niti posumnjaju, a kamo li da netko bude siguran
da je (zamisli sramote!) operirala nos. Ja joj nisam znala odgovor na to
pitanje jer o tome nisam nikada ni razmišljala budući da sam ja bila ponosna na
tu svoju odluku i u modricama na licu hodala po cesti. Oprah je u svojoj knjizi
napisala da moramo voljeti svoje tijelo kakvo god ono bilo. A ja ću nadodati,
da je puno ljepše biti u tijelu koje nam je lijepo i smatram to blagoslovom
ukoliko si to možemo priuštiti.
Tog jutra sam odvezla
Vanju kod doktora, imala je zakazan
termin odmah ujutro. Sva se tresla od straha. Pa šta će biti, šta neće, pa hoće
li se probuditi, hoće li ju boljeti i sve ostale dubioze početnika. „Čuj,
probuditi se hoćeš, pa ljudi znaju šta rade. A boli li… Pa boli, ali ništa
više nego kad se, recimo, opališ palcem u rub stola. A, ljepše će ti biti
sigurno nego sada jer zbilja imaš kljuku koja baš i nije sexy“.
Navečer sam ju došla
vidjeti, bila je natečena i zamotana.
„Te boli?“ – pitala sam
ju tiho.
„Ne jako, vrlo malo.
Hvala ti… Tako sam sretna. Presretna. Koliko sam samo godina izgubila. Jedva
čekam vidjeti svoj novi nos. Kako izgledam?“
„Očajno“ – rekla sam
iskreno. Bila je sva natečena. Nisam joj htjela lagati. Pa to je normalno. Nije
išla na čupanje obrva.
„Nema veze… Baš me
briga!“ – rekla je zadovoljno – „Hvala ti. Moja ljubomora prema tvom super nosu
natjerala me na ovo. I zato sam ti zahvalna. Sada bi ja još nešto operirala.
Možda liposukcija?“
O tome nisam znala
ništa, ali ima tamo tko je znao. Rekla sam joj da učini sve što ju veseli, da
voli taj dio sebe i da si pokloni koliko god može. Ali, da ne pretjeruje kada
je riječ o tretmanima pomlađivanja jer starenje je predivno. I najveća
privilegija današnjeg doba!
P.S. Prolog dugog nosa
je uvod jedne super knjige. Oni koji trebaju znati, znaju o kojoj je knjizi
riječ i o čemu se tu radi. Nažalost, oni koji pretjerano vode računa o tuđim
životima nikada ju neće pročitati jer nemaju vremena za to. Poljubac.
Fotografije: Viviana Lokmer Šulina
Autor: Iva Piglić