Motivacijski blog

Svima nam je jednako teško, a ipak postoje ljude kojima je
teže nego nama i nikada se ne žale!

Nedostaje li vam motivacije, upoznajte ovo dvoje predivnih
ljudi. Mislite da imaju hendikep i možete ih prestići? Varate se! Za njih ne
postoje granice niti isprike, a svaki dan je nova pobjeda.

Upoznajte Luce i Gorana sasvim obične, neobične atletičare
koji su moja inspiracija!

LUCE

Pozdrav! Moje ima je Lukrecija Tomušić i imam 28g. Prije 5
godina doživjela sam veliku povredu, pala sam i ozlijedila kičmu. Točnije
smrskala sam svoja 4 kralješka i ozlijedila kičmenu moždinu što me nepovratno
paraliziralo od ispod grudi pa prema dolje te sam primorana na invalidska
kolica kako bi se mogla nastaviti kretati bez ičije pomoći. Oporavak nije bio
nimalo lak, morala sam učiti sve nanovo, od oblačenja, kretanja, transfera i
sl. radnji koje radimo svakodnevno, a fizički zdrava osoba radi bez imalo muke
i razmišljanja. 70% svog tijela ne osjećam te moram obratiti posebnu pozornost
na taj dio ne bih li se ozlijedila ili slomila koju kost.

No ništa od toga me nije spriječilo da nastavim živjeti
punim plućima i sa zadovoljstvom. Atletika je jedna od aktivnosti koja me
ispunjava, a moje fizičko stanje je vidljivo bolje i jače, a time i psihičko. Onaj
osjećaj kada vidite promjene na tijelu, kada Vam se mišići oblikuju i kad s tom
snagom možete napraviti nešto što prije niste mogli, e to je divno i posebno.
Kada Vam doktori kažu da neke dijelove tijela nećeš moći povratiti, te da će
Vam svi mišići atrofirati, a ti se zainatiš i kreneš punom parom i pobiješ
njihova mišljenja…e taj osjećaj je izvanredan. Puno timskog rada, znoja i
velike volje doveli su me tamo gdje sam
mislila da nikad neću moći. Koplje je moja ljubav, a kugla simpatija.

Ako se ja mogu natjerati na 2h vježbe 3 puta tjedno, ne
shvaćam zašto i ti ne bi mogao-mogla.

GORAN

Moje ime je Goran Vignjević. Imam 35 godina i bavim se
trčanjem. Trčanje? Što je za mene trčanje? Nema točnog i jednostavnog odgovora
na to pitanje. Trčanjem sam se počeo baviti pred 3 godine. Zbog zdravstvenog
razloga . Vjerovao sam da mi to može pomoći

Početak je bio težak, imao sam 3 duža prekida zbog
operacija i stalno sam se vraćao na početak. Stalno zadnji, najsporiji,
najlošiji… Ali guraš, nešto te vodi naprijed. Trčanje s grupom me održalo. U
tim počecima svi su željeli istrčati svoj prvi polumaraton. Prvi i najvažniji.
Nema važnije stvari na svijetu. I svi su ga otrčali osim mene. Ja sam pauzirao
zbog bolesti… Nekoliko mjeseci nakon dogodile su se Fužine. Prekrasan
osjećaj. Medalja, odrađen polumaraton. Na vrhu svijeta… Nakon toga nije bilo
bitno izdržati do kraja. Rezultat je postao bitniji. Puno bitniji. I tu sam
napravio najveću grešku. Podredio sam užitak u trčanju, rezultatu… U
međuvremenu sam odradio još 2-3 polumaratona i bio bolji po rezultatu, ali
izostao je užitku u trčanju. Medalje su dolazile, ali nisu imale smisao. I tada
prestajem gledati na rezultat i brzinu
te sve podređujem uživanju na treningu. Nedugo nakon moji rezultati postaju
bolji, trčim brže, lakše i uživam u potpunosti. Slijedeća 2 polumaratona
odrađujem s 20 minuta boljim rezultatom. Medalje, rezultati, brzina, strategija
sve je to nebitno. Bitno je uživati u sportu. Trčanje, plivanje, bicikla… U
potpunosti nebitno. Trčanje mi daje mirnoću, pozornost, smiruje me kada sam
nervozan… Kada trčim zdravije se hranim, sretniji sam i stvari imaju smisao.
Pun sam energije i tražim nove izazove. Sada želim istrčati maraton, a u
budućnosti i ultra maraton. Impresivno za osobu s invaliditetom, zar ne?

Teško je pronaći
snagu u sebi i pokrenuti se. Još je teže biti ustrajan, odricati se,
ostati fokusiran i odlučan na svom putu do cilja, ali nadam se da će vam ovi
divni ljudi biti inspiracija kava su meni! Nadam se i da ste kroz ovaj tekst
osjetili barem djelić pozitivne energije koju Luce i Goran šire oko sebe.