Pogled na svijet iz njegovih cipela
„Mama, jeste kući ti i
tata sutra popodne oko 5 sati?“ – zvala je Vesna mamu.
„Jesmo, zašto? Pa gdje
bi išli?“
„Ma dobro, samo pitam.
Onako službeno.“
„Ma šta službeno? Kakav
je to uvod i u šta Vesna sada?“ – pitala je mama sita svih iznenađenja koje joj
je ova priredila u životu. Doduše, iznenađenja su uglavnom bila dobra, ali mama
je mama.
„Daj se ne pjeni.
Upoznala sam nekoga tko mi je važan i hoću tebe i tatu upoznati s njim“ –
izgovorila je u jednom dahu. Muk. I glasan izdisaj s druge strane.
„ Joj Vesna“ – rekla je
mama – „Nikad kraja s tobom. Dobro dođite. Kada onda? U 5?“ – rekla je to na način
kao da joj dovodi izbjeglicu iz Sibirskog zatvora osuđenog na tri doživotne
robije.
„Da, vidimo se!“ –
rekla je Vesna, pozdravila ju je i poklopila. Gledala je u displej telefona i
počela odbrojavati u nazad sa smiješkom na licu. „10, 9, 8, 7, 6…“ Zazvonio
joj je ponovno telefon. Majka.
„Mama, sve je ok.
Čovjek nema niti dana zatvora, ne dila drogu, nije oženjen, nije prikriveni
peder, nije kriminalac, bez obzira što su danas svi
kriminalci po vama, nema čak ni dosje…“
„A šta onda radi? Sjedi
doma? Hoće sada nama past na grbaču?“ – nije joj dala do riječi. Naravno, već
mu je tražila najgoru manu i očekivala neki šok ili nešto što njima ne bi
odgovaralo.
„Daj se smiri! Dozvoli
mi da dovršim. Pa, čuj, u današnje vrijeme neki ljudi rade i normalan posao.
Arhitekta je.“
„Nezaposleni, naravno?
Ili je u penziji? Ti si i to u stanju…“ – siktala je.
„Nije nikakav
nezaposleni. Ima svoj ured i …“
„Ništa ne radi,
neshvaćen je i pije po cijele dane i čeka da mu dođe inspiracija kako bi
nacrtao dvije stepenice ispred ulaza u poštu“
„Ajde bok“ – rekla je
Vesna i poklopila joj.
Eto toliko. I kako da
sada Vesna ludo obožava svoje roditelje?! Nazvala je mene i požalila mi se da
ju je mama odmah na prvu optužila da je u vezi s frajerom koji bi mogao biti
zaštitni znak reklame za „afričku šljivu“ budući da se viagra ne reklamira. Ili
pak da je na birou. Objasnila sam joj da smo zemlja u krizi (to slušamo od kada
smo se rodili, uvijek je neki klinac i uvijek je nekakva kriza) pa su
roditelji, gotovo svi, isfrustrirani tom
činjenicom i boje se za svoju djecu.
„Daleko je Amerika…“-
rekla je Vesna.
„Kakva sad Amerika?“ –
pitala sam ju.
„Ma znaš ona pjesma.
Ali, nisam mislila to. Nego, toga u Americi nema. Dan prije vjenčanja obavijestiš
roditelje da se ženiš. Ili udaješ. Ljudi dođu na vjenčanje i to je to. Ili, ako
imaju pametnijeg posla, niti ne dođu na vjenčanje nego se lijepo zahvale i
pošalju čestitku u kojoj svom djetetu žele sve najbolje. A, mi ovdje
Balkanci… Te upoznavanje, te ručkovi, te se prikazujemo onakvima kakvi nismo
samo da bi zadivili jedni druge. U ovom kontekstu ja starce moram zadiviti. S
Borisom. I on ih mora zadiviti. Sam sa sobom. I ubijediti ih da nije serijski
ubojica, da nije pedofil, lagati im da je asistirao u rekonstrukciji Eiffelovog
tornja i obnavljanju Kipa Slobode u New Yorku. Najbolje da im kaže da je autor
Sydneyske opere pa će biti mir. Ali, i tada bi me pitali kako je dobio taj
posao i vjerojatno je nekoga morao potplatiti za to. Kažem ti draga, daleko je
Amerika.“
„Ma onda odi u Ameriku“
– rekla sam joj. U toj istoj Americi nema ti tko donijeti čašu vode. Spotakneš
se i padneš i nitko ti ne pruži ruku kako bi ustao. Stvarno i figurativno. Lijepo
ti malo potrpi ovaj naš Balkan pa će ti netko i pričuvati jednoga dana djecu, i
to iz ljubavi, a ne iz interesa“
Završile smo razgovor
jer ju je nazvao tata. Čudne su te neke situacije i čudni smo mi sami kada se
nađemo u njima. Kada nam odgovara smo Balkanci, a kada nam ne odgovara, onda
smo vrlo veliki Evropljani, ili još veći kozmopoliti koji plaču za nekakvim
amerikama dalekim. Kao, smetaju nam neke užance naših krajeva.
Vesnina mama je kupila
pršut. U Trstu. Vesnini su odmah išli po špežu čim im je Vesna javila da dolazi
s dečkom. I parmezan su kupili pa će ga narezati uz taj pršut. A kad su već
bili u Trstu kupili su i masline, one grčke. Kasnije se Vesna čula s tatom pa
mu je objasnila da je Boris super lik i da radi ko blesav. I više od dvije
stepenice ispred pošte. Tata nije postavljao provokativna pitanja već je samo
rekao Vesni da je mama popila dva helexa da se smiri. Od nečega samo njoj
poznatog. Svu tako omamljenu, potrpao je u auto i odvezao u Trst „da sutra
dočekaju Borisa ko čovjeka, a ne ovako…“.
Idućeg dana Vesnu je
zvala mama i pitala ju što će obući i je li Boris jako fin gospodin i može li
ona biti u onoj svojoj crvenoj majici i trapericama ili da stavi nešto finije.
Vesna joj je rekla da se opusti.
„Opustit ću se ja…
Tko zna ko je taj čovjek. Bit ću na miru tek kada ga upoznam.“ – rekla joj je.
U 5 su bili kod njih.
Mama je imala bijelu košulju i napravila je svoju fen frizuru natapiranu na
tjemenu s pola boce laka za kosu, onako jako. Kao da čuva hipofizu na
alternativni način prkoseći tako svim pobornicima hare krishne. A tako je i
izgledala, kao u transu, onom dobrom: kad meditiraš sat vremena pa ti je kasnije
sve svejedno i ružičasto. Pretpostavimo da je mama ipak „čvaknula“ još koju
tableticu za smirenje pa joj je sve bilo super. Uspostavilo se da Boris zbilja
nema niti jednu tetovažu iz zatvora. I da (vidi čuda) nije pijanac u potrazi za
inspiracijom. Mama je odahnula i kada je izvadila sve slike iz Vesninog
djetinjstva, natočila si je bijelog vinčeka. Da se ženska opusti. Nakon pola
sata mama je plakala od sreće i pitala Borisa ako će joj napravit unuka pa da
će ga ona čuvati. I govorila je Borisu kako ga voli više nego mene. Čak ga je
počela grliti i ljubiti. Tati je bilo neugodno, Borisu ne znam kako je to
izgledalo iz njegovih cipela, a Vesna je bila ljuta ko ris. Toj ženskoj kao da
nitko nije rekao da ne može piti tablete i alkohol. Tata je pušio i pričao o hrastu
kojeg su morali srušiti da im ne padne na kuću i da sad nemaju gdje s tim
drvima. I silio je Borisa da jede pršut jer da je pravi domaći, iz Trsta (?).
Kada je mama odvrnula kazetu i Mišu Kovača, Vesna je zaključila da je već kasno
i da neće naći parking ispred stana ako ne požure, a gužva je po gradu
nesnošljiva.
„Oprosti Boris“ – rekla
mu je kada su sjeli u auto – „Mama je bila jako napeta pa se opustila kada je
shvatila da nisi pozitivan samo u mojoj priči. Roditelje ne možemo birati…“ –
zastala je – „a i da možemo, vjerujem da bi izabrala iste ovakve. Makar i
slušali Mišu Kovača.“
Fotografije: Viviana Lokmer Šulina
Autor: Iva Piglić