U dnu napuštenog polja na židovskom groblju u Ferrari stoji velebna, napuštena grobnica. “Prava strahota” od grobnice, kako je kaotični spoj različitih stilova i pretjerane raskoši opisala majka glavnog protagonista romana “Vrt Finzi-Continijevih”. Na grobnici se koči niz imena koji su ondje trebali pronaći vječni spokoj, ali samo je jednom dragom prijatelju našeg glavnog lika to doista i uspjelo.
“Doista, ondje je pokopan samo Alberto, stariji sin, koji je 1942. godine umro od limfogranuloma, a Micol, drugorođena kći, njezin otac, profesor Ermanno, kao i majka, gospođa Olga, te gospođa Regina, vrlo stara paralitična majka gospođe Olge, svi su ujesen 1943. godine deportirani u Njemačku i tko zna jesu li uopće našli ikakav grob”.
Glavni lik romana nas vodi upravo o to zloslutno vrijeme prije rata koji je poharao Europu; vodi nas u Ferraru, u kojoj je židovska zajednica cijenjena unatoč svim svojim raslojavanjima; vodi nas u vrijeme svoga djetinjstva, prijateljstva i prvih ljubavi…
“Koliko je godina minulo od toga davnog lipanjskog poslijepodneva? Više od trideset. Pa ipak, sklopim li oči, Micol Finzi – Contini još uvijek stoji ondje, pokazuje se preko ograde svoga vrta, gleda me i razgovara sa mnom. Godine 1929. Micol je jedva bila nešto više od djevojčice, mršava i plavokosa trinaestogodišnjakinja, velikih, svijetlih, neodoljivih očiju; ja pak još dječak u kratkim hlačama, vrlo malograđanski nastrojen i vrlo tašt, takav da ga je i mala neprilika u školi mogla baciti u najdjetinjastiji očaj. Zurili smo jedno u drugo. Iznad njezine glave zbijena nebeska modrina, toplo, već ljetno nebo bez ijednog oblačka. Kao da ga ništa ne bi bilo moglo izmijeniti, a ništa ga i nije izmijenilo, barem u mojemu sjećanju.”
Beskonačne partije tenisa, šetnje s ljubljenom Micol po velebnom perivoju njihovog raskošnog doma, razgovori o prelijepim, moćnim stablima u perivoju, iščekivanja, sanjarenja, večernji telefonski razgovori, rasprave o politici, književnosti i poeziji s Albertom u udobnoj sigurnosti njegove sobe, sve pod spuštajućim velom ratnih strahota koje su im se, korak po korak, neizbježno primicale, autor čitatelju bez patetike otvara prozor u svijet nestalog vremena.
“Prema nekoj zbilja golemoj platani čije je deblo bilo bjelkasto i kvrgavo te veće od bilo kojeg stabla u vrtu, a vjerujem, i u cijeloj pokrajini, osjećala je divljenje koje je graničilo sa strahopoštovanjem. Naravno, nju nije posadila ‘baka Josette’ nego glavom Ercole I. ili, možda, Lucrezia Borgia. ‘Ima gotovo petsto godina, razumiješ?’, šaptala je raskolačenih očiju. ‘Pomisli samo što li je sve morala vidjeti otkako je došla na svijet’. I zbilja se činilo da ima oči i uši ta divovska platana: oči da nas vidi i uši da nas čuje.”
U skladu s vremenom, radnja koju pratimo teče bez žurbe i dramatičnih preokreta. Male autorove životne drame isprepliću se sa političkim odlukama svjetskih moćnika poput Mussolinija i Hitlera, sve dok i njega i sve njemu drago vrtlog rata posve ne zahvati i odnese. Ostat će vrlo malo: grobnica o kojoj nitko više ne brine, nekad velebna a danas urušena kuća koju sada nastanjuju beskućnici i nekada brižljivo njegovan perivoj koji je danas običan, neukrotiv gradski vrt prepun komaraca i drugih napasti. I naravno, sam autor, kao jedini preživjeli među dragim mu prijateljima.
“Sve velika stabla: lipe, brijestovi, bukve, jablani, platane, divlji kesteni, borovi, jele, ariši, libanonski cedrovi, čempresi, hrastovi, crnike, pa čak i palme i eukaliptusi, što ih je na stotine bila dala posaditi Josette Artom, za posljednje su dvije godine rata posječena da bi se od njih dobilo drvo za ogrijev…”
Odmah na početku naime doznajemo tragičnu sudbinu likova koje ćemo uskoro zavoljeti i to priču dodatno lišava uzbuđenja, ali samo naizgled. Postoji dobar razlog zašto je “Vrt Finzi-Continijevih” osvojio brojne ugledne nagrade. To je sjajan prikaz svojega vremena, bez nepotrebnog uljepšavanja i patetike, a opet topao, nježan, radostan i tužan poput svake životne priče. Preporučujem čitati polako, bez žurbe, uz čaj ili vrući kakao. “Vrt Finzi-Continijevih” je povijest uhvaćena na stranicama romana i kao takvoj treba joj se odati dostojno poštovanje.
Autor i foto: Martina Frka Milotić, Book&Blanket