1. Posebna nam je čast razgovarati s Vama, našim rođenim Riječaninom, iako ste već odavno napustili sigurnu luku i uputili se svjetskim morima, kako biste usavršili svoje vještine i razvijali karijeru u željenom pravcu. Ipak, koliko je u cijeloj priči Rijeka bila ta koja Vam je dala ”vjetar u leđa”?
Rijeka je jako važna za moj glazbeni put. U tom gradu su moji počeci, moja prva iskustva, organizatori festivala i vlasnici lokala koji su mi kao klincu dali prilike za nastup i još tada, davno, prepoznali moj rad. U klubu “Tunel” za vrijeme mog studija svake smo srijede imali jam sessione. Sjećam se kako sam uvijek žurio iz Klagenfurta autom za Rijeku kako bih stigao na jam sesison. Svi su bili tamo, od glazbenika do studenata i onih nešto starijih, vječnih studenata koji su uvijek željni nečeg novog, pa su se s nama družili i uživali u glazbi. U Rijeci sam doživio i prvo big band iskustvo, i to u orkestru čuvenog riječkog glazbenika Josipa Pepija Forenbachera. Toliko bih ljudi sada mogao nabrojiti, ali neću niti krenuti da ne bih nekoga propustio. Bilo je tu jako puno dobrih ljudi i odličnih glazbenika koji su mi jako važni i koji su itekako utjecali na mene kao osobu i kao glazbenika danas, tako da – Rijeka mi je itekako važna za moju glazbenu i životnu priču.
2. Nakon što ste napustili Rijeku, kako se dalje razvijao Vaš put?
Studirao sam jazz klavir na jazz konzervatoriju u Klagenfurtu. S obzirom na to da sam jako volio svog profesora klavira, kao i odličnu atmosferu u školi, ja sam svoje školovanje razvukao na punih 7 godina. Onda me je jednog dana moj profesor Rob Bargad zamolio da bi bilo u redu da i drugima dam priliku da upišu godinu, koliko god nam je lijepo bilo. Paralelno sa školovanjem u Klagenfurtu već sam bio aktivni član zagrebačke jazz scene jer sam u deventaestoj godini krenuo svirati u bandu Jazziana Croatica Borne Šercara. Bila je to sjajna postava ljudi u bandu te smo snimili 4 autorska albuma nagrađenih Porinima, proputovali puno zemalja i imali sjajnu priču. Usto sam surađivao sa brojnim glazbenicima iz pop/rock scene. Doista mogu reći da sam u ranim dvadesetima svirao jako puno kvalitetnih projekata u svim žanrovima. Usto sam izgradio svoj studio i radio aranžmane, producirao snimke. Zatim sam oformio Zvjezdan Ružić Sextet, s kojim sam snimio autorske albume nagrađene s čak 5 Porina. S tim sam sekstetom održao čak dvije velike kineske turneje i svirao na jako puno velikih festivala u regiji. A onda je došao Pianotron – moj prvi solo projekt, a usto i projekt kao niti jedan dosad, pošto još uvijek ne mogu pronaći nikoga tko je spojio klavir i mellotron na ovaj način. Tako je krenula moja igra s ta dva, naizgled nespojiva instrumenta; igra koja je rezultirala albumom “Delightful F”, kojeg sam na svoju veliku čast prošlog ljeta snimio u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. „Delightful F“ nominiran je za glazbenu nagradu Porin u čak tri kategorije: za najbolji jazz album, za najbolju jazz skladbu te za najbolju jazz izvedbu, što mi je neopisiva sreća i priznanje struke za moju invenciju, moju Pianotron priču.
3. Iako ste provodili puno vremena izvan granica Hrvatske, često ističete kako su Vam i dalje hrvatski krajolici i kultura inspiracija za rad te da, kroz svoj rad, želite da se čuje i osjeti duša zemlje, naroda i melosa u kojem ste odrasli?
Imao sam prilike o jazzu učiti od Amerikanaca, od kojih mi je većina predavala na konzervatoriju u Klagenfurtu. To su sve redom bili glazbenici koji su u Americi o jazzu učili od jazz legendi, a neki su čak i svirali sa velikim jazz imenima u projektima. Već tih studentskih dana shvatio sam da nikad neću svirati blues kao što to oni rade. Njihova kultura kotpuno je drugačija, njihova povijest nosi neke druge priče, njihov način razgovaranja je nešto posve drukčiji. Usto sam proveo mjeseca dana u New Yorku, u nadi da upijem taj njihov jazz. Shvatio sam da to nije moja priča. Moja priča su vesele primorske pjesmice uz koje sam odrastao, tercni motivi u melodijama, istarska ljestvica, neparne ritmičke mjere kao posljedica utjecaja glazbe iz regije i, na kraju, moje priče. A moje priče daleko su od bluesa. Moje priče vezane su uz moje djetinstvo, uz moja zaljubljivanja, neka promišljanja o životu, svijetu, moj život, igranje nogometa na neravnoj livadi izdan rodne kuće na Matuljima, prodavanje školjki na cesti koje bi izronili u nadi da zaradimo za džeparac.. I tako, potpuno neopterećen žanrovima, skladam inspiriran nekom situacijom u kojoj se pronađem. Skup tih mojih priča donio je album “Delightful F”, album koji nije jazz, tj. album kojeg bi najbolje bilo definirati kao “pianotron stil”, a zapravo je zbroj svih mojih glazbenih iskustava izmiješanih u moju životnu priču – Pianotron priču.
4. Također, poznati ste i po tome da se trudite glazbu spojiti s prirodom, da se zalažete da se vrati priroda ljudima… Odakle tolika, hvalevrijedna, povezanost na toj relaciji?
Obožavam svoje slobodno vrijeme provoditi u prirodi. S obzirom na to da živim u Zagrebu, Maksimir je moj dnevni boravak. Nema mi ljepšeg osjećaja od šetnje uz jezera i boravak u blizini te vode. Tamo se osjećam mirno i spokojno. Ponekad vikendom odem i na Sljeme. Za Sljeme je motivacija štrudla u Puntijarki. Tako da je sasvim logičan slijed mog razmišljanja bila želja za spajanjem prirode i Pianotrona, odnosno želja za približavanjem ljudi i prirode – a kud ćeš ljepše no uz glazbu! Tako sam došao do ideje da naslovnicu albuma “Delightufl F” snimim na Rječini, s klavirom i mellotronom doslovno na vodi, na lokaciji gdje je ujedno nastao i spot za skladbu “Abundance & Peace”. Prošle godine na sličan mi se način rodila ideja da nastupim na sredini Drugog jezera na Maksimiru. Maštao sam, boraveći u parku, kako bi to bilo posebno – ja i Pianotron na sredini jezera na plutajućoj pozornici. Samo nekoliko mjeseci kasnije Pianotron je doživio svoju prvu službenu premijeru u Zagrebu, upravo na plutajućoj pozrnici na sredini Drugog jezera, i to povodom 225. obljetnice Parka. Imam još puno ideja i želja za spajanjem Pianotrona i prirode, neke su već u realizaciji, no – o tom potom.
5. Rezultat te posebne povezanosti Vaš je i prošlogodišnji koncert održan na plutajućoj pozornici na maksimirskom jezeru… Jeste li razmišljali o takvom drugačijem, posebnijem i dosad neviđenom nastupu/projektu možda na riječkom području?
Imam ideju i za Rijeku, ali čekam pravi trenutak. Smatram da će se ta priča desiti onda kada “onaj gore” odluči da je čas. Nikad nisam ništa forsirao i uvijek se stvari poklope kad je vrijeme, kad upoznaš nekoga tko ima odgovore ili kad ti nekome doneseš odgovore. No, zasad je ta ideja još uvijek u mojoj glavi – što znači da je već na pola stvarna i moguća.
Foto: Simone Di Luca
Autor: Press