Nijemi pratitelji. O, da! Napokon horor po mom guštu.
Mračna, izuzetno atmosferična, zastrašujuća i dovoljno uvjerljiva priča da je apsolutno ne želiš čitati u mraku – Nijemi pratitelji su sve to.
“Ja nisam mrtva. Elsie je ponavljala te riječi dok je kočija klizila seoskim stazama prskajući komadićima blata. Kotači su proizvodili zvuk vlažnog isisavanja. Ja nisam mrtva. (…) Pokapaju me, shvatila je. Pokapaju me zajedno s Rupertom.”
Podsjetila me na Stephena Kinga u najboljim danima i vratila u ono davno popodne kad sam prvi put u videoteci posudila Rose Red – na dvije kazete, trajao je 4 sata – i ne samo da sam se istoga trena zaljubila u žanr, nego mi je to i danas jedan od najdražih filmova uopće. Bili su to dani kad ti je za dobar horor još uvijek više značila sjajna priča nego sjajni efekti.
“Psik. Večeras nije željela još jedan problem. Ako ostane pod pokrivačima i zatvori oči, možda će i buka prestati? Psik, psik, psik. Ritmički zvuk struganja. Psik, psik, psik, psik. Što je to?”
I u Nijemim pratiteljima imamo kuću u kojoj nešto ne štima, ali radnja je ovdje smještena u viktorijansko doba i pripovijeda nam je žena koja samuje u umobolnici. Štoviše, među njenim golim zidovima osjeća se sigurno, a san i omaglica koju nose lijekovi dobrodošli su prijatelji. Elsie je nešto nasmrt preplašilo, a ona nije žena koju je lako preplašiti, o ne. Njena je priča strašna na svim mogućim levelima i počinje puno prije prvog susreta s nijemim pratiteljima – a sada čeka i presudu za zločine koje je – unatoč svim lijekovima i zaboravu – prilično sigurna da ih nije počinila.
“Kad joj je gurnuo fotografiju u krilo, gledala je u lice stranca. Bila je to žena – barem su prugasta haljina i rubac oko vrata sugerirali da je riječ o ženi – ali kosa joj je bila čekinjasta, rasla je u čupercima s išaranog skalpa. Obrazima joj se protezala tamna, izbrazdana koža. Donji joj se kapak objesio na jednom oku. Pod fotografijom je ugledala vlastito ime.”
Jedan će je liječnik navesti da iskopa sjećanja, sjećanja o nijemim pratiteljima i jednoj djevojčici koja se nije trebala roditi… Ali veliko je, veliko pitanje hoće li joj uspomene donijeti olakšanje ili nešto posve drugo.
“‘Ovoga nije bilo kad sam ušla u sobu. Pogledajte!’ Drvena figura ciganskog dječaka bila je prekrivena grozničavim bijelim ogrebotinama. Dubokim, bijesnim posjekotinama. Oči su mu bile posve izgrebane.”
Elsie svakako nije nevinašce, ona je žena koja se rukama i nogama borila da preživi u svijetu koji je i onako surov, a za jednu ženu još i suroviji. Njene ruke su radničke, a ne nježne ruke jedne dame; ona nije kukavica i za one koje voli spremna je učiniti sve. Hoće li “sve” i ovoga puta biti dovoljno, ili su se pred njom ispriječile sile koje je nemoguće pobijediti?
“Psik. Šok ju je pogodio u trbuh, a onda u grudi. Prepoznala je zvuk. Bio je u njoj, dio nje, a ipak je njezin mozak potiskivao i priječio sjećanju da prodre u svijest. Psik.”
Preporučujem čitati s upaljenim svjetlom.
Autor i foto: Martina Frka Milotić, Book&Blanket