Nije lako biti žena u muškome svijetu. Pogotovo nije lako biti pametna, talentirana žena u svijetu ograničenih, netalentiranih muškaraca.
Ova je knjiga posvećena svim našim bakama, babama i nonama koje su živjele u tom i takvom svijetu, koje su bile ograničene na kuhinju, kuću i djecu, od kojih se očekivalo da budu domaćice, kućanice, majke i supruge – i baš ništa drugo – iako su mogle, znale, htjele i sanjale toliko više.
“Jer vidite, Eurídice je bila iznimno darovita. Da su joj dali podrobne izračune, projektirala bi mostove. Da su joj dali laboratorij, izumila bi cjepiva. Da su joj dali prazne stranice, napisala bi klasike. Ali dali su joj prljave gaće koje je Eurídice prala vrlo brzo i dobro, nakon čega bi sjela na kauč gledajući u nokte i razmišljajući o čemu da razmišlja.”
Eurídice i Guida su sestre – vrlo bliske, ali i vrlo različite. Svaka na svoj način talentirane, pametne, sposobne, imaju tu nesreću da žive u četrdesetim godinama prošloga stoljeća u Rio de Janeiru. Budući da su rođene kao žene, osuđene su biti nevidljive i manje vrijedne, ali svaka će se s tom presudom nositi na svoj način. Guida će hrabro uzeti život u svoje ruke, ma koliko je koštalo; Eurídice će pognuti glavu i držati se pravila, no i to ima svoju cijenu. Onda su tu još i Zelia, Ana, Das Dores i Eulalia, plus još čitav niz muških i ženskih likova koji se kako znaju i umiju nose sa strogim mačističkim pravilima koja nikoga – ni muškarce ni žene – ne čine zaista sretnima.
“Antenor je imao posao, Das Dores je imala čišćenje, djeca su imala cijeli život pred sobom. A što je imala Eurídice?”
Humor i fini sarkazam utkani u njihove životne priče pretvaraju jednu tešku i, u svojoj suštini, zaista tužnu temu u pitko i lako čitljivo štivo.
“Susjede su osuđivale djevojčičine izljeve radosti. ‘Očito joj fali šibe’, govorile su. Ali njezina majka nije se obazirala na takve savjete. ‘Jednog dana otkrit će da život nije toliko sretan, ali taj dan ne mora biti danas’, govorila je gledajući djevojčicu kako poskakuje i s tugom se prisjećajući svog djetinjstva prije mnogo godina.”
Možda ćete ponekad Eurídice htjeti malo našamarati, da je trgnete. Možda ćete joj htjeti reći, kako možeš biti tako glupa kad si toliko pametna? Možda ćete biti ljuti na nju, jer ćete u njoj prepoznati fragmente sebe, svoje mame, bake, tete… A možda je, nakon svega, samo poželite zagrliti i dugo, dugo držati. Nju i njene susjede, sestru, poznanice, koje su zaboravile, zgazile, šutnule ono najbolje od sebe, jer se tako od njih očekivalo.
“Večera se nastavila u tišini. Nitko se nije potrudio doznati više o knjizi, želi li je možda objaviti, je li riječ o ljubavnoj ili pustolovnoj priči i tko je ona da misli da tek tako može početi pisati. Svi su bili uvjereni kako Eurídice treba shvatiti ozbiljno samo kad kaže da je večera na stolu ili da se moraju probuditi jer je vrijeme za školu.”
Ova je knjiga štivo koje može poslužiti kao fantastičan most kojim ćete preskočiti jaz do starijih generacija žena u svojoj obitelji. Pomoći će vam da bolje shvatite njihovo poimanje svijeta i da osjetite kako je to kad vam podrežu krila, baš onda kad toliko žudite za letom. Na kraju, pomoći će vam i da više cijenite mogućnosti koje, kao žena, u današnjem (i dalje nesavršenom) svijetu i društvu ipak imate.
Autor i foto: Martina Frka Milotić, Book&Blanket