Marinki je 12 godina i kao sve dvanaestogodišnje voli sve što vole mladi: društvo, druženja, nova iskustva i kršenje pravila. I kao sve dvanaestogodišnjakinje, pomalo je buntovna, sve što nema čini joj se privlačno, a sve što ima dosadno i naporno. Osim toga uvjerena je da je skužila svijet i sigurna je da će ona baš sve drugačije od njene bake.
“Da je bar moja obitelj normalna obitelj. Ali moja kuća ima kokošje noge, a moja baka je Jaga i Čuvarica Dveri što vode između ovog i onog svijeta. Tako da su moje želje šuplje poput lubanja na ogradi.”
I sve bi to bilo ok da je Marinka obična dvanaestogodišnjakinja čija kuća nema kokošje noge, koja nije davno ostala bez roditelja i kojoj baka nije Jaga, a glavni zadatak joj je pomagati u pripremanju gozbe za mrtve i praćenju istih kroz Dveri, gdje će se vratiti među zvijezde.
“Neću njen rubac. Neću rubac jedne Jage. Neću izgledati kao Jaga, ni biti Jaga. Ispustim rubac u lokvu, pa lubanje i cvjetovi utonu u blatnjavu vodu, i udaljim se, očajnički se nastojeći domisliti nekom izlasku iz svega ovoga.”
Dok je bila djevojčica, uživala je Marinka u igri sa svojom kućom, u slaganju ograde od kostiju, u jurnjavi kroz šume i pustopoljine, u buđenju na posve novim i nepoznatim mjestima. I igranju sa Čavom, čavkom koja joj je jedini prijatelj. Ali ti su dani sada iza nje i Marinka je sita usamljeničkog života – a još više ideje da će i sama postati Jagom i zauvijek se družiti samo s mrtvima.
“Baba je savršena Čuvarica. Daleko je bolja nego što ću ja ikad biti. Samo što ja zapravo ne bih htjela biti Čuvarica. Biti Čuvarica znači nositi odgovornost za Dveri i sva vođenja mrtvih, za sva vremena. A premda vođenje usrećuje Babu, ja se od svakonoćnog gledanja odlazaka mrtvih osjećam još usamljenije. Da mi je bar suđeno biti nešto drugo. Nešto vezano uz žive ljude.”
Ukratko, svijet je komplicirano mjesto za sve dvanaestogodišnjake, a kamo li za buduće Jage s kompliciranim podrijetlom i zacrtanom sudbinom. Naravno, Marinka će si morati još dodatno zakomplicirati život, griješiti, riskirati, padati i gubiti se prije nego li otkrije svoje mjesto pod suncem. Otkrit će i da nisu svi živi tako savršeni kao što je mislila, ali i da život Jage nije tako loš kao što je mislila. Možda putem ipak uspije steći i neke prijatelje, možda si uspije izgraditi život kojim će biti zadovoljna. A možda to bude imalo i neku cijenu, kao i sve u životu.
“Kad zvijezde nad nama počnu nestajati od prve svjetlosti zore, preostane samo jedno od njih. Djevojčica, umotana u jedan Babin crveno-crni rubac i zagledana u vatru. Mladima je uvijek najteže proći kroz Dveri. Čini im se nepoštenim što su na Zemlji proveli tako kratko vrijeme. Baba kaže da nije bitno koliko je život dug, već koliko je sladak. Kaže da neke duše brzo nauče to što su došle naučiti, dok drugima to potraje.”
Kuća na kokošjim nogama autorice Sophie Anderson nije klasična bajka o Babi Jagi, nego topla priča o odrastanju, obitelji, hrabrosti i prijateljstvu; o spoznavanju samoga sebe i svojega mjesta u svijetu. Priča je to koju će rado čitati i mladi i oni koji se tako osjećaju, iako im datum rođenja možda tvrdi drugačije.
“Kuća se počne lagano njihati, kao da me hoće uljuljkati u san. Osjetim kako mi se ogradica obavija oko ramena u krutom drvenom zagrljaju, a stupići me nježno tapšaju. Propletem ruke kroz ogradicu i uzvratim kući zagrljaj.”
Osim priče, Mitopeja se i ovoga puta potrudila da i sama knjiga bude nešto posebno: naslovnicu potpisuje Mirjana Pjevac, a kao da nije dovoljno što je zaista prelijepa, moram reći i da svijetli u mraku. Taman tako da vas u noćnim satima s police podsjeća na tanku granicu između života i vječnosti, na finu liniju između sudbine i vlastitih izbora…
Autor i foto: Martina Frka Milotić, Book&Blanket