Rebeka Legović je riječka umjetnica, točnije fotografkinja. Bavi se modnom fotografijom, čiji rad je prepoznat izvan granica Lijepe naše, točnije u New Yorku. Ondje je na Međunarodnom natjecanju International Photography Awards (IPA) koji okuplja najutjecajnija imena fotografskog miljea, pobijedila 2019. i 2020. u modnoj kategoriji i već dvije godine za redom nosi titulu “Advertising Photographer of the Year”.
Iako talentirana, uspješna i nagrađivana Rebeka gaji strast prema modnoj fotografiji, ona radi kao novinarka i voditeljica u Kopru na RTV Sloveniji, gdje se bavi kulturom i vodi vlastite zabavne emisije.
Za naš portal ova uspješna Riječanka otkrila nam je više o sebi, svojoj modnoj fotografji, fotografskim uzorima, stanju modne fotografije u Hrvatskoj, što za nju moda predstavlja i još mnogo toga!
1. Predstavite se našim čitateljima!
Dali su mi ime Rebeka i rođena sam pred par desetljeća na komadiću planete Zemlje koji se tada nazivao Jugoslavija, a sada trenutno Hrvatska. Od kuda dolazim ne mogu precizno reći a školovanje je vrlo širok pojam.
Ako mislite na ono klasično onda vam nemam ništa interesantnoga za ispričati, radi se o dobro poznatom nametnutom putu. Naime krenula sam u osnovnu, pa u gimnaziju i onda sam magistrirala novinarstvo u Italiji jer umjetnost nije mogla biti opcija. Uvjeravali su me da umjetnici većinom žive kao sirotinja i da je to težak put koji donosi ništa ili malo.
Uistinu tako i je, i od nečega se mora živjeti, ali umjetnošću se baviš jer osjećaš strast i jednostavno bez toga ne možeš. Koliko god vi bježali od vlastitog poziva, ili koliko god vam pokušali nametnuti drugi put, to se uvijek prije ili poslije vrati kao boomerang u bilo kojem obliku.
2. Zašto baš fotografija? Imate li nekoga u obitelji tko se također bavio tom vrstom umjetnosti?
Nemam nikoga u obitelji, ni užoj ni široj, a da bi bio umjetnički nastrojen. Nitko nije fotograf. Školski sam primjer crne ovce u obitelji. A zašto baš fotografija? To je kao kad se zaljubite u nekoga, a nemate pojma zašto. E to je onda prava ljubav.
3. Koliko je teško izgraditi svoj “fotografski potpis”?
Gradila sam svoj stil godinama i praktički sam samouka fotografkinja. U počecima ništa nije bilo definirano. Istraživala sam povijest fotografije, nagledala se bezbroj fotografskih radova, a to i dan danas radim. Kada otkrivate što se dešava oko vas onda se paradoksalno možete usredotoćiti više i na vlastiti stil. S vremenom je moja fotografija postala prepoznatljiva i ako me traži neki klijent ili galerist znam da ga interesira upravo takav pristup i takva vizija.
Moj stil je moj stil, bez obzira da li oduševljavam ili griješim. Stvaranje vlastitog stila vrlo je bitna stavka jer na taj način gradite vizualni potpis koji u današnje vrijeme, kad smo svi fotografi i kad je fotografija svuda oko nas, donosi prepoznatljivost i originalnost. Važno je napomenuti da ništa nije potrebno forsirati.
Talent se dobiva rođenjem, zanatsko znanje i stil po putu, ali i jedno i drugo i treće je neophodno za pošten, moralan i kvalitetan pristup fotografiji.
Rebeka Legović: “Complementary Coincidences” (3)
4. Kako biste opisali svoju fotografiju?
Moj fotografski rad objedinjuje modu i arhitekturu. Minimalizam, boje i snažna kompozicija su temelji na kojima gradim svaki koncept. Neprestano sam u potrazi za motivima i lokacijama koje možda u prolazu ne opažamo i ne doživljavamo, a mogu pružati jedinstven bijeg od vizualne rutine. Interakcijom svjetlosti, boja, ljudske figure i struktura često se udaljavam od realističnog prikaza i na taj način izazivam sumnju i potičem ljude na propitivanje samog fotografskog jezika.
5. Koje su specifičnosti modne fotografije?
Modna fotografija je sukus opće kulture, medija poput filma, književnosti, glazbe, povijesti mode, arhitekture, te minucioznog poznavanja tehnike rasvjete snimanja u interijeru i eksterijeru. Jako je bitno shvatiti na koji način svjetlost komunicira s određenim oblicima i materijalima, kako će se model uklopiti u takav kontekst.
Naime, dobro osmišljen koncept zahtjeva adekvatnu lokaciju koja pruža mogućnost kvalitetne realizacije ideje. Uvijek morate razumjeti što fotografirate, jer fotografija nikada ne može biti pametnija od vas. Ovaj vid fotografije zahtijeva i puno koordinacije jer okuplja tim ljudi koji čine sam fotograf, vizažist, frizer, stilist, model. U takvoj radnoj skupini mora postojati apsolutni sklad kako bi jedni od drugih imali koristi. Što tim bolje surađuje, to je bolji ishod.
Modna fotografija može ujediniti portret, pejzaž ili apstrakciju bez ikakvih ograničenja, te se smatra jednim od najkreativnijih i najpoželjnijih područja medija. Treba napomenuti da čak i uz detaljno isplaniran koncept modna fotografija uvijek ostavlja prostora za spontanu kreativnost i to je ono što modnu fotografiju čini tako posebnom.
Pravilo koje važi u svijetu modne fotografije je da pravila ne postoje, a kroz povijest pokazalo se da odjeća i model nisu dovoljni. Koncept je ključan.
Rebeka Legović: “Neither in Heaven nor on Earth” (1)
Rebeka Legović: “Neither in Heaven nor on Earth” (2)
6. Sudjelovali ste na brojnim dodjelama nagrada i dobitnica ste mnogih; 2019. godine osvojili ste prvo mjesto u kategoriji mode na prestižnom IPA International Photography Awards. To je svojevrsni “fotografski Oscar”. Također, dobili ste prestižnu titulu “Advertising Photographer of the Year”. Ispričajte nam malo iskustva o tome.
Međunarodno natjecanje International Photography Awards (IPA) u svijetu fotografije slovi za svojevrsni Oscar, prijavljuju se profesionalni i amaterski fotografi na svjetskoj razini, i tijekom godina postalo je jedno od najambicioznijih i najopsežnijih natjecanja u svijetu fotografije danas. Na ovogodišnje izdanje pristiglo je više od 13.000 prijava iz preko 120 zemalja svijeta.
Što se tiče ocjenjivačkog suda svake godine International Photography Awards okupi najutjecajnija imena fotografskog miljea. Radi se o izuzetno cijenjenom priznanju i još uvijek mi je teško povjerovati da sam 2019. i 2020. pobjednica modne kategorije i da dvije godine za redom nosim titulu »Advertising Photographer of the Year«.
Osim samog prestiža kojeg nosi ova titula osobno mi puno znači i u poslovnom smislu jer na taj način postanete vidljivi galeristima i potencijalnim klijentima diljem svijeta. 2019. godine krajem listopada otputovala sam u New York kako bi mogla prisustvovati Lucie Award gala večeri i dodjeli nagrada IPA u Carnegie Hall-u. Bilo je to neponovljivo iskustvo gdje izbliza možete promatrati i upoznati najutjecajnije fotografe, galeriste, photo editore i kustose današnjice.
Za izvanredna dostignuća na području fotografije te večeri nagrađeni su i bili prisutni Annie Leibovitz, Edward Burtynsky, Ellen von Unwerth, Al Bello, Maggie Steber, Jay Maisel i mnogi drugi. Ove je godine nažalost sve otkazano zbog novonastale situacije koja nam je svima dobro poznata, ali poslovnih ponuda nije nedostajalo pa sam tako i ovoga puta otputovala u Ameriku.
Rebeka Legović: “Siblings”, IPA 2019
7. Kako je nastala Vaša nagrađivana fotografija “Siblings”? Što mislite što je najviše osvojilo žiri?
»Siblings« je serija fotografija koja je nastala početkom 2019. godine u Opatiji, ali sam o konceptu razmišljala puno mjeseci ranije. U suradnji sa vizažisticom Renatom Sabljak i frizerskim salonom Studio Kate, te modelima Korinom Vojinović i Gloriom Lucić, odradili smo očito dobar shooting. Modeli su bili odjeveni kaputima koje sam sama osmislila kako bi se što bolje uklopili u cijelokupan kontekts.
Dobro je poznato kako su u modnoj fotografiji izuzetno bitne sve komponente: styling, lokacija, modeli… Kada razmišljam o fotografiji onda uvijek uzimam u obzir da prosječni promatrač ne vidi svaki element zasebno, već vidi cjelinu a ona ne sadrži samo elemente već i odnose među njima.
Poimanje fotografije nije mehaničko bilježenje elemenata već shvaćanje značajnih strukturnih uzoraka, primjerice različite boje same po sebi stvaraju različite stupnjeve interesa. Raspodjela tih interesa je ono što kontroliram kako bi odredila dinamiku kompozicije. Isti element ili boja postavljen na drugom mjestu neće imati istu vizualnu težinu. Kompleksnost ovih odnosa, te igra s perspektivom, je zapravo ono što se svidjelo žiriju.
Ista serija pobijedila je i na 14. izdanju fotografskog natječaja Julia Margaret Cameron Awards u Barceloni, te osvojila srebro u Parizu tijekom PX3 Prix de la Photographie.
Rebeka Legović: “Siblings” (2)
Rebeka Legović: “Siblings” (3)
8. Uz fotografiju, bavite se novinarstvom. Radite kao novinarka i voditeljica u Kopru na RTV Sloveniji. Kako ste se našli u tim vodama?
Vrlo jednostavno. U novinarskim vodama našla sam se jer sam studirala novinarstvo. Privukla me kreativnost televizijskog jezika jer objedinjuje sliku, riječ i muziku. Na svu sreću nisam nikada bila dio informativnog programa u pravom smislu riječi, naime bavim se kulturom i vodim vlastite zabavne emisije tako da i u tom vidu posla plovim u umjetničkim vodama. Biti novinar informativnog programa znaći ponajprije raditi za propagandističku mašinu, a to nije nikakva novost jer je oduvijek tako bilo i tako će i biti. Čast izuzecima, ali takvih ima jako malo ili vrlo brzo nestanu sa scene.
Javni mediji i propaganda održavaju na životu lažnu realnost. U takozvanim razvijenim demokracijama, narod se najefikasnije može obuzdati kontroliranjem misli, a mediji imaju presudnu ulogu u sustavu indoktrinacije, zajedno s obrazovnim ustanovama. Govorim ovo, jer pogotovo u današnje vrijeme, sve manje se poistovjećujem s ovom profesijom od koje živim, ali od koje se polako i ograđujem.
9. Koje fotografske projekte i suradnje najviše pamtite?
Pamtim sve. Ne bih ništa posebno podcrtavala. Mogu biti jedino kompleksniji i jednostavniji projekti.
Rebeka Legović: “Complementary Coincidences” (1)
Rebeka Legović: “Complementary Coincidences” (2)
10. Tko su vaši fotografski uzori?
Ne mogu govoriti o uzorima mogu jedino govoriti o određenoj estetici koja mi se uvukla pod kožu tijekom vremena. Naime od 1990. godine kupujem svaki broj čuvenog modnog magazine Vogue Italia koji je za razliku od ostalih izdanja diljem svijeta sačuvao tu jaku art komponentu i neprestano pomicao granice zahvaljujući nedavno preminuloj urednici Franci Sozzani.
Devedesete su bile nezaboravno desetljeće, ne samo za modu. Bile su to godine top modela, velikih dizajnera, modnih kritičara i fotografa koji su bili pravi vizionari kao Richard Avedon, Steven Meisel, Helmut Newton, Paolo Roversi, Ellen von Unwerth, Irving Penn, Herb Ritts, Annie Leibovitz, Arthur Elgort i mnogi drugi.
11. Što mislite o modnoj fotografiji u Hrvatskoj? Čiji rad pratite?
O toj se vrsti fotografije kod nas priča premalo, a itekako je zanimljiva. Iako se Hrvatska može pohvaliti s velikim brojem fotografa, rijetki od njih uspiju pomaknuti granice i dobiti pojedine izazovne prilike te potaknuti interes na svjetskoj sceni. Pojavom društvenih mreža, pogotovo onih kod kojih je naglasak na vizualnom, njihov rad postao nam je dostupniji i vidljiviji, a neki od autora posljednjih godina uspjeli su se itekako nametnuti, bilo svojom estetikom koju njeguju, vizijom, pristupom, temama, tehnikom.
Modna fotografija je jedna od najkompleksnijih branši u fotografiji i nije nimalo jednostavno krenuti tim putem. Svačiji trud cijenim, ali malo je onih koji se uspiju izdignuti iznad prosjeka i komercijalnog pristupa.
Pratim svoje kolege i respektiram njihov rad, sviđao mi se on ili ne. Hrvatska ima momentalno dobrih modnih fotografa, ali im se pruža premalo prostora i svima je dobro poznato kako kod nas od toga zanata nema puno kruha.
Rebeka Legović: “Temple of Colors” (1), IPA 2020
12. Kako doživljavate modu i koliko Vam ona privatno znači?
Od malih nogu uvijek sam nekako gravitirala modnom svijetu. 1992. godine izlažem kao dizajner na ondašnjem Fashion News-u u Opatiji. Imala sam svega 12 godina i bilo je to iskustvo koje sam ponovila još par puta.
Danas se riječka modna scena prilično umrtvila, ili bolje rečeno zavladao je kič i neukus. Čast izuzecima, kojih na sreću ima. U ono doba postojalo je puno više kreativnosti i manje opterećenosti globalnom pop kulturom.
Općenito modu doživljavam kao jedan od najsofisticiranijih oblika umjetnosti kojim vlada intrigantan paradoks; s jedne strane, kako bi zajamčila svoj opstanak u potrošačkom društvu, mora se neprestano mijenjati. Suprotno tome, modni klasici i sofisticiranost izrade dozvoljava progresivno kanoniziranje iste. Dijalektika efemernosti i trajnosti oblikuje odgovarajuću recepciju mode kao umjetnosti.
13. Koji motivi su Vam najdraži?
Igra linija, te svjetla i sjene. Kompleksnost i jednostavnost kombiniranja boja, kontrasti i transformacija oblika i površina.
Rebeka Legović: “Temple of Colors” (2), IPA 2020
14. Koliko je važno eksperimentirati u fotografiji i izlaziti iz “comfort” zone?
Svakim projektom pokušavam napraviti nešto novo. Radi se o kontinuiranoj evoluciji, pa takav pristup podrazumijeva i određeno istupanje iz takozvane “comfort” zone. Samokritičnost me dovodi da u svakom svom radu pronalazim pogreške i to uvijek u meni budi želju za pomicanjem vlastitih granica.
15. Kako se najbolje opuštate? Kako provodite slobodno vrijeme?
Najbolje se opuštam fotografirajući. Provodim malo vremena s ljudima a puno sa životinjama. Čitam, promatram i istražujem svijet oko sebe.
16. Kakvi su vam planovi za budućnost?
U suštini nemam planove i pokušavam ih izbjegavati. Ni ovom s fotografijom nisam planirala, jednostavno se desilo.
17. Gdje Vas zainteresirani mogu pronaći?
Zainteresirani mogu naći sve informacije i kontakte na www.rebekalegovic.com ili na istoimenom Facebook i Instagram profilu.
Rebeka Legović: “Temple of Colors” (3), IPA 2020
Autor: Extravagant
Foto: Rebeka Legović