Fotoklub Rijeka kao referentni fotografski centar koji prakticira fotografiju od 1897. godine posebnu pažnju posvećuje pojedincima i institucijama zaslužnim za razvoj i unapređenje fotografije.
U tom smislu već godinama dodjeljujemo nagrade: Povelju, Priznanje i Zahvalnicu. Aktivnost nagrađivanja je javna i zato svake godine raspisujemo Javni poziv za predlaganje nagrada i priznanja Fotokluba Rijeka.
Kako smo mi sljednici Fotokluba Sušak osnovanog 26. siječnja 1939. a i sljednici smo prve fotografske sekcije osnovane u 9.siječnja 1897. godine u Klubu prirodnih znanosti u Rijeci pa nam je prvi mjesec, tj siječanj u povijesnom smislu važan tako da nam je i Dan kluba Statutom utemeljen 26. siječanj.
Zbog toga su nam veoma važne ove oktivnosti tijekom Noći muzeja u petak, 31. siječnja:
- u 19 sati dodijeliti ćemo nagrade zaslužnim pojedincima i institucijama
- u 20 sati otvorenje je međunarodne izložbe Čovjek 2025., proglaašenje pobjednika i dodjela nagrada
- 1. – 15. 2. 2025.
Galerija radi od ponedjeljka do petka 10 – 13. i 17 – 20 i subotom 10 – 13 sati
Nedjeljom i praznikom galerija je zatvorena.
ČOVJEK 2025.
Ako je čovjek jedino živo stvorenje ove planete koje predstavlja najviši stupanj evolucije i koji svojom intelektualnom i svakom drugom aktivnošću generira tu istu evoluciju, onda je on na vrhu piramide života. No, isti je taj čovjek, sa svim svojim afirmativnim i pozitivnim pretpostavkama, istovremeno najveći razgraditelj svega što je stvoreno i svega što je sam stvorio. On i gradi i razgrađuje. Ta dualnost čovjeka nerazjašnjivi je fenomen koji je prisutan i neizbježan kroz cijelu povijest. Čovjek nije sam, već je u određenom duhovnom, emocionalnom i prostornom okruženju u interaktivnom odnosu. Taj cijeli koloplet uzajamnosti unutrašnje arhitekture čovjeka, prirodnog ambijenta i prostora koji je sam stvorio čini misterij života i opstanka na ovoj planeti.
Dakle, što je i gdje je čovjek? Je li on, kako je to ustvrdio stari grčki filozof Protagora, …mjerilo svih stvari…? Upravlja li čovjek svijetom oko sebe, a prvenstveno vlada li samim sobom ili … ?
Fotografija neće dati odgovore na ova filozofska pitanja, ali može dati niz malih slikovnih priloga o raznim okolnostima i kontekstima toga istog čovjeka.
Ovaj prethodni tekst napisao sam kao uvodno obrazloženje za natječaj Čovjek. (Da ne bi bilo zabune, pojam čovjek, koji se koristi u natječaju za fizičke osobe u muškom rodu, neutralan je i odnosi se jednako i na djecu, i na osobe muškoga i ženskoga spola.)
I već treću godinu zaredom odaziv autora je velik te ih se ove godine prijavilo njih 177: iz Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Srbije, Bugarske, Rumunjske, Južnoafričke Republike, Ukrajine i Velike Britanije sa 919 fotografija. U ovom obimnom slikovnom materijalu na prvi se pogled iščitava mnoštvo originalnih ideja u interpretaciji teme čovjeka.
Mnoštvo je fotografija koje prikazuju čovjeka sama pa se stječe dojam da je čovjek kao biće usamljen, tj. osamljen, otuđen. O otuđenosti ili samoći čovjeka dosta su stranica ispisali sociolozi, psiholozi i drugi stručnjaci, a ove fotografije to na vrlo kreativan način i pokazuju. U ideji ove teme nije bio cilj fotografirati samo čovjeka, već je itekako važan i kontekst u kojem on jest. Dakle, bitan je cijeli sadržaj kadra i to u kakvom je suodnosu čovjek s ostalim sadržajem slike.
Fotografija je kao medij neumitna i neodvojiva od vizualnoga realiteta, stoga u tom smislu često možemo govoriti o njenom osnovnom svojstvu – dokumentarnosti i ako ostane na toj razini, imamo samo niz fotografski dokumentarnih činjenica. Ali, fotografija može biti i jest nešto više, samo ako autor razumije i prilagođava optiku svoga fotoaparata u tumačenju osnovne ideje, kut snimanja te prilagođava svjetlo unutar zadanih gabarita kadra.
Tad možemo dobiti sjajnu interpretaciju određene teme u ovom slučaju toga svetog bića zvanog Čovjek.
Pregledavajući ovo mnoštvo s više od devetsto fotografija, zaključiti se može da je ideja vječna i neiscrpna. Kako bismo što objektivnije i lakše odabrali fotografije za izložbu, u povjerenstu za selektiranja sudjelovali su članovi Umjetničkog savjeta Fotokluba Rijeka: Branka Arh, povjesničarka umjetnosti, Marija Lazanja Dušević, muzejska savjetnica Muzeja grada Rijeke i Borislav Božić, profesor likovne umjetnosti, predsjednik Fotokluba Rijeka.
U temeljitom i analitičkom pregledu prijava za izložbu je odabrano 85 fotografija od isto toliko autora.
S obzirom na mnoštvo dobrih fotografija, pohvaljeno je osam autora premda su natječajem predviđene tri pohvale. Ova odstupanja su u korist i na dobrobit odličnih fotografija, odnosno autora. Za pobjedničku fotografiju odabrali smo Hefest Željka Krnčevića. U crnilu kadra, u tajnovitoj i mističnoj noći plamti požar, moćan i nezaustavljiv.
Pored vatre koja poništava sve pred sobom, u kadru se pojavljuje sićušan, tek siluetom naznačen čovjek koji ide k vatri ili u vatru? Čovjek je, ne uvijek, najčešći uzrok te vatre, ali je i spasitelj od te iste vatre. Iako je autor sliku nazvao po grčkom bogu, zaštitniku vatre, metalurga i kipara, ova slika prvenstveno govori o našoj sadašnjoj svakodnevnoj realnosti. Da ne spominjem i druge metafore vatre i ognja koji jesu simboli pakla u kršćanstvu.
Ako ovu sliku oslobodimo, a moramo je osloboditi svih mitoloških i inih tumačenja, onda je to predstava ili činjenica iz naše današnje stvarnosti na svim dijelovima ovog planeta. Čovjek je tu. Ma koliko bio malen, svojom snagom i umijećem obuzdat će tu vatru i obnoviti sve što ovaj „pakao“ uništi na zemlji. Nije cilj da čovjek pobijedi prirodu, jer se to i tako može shvatiti, već cilj treba biti suodnos, suživot čovjeka i prirode. Mada ova tvrdnja može zvučati otrcano i potrošeno, to je naprosto tako i to je jedna od poruka ove fotografije.
Vatra ima i plemeniti status u životu čovjeka jer je u svojoj evoluciji čovjek njenim otkrićem unaprijedio i obogatio svoj život. Koji će status vatre prevladati, ne uvijek ali najčešće, ovisi o aktivnostima čovjeka. Zato ova fotografija zaslužuje najvišu nagradu – Nagradu Đoko Milekić.
Nagradu Đoko Milekić utemeljili smo prije petnaest godina i od tada je dodjeljujemo najboljim autorima na međunarodnim selektiranim natječajima.
Đoko Milekić pripada povijesti riječke i hrvatske fotografije kao vrlo značajno autorsko ime. Njegov autorski rad nije dosad u potpunosti istražen i vrednovan u kontekstu vremena i prostora u kojem je živio i stvarao. Posthumno je spomenut i uvršten u izložbi Sedmorica riječkih fotografa iz sedamdesetih koju je radio g. Ervin Dubrović 2007. godine u Muzeju grada Rijeke.
Bio je tiha i povučena osoba i sa svim svojim bićem posvećen fotografiji i fotografskom stvaralaštvu. Živio je i stvarao u vrijeme Jugoslavije pa je bio prijatelj s mnogim riječkim, hrvatskim i jugoslavenskim autorima. Odlikovao ga je originalan pristup temama koje je interpretirao te tehnički perfekcionizam u izradi fotografija.
Ta posvećenost tehničko-tehnološkom statusu fotografije bila je u svrhu što bolje realizacije stvaralačkih ideja. Zbog svojih i umjetničkih, i ljudskih vrlina uvažavale su ga sve generacije fotografskih autora.
Ovo utemeljenje nagrade i njeno dodjeljivanje na međunarodnim izložbama koje organiziramo samo je mali doprinos da riječka i hrvatska fotografija bude vidljivija, i mali je dug autoru koji je temeljio glavne fotografske tokove svoga vremena.
Za izuzetnu umjetničku i interpretativnu vrijednost fotografija diplome dobivaju: Pavao Toth, Sjene napadaju; Nina Ivanović, Svitanje i Sandra Polić Živković, Glasovi savjesti, a pohvaljeni su: Biserka Dunić, Nono; Dajana Čok, Dva; Davor Curić, Forward; Maja Mavrič, Evaluating; Saša Ćetković, Dimitrije Popović; Zvonimir Rendeli, Život; Dražen Bota, Pletač I i Linda Spicijarić, Vrijedne ruke.
Autor: PR
Foto: PR