Ana Vilenica je akademska glumica i članica ansambla HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Završila je studij Glume na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu te drugi magistarski studij u Royal Central School of Speech and Drama u Londonu.
Poznata riječka glumica u Hrvatsku se vratila 2008. godine, otkad glumi u kazalištu, filmu te na televiziji. Na HRT-u je debitirala u seriji “Ponos Ratkajevih” u ulozi Lotte Walkowsky te ju pamtimo kao pobjednicu showa “Zvijezde pjevaju” 2010. godine, gdje joj je mentor bio Jacques Houdek. Kad govorimo o TV formatima, posebno nas je oduševila transformacijama u showu “Tvoje lice zvuči poznato” na Novoj TV 2018. godine.
U posljednje vrijeme Anino ime često vezujemo uz monodramu “Ana Katarina”. Tako smo ju početkom mjeseca imali priliku gledati na lokalitetu Fulfinum Mirine u Omišlju, gdje je oduševila mnogobrojnu publiku.
View this post on Instagram
Ovoga puta donosimo vam nešto drugačije izdanje rubrike “Najdraža mjesta u Rijeci”.
Pomalo s dozom nostalgije i melankolije, Ana Vilenica nam je otkrila razlog svog povratka u rodnu Rijeku, koja mjesta voli posjetiti te ona kojih više nema, ali ih se rado voli prisjetiti.
Ubrzo će proći skoro dvije godine kako sam se opet preselila u Rijeku. Prebrzo to vrijeme prolazi. Pitate me koje mi je omiljeno mjesto, a ja upravo shvaćam da je život u ove dvije godine prošao u mašini i balansiranju obaveza u Zajcu i svih poslova koje sam gradila u 24 godine karijere samostalnog djelatnika, autora i producenta, te stalnim putovanjima na relaciji RI-ZG, RI i ostali gradovi u RH. I da zapravo neko novo mjesto u Rijeci još nisam našla.
Ipak, ako ću negdje popiti kavu, najčešće s ljudima iz Zajca, to je danas zasigurno kafić Teatro. Tamo se osjećam gotovo kao doma, usluga je super i to je jedino mjesto na kojem uopće ne moram reći što ću naručiti, konobarica to već zna. Nešto kao kafić “Cheers” u starom sitcomu.
View this post on Instagram
Pitate me gdje se opuštam? A ja opet moram reći da svaki vikend i kad god mogu uopće, bježim u Novi Vinodolski, gradić gdje moji roditelji imaju vikendicu, a ja jedan apartman. Tu osvještavam da stariti valjda znači povezati se sa svim onim što ti je nekad bilo daleko, pa tako uviđam da se od “urbane” osobe koju su uvijek privlačila svjetla velegrada, pretvaram u osobu koja sve više uživa u tišini prirode, moru i daleko od ljudi. Gledam more i opuštam se. Onda fascinirano gledam kako lovor koji smo zasadili (nisam baš talentirana za hortikulturu) ipak tako lijepo raste.
Vjerujem da će život u Rijeci donijeti neka nova mjesta i nove ljude, ali meni sada samo preostaju sjećanja na neke prostore koje sam obožavala, otkrivala ih i za koja me vežu sjećanja.
Pa evo ih par, s fokusom na centar grada, iako je mene najviše obilježilo moje Škurinje gdje sam odrasla:
KORZO – obožavala sam sunčane vjetrovite dane na Korzu i “korzirati” njime, gore dole… Mnogo ljudi ne voli vjetar i buru, a meni nije bilo ništa draže nego kad me bura propuše i razbistri mi mozak.
DIZALICE – dizalice su meni uvijek bile Rijeka. Čak i kad sam bila u nekim stranim gradovima, najčešće u UK gdje sam živjela, kad bih na moru vidjela dizalice odmah bih imala osjećaj da sam blizu doma. Kad bih vidjela dizalice, čula bih u glavi i galebove, a galebove volim. Puno više nego kontinentalne vrane ili svrake.
PALACH – u četvrtom srednje sam tek počela odlaziti u Palach. To je bilo mjesto za izlazak „do zadnjeg busa“ za niz generacija prije a bome i poslije mene. Mjesto plesanja, upoznavanja, druženja… Već godinu dana nakon preselili smo se u Opatiju i na Preluk, u Mali i veliki Quorum, ali Palach je uvijek bio neizostavna stanica prije odlaska dalje.
View this post on Instagram
STARA GRADSKA KNJIŽNICA – obožavala sam čitati knjige i obožavala sam taj prostor stare knjižnice. Jednom sam ambiciozno sama sebi rekla, sad ću pročitati svaku knjigu ovdje izloženu. Došla sam samo do slova D, klasično sam se precijenila, ali voljela sam odlaziti u tu zgradu u kojoj je sve mirisalo na knjige i na staro.
U istoj je djelovao i Circolo gdje me nono odveo možda jednom kad sam baš bila dijete, dijete, ali sjećanje je jako intenzivno i dalje. Sjećam se dima cigareta, čaša vina i kartanja. Generalno mi u životu ostanu neki kao kadrovi u sjećanju, često bez meni jasnog razloga.
View this post on Instagram
PARK VLADIMIRA NAZORA – nona je živjela u Dežmanovoj, a ja išla u vrtić Darinka Draščić ili Darinka Praščić kako smo se šalili pa bih nekad završila kod nje i kao jako mala s njom koji put otišla u taj park. Meni je on uvijek bio nekako čaroban, kao da će me svi ti puteljci odvesti u nekakvu Narniju. Sjećam se i vremena labudova i nonine priče kako je tu nekad bio ZOO s pravim ogromnim orlom. Sjećam se i kad je neki luđak objesio dva labuda o tužnu vrbu i otad tamo više nije bilo labudova, samo bezbroj kornjača.
Dva mjesta kojih nema više, a koja sam jako voljela bila su GEM preko puta OŠ Dolac i mislim GAL ili tako nekako na katu Filodramatiche. GAL (nisam sigurna da ime pamtim točno) je bio arty, retro mjesto koje me je baš zbog toga privlačilo, a u GEMu je radio jedan konobar s nevjerojatnim manirima. Bio je u penziji, tako je barem izgledao, ali je očigledno završio školu za konobara i s punim poštovanjem prema svom poslu posluživao nas srednjoškolce kao da smo bili na Orientexpressu. Kradomice bih ga promatrala kako uvijek nešto radi za šankom, čak i kad ne bi bilo ljudi, svaku čašu bi glancao, pa promatrao učinjeno kao da u rukama ima najskuplji kristal. Obožavala sam tog starog čovjeka i najviše voljela dolaziti u GEM zbog njega.
Sad ću djelovati kao neka morbidna žena, ali RIJEČKO GROBLJE mi je također bio prostor koji je raspirivao moju maštu. Sjećam se više puta bih s nonom otišla na groblje, kako je nono umro ranije, a ona me je vodila da se prošetam i pogledam mauzoleje starih riječkih industrijalaca koji su nakon drugog svjetskog rata nestali iz Rijeke. Mnogi od njih imaju krasne reljefe, a meni je u sjećanju ostao jedan koji mi je pokazala baš nona, sedmero djece s ocem pozdravljaju mladu majku koju anđeli odnose u nebo. Ja bih intenzivno promatrala lica umrlih pogotovo ona stara iz drugih stoljeća, zamišljala bih kako su živjeli i što ih je motiviralo u životu. To i danas radim kada promatram žive ljude i mislim da to ima jako veze s pozivom koji me je pronašao, sa zamišljanjem ljudskih naravi, duša, motiva za akcije, života…
ŽURKOVO – prva plaža na Žurkovu gdje je mene i sestru tata uvijek vodio na kupanjac, a kad sam bila nešto starija onda smo se naravno svi kupali kod zelenih vrata ili kod bijelih stijena. Zanimljivo oko te Kostrene je to što me je jednom tamo kod Anića kad sam bila jako mala ugrizao jedan pas, na kraju je ispalo da je to bio pas djeda mog Edija, koji držao taj restoran. 🙂
I za kraj, da završimo „on a merrier note“ imam sliku jednog metalnog držača za “klofati” tepih. Takav je bio na Škurinju i to je bila moja prva pozornica u životu. To je meni bio portal u dječju igru, glumu, uživljavanja toliko ozbiljnog, da bih zaboravila na stvarni svijet koji me okružuje.
Uvijek sam se preozbiljno igrala. 🙂 I bila više tamo negdje u zraku, nego ovdje dolje. )
Autor: Marina Koprivnikar
Foto: Danijel Galić, Instagram, privatni arhiv