Maja Krištafor je uspješna mlada Riječanka, koja iza sebe broji mnogo ostvarenih projekata, priznanja i nagrada.
Nakon studija Biotehnologije i istraživanja lijekova u Rijeci gdje je radila kao social managerica, radijska voditeljica i novinarka na studentskom radiju, obnašala različite vodeće funkcije na području Sveučilišta u Rijeci i još mnogo toga, put i srce su je ipak odveli u drugom smjeru. Točnije, smjeru Zagreba i novinarskog “nerva”, koji je oduvijek čučio u njoj.
Jedna je od rijetkih novinarki koja nas svakodnevno na svom Instagram profilu informira između ostalog i o trenutnoj situaciji u Petrinji, Glini i okolnim mjestima pogođenih potresom.
Upravo ta društvena platforma poslužila joj je da otvoreno progovori o stereotipima u društvu i svijetu kao što su gay parade, abortus, međuljudski odnosi, “self care“ te o svom proživljenom “burn out-u” prije nekoliko godina.
Ova svestrana, kreativna i ambiciozna reporterka i, kako voli za sebe reći “aktivistkinja u nastajanju” otkrila nam je više o sebi za naš portal!
Foto: Luka Lajić
1.Reci nam malo više o sebi! Kako bi se opisala u tri riječi?
Zovem se Maja Krištafor, imam 24 godine i dolazim iz Crikvenice, iako za sebe uvijek govorim da sam Riječanka, jer je to grad gdje sam počela rasti i sazrijevati u osobu kakva jesam. U Rijeku sam prvenstveno došla zbog fakulteta, studirala sam Biotehnologiju i istraživanje lijekova, dok me na kraju put ipak odveo u totalno drugom smjeru. Trenutno radim kao novinarka u jednoj medijskoj kući te kao freelancerica gdje vodim društvene mreže klijentima te radim strategiju digitalnih kampanja.
Osim toga, imam i svoj podcast „SRIJEDAMA s Majom K.“ koji je „začet“ za vrijeme karantene te se zaista nadam da će uskoro doživjeti i svoju drugu sezonu.
Tri riječi kojima bih se opisala: kreativna, ambiciozna, pozitivna.
2. Preselila si se iz svoje rodne Rijeke u Zagreb u potrazi za boljom budućnosti. Jesi li dugo razmišljala o toj odluci?
O toj opciji razmišljala sam neko vrijeme, međutim sam čin došao je prilično impulzivno. U jednu srijedu sam se ispisala s fakulteta, u petak preselila za Zagreb i nakon dugog vikenda ‘Što ću sad?’, poslala životopise i molbe za posao koji sam dobila već sljedeći tjedan. Uvijek volim reći da se sve posloži kada idemo za našim snovima, pa se tako i meni. 🙂
Foto: Luka Lajić
3. Bila si vrlo uspješna i (pro)aktivna i u našoj rodnoj Rijeci, uključena u mnoge projekte, inicijative, udruge, radila na studentskom radiju… Ispričaj nam ukratko svoja poslovna iskustva koja si stekla dok si živjela ovdje?
Uf, kroz četiri godine zaista ih je bilo mnogo.. Bila sam predsjednica Udruge studenata biotehnologije i tamo vodila nekoliko projekata, bila suvoditeljica Ureda za udruge na Sveučilištu, organizatorica jednog od većih projekata Studentskog zbora Sveučilišta u Rijeci, članica raznih odbora na fakultetu,.. Radila sam kao radijska voditeljica i novinarka na našoj Radio Sovi, u jednoj agenciji kao social media managerica, vodila razne manifestacije i događaje, organizirala nekolicinu,..
Zaista, mnogo toga u tom kratkom periodu. Stekla sam mnoge vještine i znanja izvan fakultetskog obrazovanja koja su me zapravo usmjerila da krenem svoj život graditi u smjeru u kojem je on danas.
4. Jesi si li oduvijek imala taj „nerv“ u sebi da budeš novinarka i pomažeš društvu? Kako to da si prvotno upisala studij biotehnologije?
Moram priznati da jesam, samo nikad nisam u potpunosti išla za njim. Danas niti sama ne znam zašto. Što se tiče prvotnog upisa na biotehnologiju, oduvijek sam voljela znanost – biologiju i kemiju pogotovo i zamišljala se u laboratoriju. I zaista mi je bilo sjajno, no ipak, nije bilo za mene.
Znaju me pitati je li mi žao što sam “potratila” tolike godine studirajući ono što mi nije karijera. No ne samo da mi nije žao, već sam toliko zahvalna na svemu što sam u tom periodu naučila i postigla. Uostalom, ostao mi je još samo jedan ispit, tako da nikad ne znaš, možda se iz nekog svog inata vratim i po tu diplomu.
5. Kako je izgledao tvoj prvi radni dan u Zagrebu? O čemu si pisala/izvještavala?
Moj prvi radni dan je padao na neki praznik tako da nas je nešto manje bilo u redakciji. Pisala sam o brodu koji je tada spašavao našeg kapetana Dina Miškića koji je, nažalost, ostao izgubljen na Atlantiku. Sjećam se da su mi dali da prvi dan samo učim, pa sam otišla do jednog od urednika i pitala ako mu mogu pomoći. Dao mi je zadatak i već sam sljedeći dan bila potpisana kao jedna od suautorica teksta. Tako nekako su protjecali i sljedeći dani, samo sam željela još i još.
Taj „drive“ i adrenalin koji sam osjećala tih prvih mjeseci kad mi je sve bilo još uvijek novo i dalje mi uzrokuje trnce u tijelu.
6. Koji trenutak je bio ključan u promjeni tvoje profesije, odnosno karijere?
Ne mislim da je tu točno presudio jedan trenutak, već sam nekako svakim sljedećim studentskim projektom i angažmanom osjećala da je to više moje „tlo“, no ono u laboratoriju. Ipak, nešto čega se vividnije sjećam bilo je predavanje iz neurobiologije kada nam je profesorica dala zadatak da u nekoliko dana osmislimo primjenu nekog lijeka u organizam. Sjećam se da sam tada razmišljala da bih rađe da je kao zadatak dala da o tom lijeku napravimo marketinšku kampanju. To je već bilo pred kraj fakulteta i znala sam da je moj put tada napraviti zaokret.
7. Usudila bih se reći da te najviše obilježilo do sad upravo ovo aktualno izvještavanje s mjesta stradalih od nedavnog potresa u Petrinji. Opiši nam malo iz prve ruke svoje dojmove, razmišljanja dok si (bila) ondje na terenu?
Mislim da me prije potresa u Petrinji obilježilo izvještavanje o situaciji s koronom i potres u Zagrebu. Ipak, ovo je nešto drugačije i zaista je izazovno. Ne mislim da je obilježilo samo mene, već i moje mnogo iskusnije kolege. Jednostavno, osjećaj kada stojite među svim razrušenim zgradama koje su do nedavno bile sam centar Petrinje, ljudi s djecom koji spavaju na livadama grijući se oko logorske vatre, starci koji su izgubili sve… Nije lako gledati svu tu ljudsku patnju.
Prvih sam se dana osjećala jako krivo što ja mogu doći svojoj toploj kući, popiti vodu iz slavine i leći u topli krevet, dok svi ti ljudi to ne mogu. No s druge strane vidjeti cijelu Hrvatsku, sve ljude koji su se digli na noge da pomognu ljudima koje ne poznaju, kao i predivni i zahvalni ljudi koji se smiju i zezaju, a izgubili su sve što su imali – napunilo mi je srce nadom da će ipak, sve biti okej.
8. Koliko je teško odvojiti emotivni dio sebe od poslovnog, službenog kao novinarka na zadatku?
Kada sam na zadatku, udari me adrenalin i tada samo razmišljam kako napraviti što bolju priču. U tom trenutku bih uletila i u zgradu koja se urušava ako treba samo da napravim najbolje što u tom trenutku mogu. Izazovno je kasnije, kada dođeš doma, istuširaš se i adrenalin splasne. Tada krećem razmišljati o svemu što sam vidjela, čula, doživjela. Koga sam srela i kakva je priča te osobe. Ali mislim da je to normalno, ljudi smo, pogodi nas ono što vidimo. No s vremenom naučiš imati te neke svoje mehanizme kojima odvojiš privatno i poslovno. Inače te pojede.
9. Opiši mi svoj tipični radni dan!
Tipični radni dan za terensku novinarku u dnevnom listu ne postoji. Neke dane imam nekoliko terena i provedem ih tipkajući članke u taksiju, jureći s jedne lokacije na drugu, dok neke dane doma istražujem, zovem, pokušavam dobiti razne informacije kako bih došla do priče. Ova prva vrsta mi je draža jer volim taj adrenalinski “drive” – brže, bolje, čim prije.
10. Svi znamo koliko je novinarstvo je stresan i naporan posao. Posao koji radiš i živiš 0-24h. Čak si na svom Instagram profilu otvoreno i iskreno progovorila o svom „burn out-u“, kao posljedici ogromnog stresa. Kada si ga prvi put doživjela i kako si se uspjela uhvatiti u koštac s tim?
Prvi sam put „burnout“ doživjela kada sam imala 21 godinu kao posljedicu mnogih projekata koje sam tada radila. Paralelno sam studirala i imala more toga u čemu sam se okušavala i učila kako bih otkrila koji je moj karijerni put. Kada sam ga doživjela, ispočetka nisam niti razumjela što se događa, mislila sam da sam samo premorena, no istražujući sam shvatila što mi se dogodilo.
Tada sam krenula kod psihologinje koja mi je pomogla da shvatim da ne moram biti ‘’Maja sa sto ruku’’ kako bih se ostvarila, već mogu biti ja sa svoje dvije ruke i graditi za sebe divnu budućnost. U radu s njom koji je trajao gotovo godinu dana, usvojila sam mehanizme kojima kanaliziram svoju ambicioznost tako da više ne govorim na sve ponude ‘’da’’, već zastanem, razmislim i pobno biram ono što radim i čime se bavim.
Foto: Luka Lajić
11. Voliš za sebe reći da si aktivistkinja u nastajanju. Isto tako možemo te proglasiti društvenom kroničarkom, jasno i otvoreno progovoraš o svim aktualnim temama i stereotipima u društvu i svijetu kao što su gay parade, abortus, ali i općenito o međuljudskim odnosima i tzv. „self care-u“. Kako se nosiš sa zlim jezicima? Jesi li imala neugodna iskustva zbog toga?
Do sada nisam imala neugodnih iskustava, barem da sam se s njima izravno susrela. No ono na što svi mi koji javno progovaramo moramo imati na umu jest da smo oko sebe izgradili zajednicu isto ili blisko mišljenika izvan koje postoje ljudi koji se na slažu s nama – što je sasvim okej.
Dokle god o svojim razlikama možemo raspravljati otvoreno i konstruktivno, bez nasilja, uvijek sam za to, pogotovo kako bismo bolje shvatili odakle dolazi ta druga strana.
12. Koja je tvoja neostvarena želja, kada govorimo o poslu?
Imala sam jednu, no upravo radim na njoj, tako da ću ju još malo zadržati za sebe 😉
13. Osim što si novinarka, kraj 2020. godine obilježilo ti je i dobivanje nekoliko nagrada. Možeš li nam reći više o tome?
Uz novinarstvo kao moja prva ljubav tu je neizostavno i marketing. Tako sam pred sam kraj godine dobila meni najveće priznanje – osvojila sam prvo mjesto na natječaju „Hrvatska pamet Hrvatskoj“ u kategoriji „Izvorno Hrvatsko“, a bila sam i u finalu nagrade „Mlada nada“ koju organizira Hrvatska udruga za odnose s javnošću. S kolegom i mojim dragim prijateljem Ivanom Tomincem osvojila sam i prvo mjesto na natjecanju „Pokretač“ te smo u sklopu Inicijative mladih za ljudska prava upravo u fazi realizacije projekta ‘’Moj validitet’’ čiji je cilj destigmatizacija osoba s invaliditetom.
I svi ostali projekti temelje se na društveno-odgovornom poduzetništvu što nam je oboma velika ljubav, tako da ne sumnjam da će to biti jedan veliki dio na koji ću se u budućnosti fokusirati.
Foto: Luka Lajić
14. U moru različitih interesa, dok si živjela u Rijeci izbacila si svoj modni brend „Fiumica“. O čemu se točno radi?
Moja draga prijateljica Mirela Džafić i ja pokrenule smo Fiumicu – košulju s riječkim motivima koju smo razvijale i u Start Up inkubatoru Rijeka. Nažalost, zbog određenih birokratskih situacija ideja nikad nije zaživjela, no nismo u potpunosti odustale od njene realizacije – u tom ili sličnom obliku, tako da – stay tuned!
15. Kako bi opisala svoj stil? Što nosiš kad „nisi novinarka“?
Da si me ovo pitala prije godinu dana, odgovor bi bio business casual – čizme na petu, sakoi, poslovne hlače. Sada sam u fazi promjene stila u streetwear – široke hlače, tenisice, dukserice.
Iako priznajem da i dalje obožavam odijela, tako da vjerujem da će mi stil biti neki miks toga. Ni sama ne znam kako će točno izgledati, ali ići ću po osjećaju 🙂
17. Kako se najviše voliš opuštati, imaš li hobije?
Opuštam se uz glazbu, volim ju slušati i istraživati. Što se hobija tiče, nakon ljeta sam se počela vraćati plesu malo po malo iz svog gušta, no zbog situacije s koronom je to sada na pauzi. No veselim se ponovno uhvatiti koji open class, pogotovo Vouge-a, u koji sam se zaljubila!
18. Koja su ti najdraža mjesta u Rijeci, a koja u Zagrebu?
U Rijeci su to Torpedo, Gradina, Terminal, Kampus.
U Zagrebu je to Gornji Grad i cijela Trešnjevka.
Foto: Luka Lajić
18. Koliko ti nedostaje Rijeka?
Mnogo! To je moj drugi dom i svaki put kada uhvatim priliku jako joj se rado vraćam. Nadam se da će me kroz budućnost put ponovno dovesti njoj i mojoj Gornjoj Vežici.
19. Za kraj, što bi rekla mladima, ali i svima onima koji se boje odnosno ne usude promijeniti karijeru?
Reći ću što uvijek kažem – život se živi izvan svoje zone komfora. Na ovom smo planetu samo ograničeno vrijeme i ne trebamo ga trošiti za živjeti život onako kako ne želimo. Svatko od nas odgovoran je za svoj život i sve što se u njemu događa. Sve što želimo nadohvat nam je ruke, samo se trebamo usuditi posegnuti.
Autor: Extravagant
Foto: Luka Lajić, privatan arhiv