Linda Uran je glazbenica s riječkom adresom koja je svoje djetinjstvo ostavila u Istri, u slatkom malom gradu Buzetu, a svoje studentske dane u metropoli – Zagrebu. Diplomirala je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Može se pohvaliti nizom mnogih angažmana u području glazbe: solo pjevanje, sviranje mnogobrojnih instrumenata, posuđivala je glas u predstavi “Tri praščića” u Zagrebu, nastupila u sklopu Teatra Ulysses na Brijunima, diplomirala s autorskom predstavom “Priležnici” u zagrebačkom kazalištu “Komedija”, snimila mnoge radio drame, bavila se pedagoškim radom…
Bila je uključena u program Europske prijestolnice kulture 2020, izdala zbirku solo pjesama za glas i klavir, nastupila na ovogodišnjem Ri Rock festivalu pod imenom Violetta Peppermint…
Trenutno ju možemo slušati na valovima Radio Rijeke, gdje uređuje svakoga petka glazbenu emisiju “Top 20”.
Više o svestranoj glazbenici, skladateljici, pjevačici i kantautorici Lindi Uran doznajte u nastavku!

Foto: Ana Jurada
1.Predstavi nam se ukratko i kako bi opisala svoju osobnost?
Skladateljica sam klasične, popularne, filmske i kazališne glazbe. Uz skladanje klasične glazbe bavim se i kantautorskom djelatnošću. Sviram klavir preko 20 godina, gitaru i pjevam. Naime, neće mi biti ispod časti niti ću se uvrijediti ako me netko oslovi samo skladateljicom, kantautoricom ili samo pjevačicom. To je moje sveto trojstvo. Prvenstveno sam glazbenica. Glazbenica koja se pronašla u više glazbenih područja djelovanja; što izvođačke prakse, kreativne skladateljske i producentske.
Opisala bih svoju osobnost kao ekstrovertiranog introverta. Otvorena sam za sve. Jedino tako nećemo propustiti čaroliju koja se događa ispred i oko nas, a ona se ne gleda i ne osjeća s ovih pet osnovnih čula. Oslanjam se na intuiciju i šesto čulo koje me vode stazom žutih opeka s glavom u rozim oblačićima koja sanja o zalasku sunca u San Franciscu.
2. Pretpostavljam da dolaziš iz obitelji koja se također bavi glazbom? Opiši nam malo svoje najranije početke muziciranja.
Moji roditelji su amaterski glazbenici. Otac doduše ima nekoliko razreda osnovne glazbene škole iz gitare, svira i bass gitaru, a majka je samouka genijalka; svira klavir, gitaru i pjeva. Mnogi akademski glazbenici mogu se posramiti pored njenog istančanog sluha. Na potpuno drugačiji način sluša, čuje i doživljava glazbu. Ona je karika zbog koje se danas bavim glazbom. Prema njenim pričama, imala sam oko godinu dana kad mi je pjevala kupajući me kao dijete. Počela sam oponašati njeno pjevanje i otkrila je da imam sluha. Svaki put po završetku fraze počela bi tu istu otpočetka za ton više, a ja bih ponovila. Stoga me s tri ili četiri godine upisala me u glazbeni vrtić u glazbenoj školi „Ivan Matetić Ronjgov Rijeka“ u kojoj sam provela svoje predškolske, osnovnoškolske i one prekrasne srednjoškolske dane.
Kad su me s pet godina prije upisa u osnovnu školu pitali koji instrument želim svirati, harfu, violinu ili klavir, odgovorila sam bubnjeve. Uvijek sam šokirala ljude, to je nešto što i danas radim (hahaha), nekad spontano, ali pazim kad to radim namjerno.
Međutim bila sam jako mala za učenje perkusijskih instrumenata pa su me upisali na klavir. Meni je to bilo dosadno.
Sa sedam godina prestala sam vježbati jer sam otkrila pop glazbu i počela svirati hitove poput Cesarice. Na jednom od satova klavira pitala sam profesoricu zašto moramo vježbati dosadne Czernyjeve etide ako možemo svirat zabavniju glazbu. S vremenom sam počela eksperimentirati i istraživati što sve klavir može. Upravo je te godine bila Dječja eurovizija na kojoj je pobijedio Dino Jelusić. To me učinilo strašno ljubomornom, jer je on svirao svoju pjesmu. To mi je bio input.
Poticaj i izazov da krenem stvarati svoju glazbu. Interesantno kako život piše neobične price. Dino i ja upoznali smo se na akademiji u Zagrebu i jednom prilikom sam mu to rekla na što se samo nasmijao i rekao „ma bila si samo zaljubljena“.
Prvo se ostvario moj san o sviranju bubnjeva s deset ili jedanaest godina kad sam svirala u školskom bendu. Tad je krenula priča s rockom i metalom. Svirala sam i saksofon u limenoj glazbi oko dvije godine, a kad sam teže „zaglibila” u rock, naučila sam osnove bass gitare pa sam s četiri žice prešla na šest žica – gitaru. To je instrument koji rezonira sa mnom na svakoj razini iako nije moj prvi instrument.

Foto: Ana Jurada
3. Vrlo rijetko možemo čuti, pogotovo kod mlađe populacije, da je po vokaciji skladatelj. Kako si se odlučila baš za studij primijenjene kompozicije?
Uvijek sam bila kreativna u svim područjima. Voljela sam crtati, pisati, slušati glazbu i proučavati tonove, zvukove, akorde i njihove spojeve. Bilo što stvarati iz nule. Uvijek sam bila manualni tip koji voli slagati; lego kockice, slagalice, mama mi stalno govori da sam slagalice slagala sa suprotne strane, preslagivati i popravljati stvar, igrati s kablovima i alatima iz tatine kutije dok ga nije bilo doma… Uvijek su mi prsti bili prljavi od rada.
Međutim, presudio je završetak trećeg razreda srednje škole kad sam počela slušati Evanescence. Slušala sam njihove intervjue u kojima su pričali kako su sami u početku stvarali i producirali svoju muziku. Kao sedamnaestogodišnjakinji mi je riječ glazbeni producent bila jako primamljiva. Nisam uopće znala što to znači, ali znala sam da želim to i da želim raditi svoju glazbu. Tad mi je tata nabavio zvučnu karticu i digitalni klavir, a ja sam pronašla program u kojem sam se učila snimanju i tako je počelo eksperimentiranje s produkcijom.
Nakon mature u glazbenoj školi znala sam da neću zadovoljiti kriterije na prijemnom ispitu za studij kompozicije jer je on slovio najtežim studijem za upisati (logično, uzima ih se dvoje). Zašto bih baš ja uspjela zadovoljiti te kriterije? Stoga sam prvo na akademiji upisala studij glazbene pedagogije, da „ispipam teren“ (hahaha). Šalu na stranu, pedagoški rad je ispunjavajući i predivan.
Krajem prvog semestra javila sam se profesoru Zlatku Tanodiju sa željom upisa primijenjene kompozicije u njegovoj klasi. Taj smjer je najbolji smjer koji sam mogla odabrati zbog širine koje program nudi. Osposobljava studente za rad na bilo kojem mediju i formatu: TV reklame, animirane i igrane filmove, radio drame, jinglove, kazališne predstave, ali i klasična koncertna djela. Prošla sam sve i više od navedenog jer sam mnogo angažmana radila pored faksa. Profesoru sam beskrajno zahvalna prvo na strpljenju jer sa mnom nije lako raditi i to mogu svi profesori koji su me imali potvrditi. Zahvalna sam mu na znanju, silnim kritikama, povjerenju i savjetima kojih se i danas sjetim dok komponiram.
Oduvijek sam bila „sinestetična“, ali to sam otkrila vrlo nedavno. Dakle kad sviram i komponiram vidim boje i oblike, kao da sam na kakvoj psihoaktivnoj drogi. Svaki ton i svaki akord u mojoj kaotičnoj glavi ima svoju boju što je od uvelike pomoći pri komponiranju, pogotovo ako skladam glazbu na nečiji tekst. Tad mi i slova i riječi imaju svoju boju ili nose neku sliku u sebi pa lakše pronađem pravu atmosferu za opisati radnju.

Foto: Natalija Stefanović
4. Zanimljivo je da si u glazbenoj školi maturirala solo pjevanjem. Reci nam malo više o tome.
Oduvijek me privlačila pozornica i moć kojom zrači i koju nudi. Pozornica je moja mračna i svijetla strana istovremeno. Moje čistilište. Nisam nikad po doma pjevala (pogotovo dok su roditelji bili doma), ali sam silno htjela naučiti pjevati.
Sjećam se da sam mami rekla „želim pjevati“, na što je odgovorila „upisala si glazbenu školu, javi se profesoricama“. I javila sam se. Međutim upisala sam studij glazbene pedagogije prije mature iz pjevanje pa godinu dana nisam pohađala satove.
Paralelno uz upis studija kompozicije, upisala sam treći razred pjevanja. To je bilo stresno razdoblje. Imala sam dva studija i srednju školu što je rezultiralo prekidom studija pedagogije godinu kasnije.
Nakon mature iz pjevanja imala sam zdravstvenih problema sa glasnicama i godinu dana nisam pjevala. Dobrom vokalnom tehnikom, onom jednom jedinom, uspjela sam se vratiti na „tvorničke postavke“, regenerirati se i ispočetka učiti tehniku. To mi je uzelo dobre 4 godine, ali sad sam spremna za nove radne pobjede.

Foto: Matej Grgić
5. Gdje si sve imala priliku nastupiti, u kojim predstavama?
Nastupala sam na akademskim suradnjama kao članica zbora Muzičke akademije.
Imala sam priliku boraviti na Brijunima četiri godine za redom u predstavi Shakespeare ljetne noći: varijacije kazališta Ulysses u režiji Lenke Udovički s pjevačko-glumačkom ulogom. Tek sam tad, s 21 godinom vidjela kazalište s one druge strane. Vidjela sam što znači raditi predstavu iz ničega, iz same ideje i mašte.
Neko vrijeme sam posuđivala glasove u crtićima i serijama pa sam posudila I glas majci Praščić u predstavi Tri praščića – selidba na Jadran u režiji Mira Čabraje za koju sam prvenestveno radila sound design i glazbu.
Nastupala sam u kultnom gradskom kazalištu Komedija u vlastitoj predstavi #Priležnici i to u glavnoj ulozi Violette. Ni dan danas nisam svjesna kad mi netko kaže „Hej, pa znaš li gdje si ti izvodila svoju predstavu?“ pozitivno odgovorim, ali kao da i dalje nisam svjesna. Osim što sam bila u istoj dvorani u kojoj se izvodila glazba Alfija Kabilja, Eltona Johna, Karla Metikoša, mog profesora itd., bila sam na istim daskama (ako ih do sada nisu promijenili) kao što su naši legendarni pjevači poput Radojke Šverko, Branka Blaće, Josipe Lisac, Đanija Stipaničeva, Renate Sabljak, Danijele Pintarić, Sande Langerholz i mnogih drugih.
Nastupala sam u predstavi „Legenda o sv. Nikoli“ u Dječjem kazalištu Dubrava kao skladateljica i pripovjedačica, kao glumica u predstavi „Tenzije“ na Muzičkom Biennalu Zagreb 2019. u Centru za kulturu KNAP. U plesnoj predstavi „Igra“ producenta Bojana Valetnića, za koju sam radila glazbu i dirigirala te bila nagrađena rektorovom nagradom za glazbu. Nastupala sam u brojnim dvoranama, ali u svakom slučaju pronašla sam se u kazalištu.
6. Reci nam malo više o svojoj diplomskoj predstavi „Priležnici“, koja je bila praizvedena 2019. godine. Tko je sve sudjelovao, kako je tekao proces pripreme…?
Priležnici su svi oni koji misle da su slobodni, a nisu svjesni koliko su stereotipni i unatoč tomu i dalje uživaju u životu i ljepoti poroka.
Od svoje druge godine studija kompozicije razmišljala sam napraviti veliko glazbeno-scensko djelo za soliste, zbor, orkestar i glumce.
Sredinom 4. godine studija krenula sam se raspitivati zna li itko studenta/icu dramaturgije da mi napiše libreto. Tad mi je moja draga kolegica, izuzetno talentirana i energična dirigentica Barbara Kajin predložila Doroteu Šušak, studenticu dramaturgije s Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Za producenta sam odabrala predivnog Bojana Valentića s kojim sam već surađivala. Da nije bilo njega ne bi bilo ni predstave.
Ostale članove autorskog tima (stvarno sam imala dream team i zato smo uspjeli) upoznala sam na drugim projektima. #Priležnici su brojali preko 70 angažiranih, što svirača u orkestru, pjevača u zboru, solista, autorskog tima, tehničara…
Počela sam skladati djelo sredinom 11. mjeseca 2018., a završila sam početkom 6. mjeseca 2019. godine. Sve vokalne brojeve završila sam puno ranije kako bi pjevači imali dovoljno vremena za vježbati pa sam se s orkestrom mogla malo „švercati“. Tempo je bio napet od početka do kraja. Muzička akademija nije bila od velike pomoći, dok nismo dobili rektorovu nagradu za koju smo se prijavili preko Akademije dramske umjetnosti. Skakali smo u rupe od zakona i uspjeli.
Kad sam ugledala publiku kako puni dvoranu „Komedije“ zbog mojeg, za sada kapitalnog djela, znala sam da se sav trud i stres isplatio.
U zadnje vrijeme vrtim film unatrag i drago mi je da sam tako zagrizla. Tko zna kad bi mi se opet pružila prilika da izvedem tako nešto u normalnim uvjetima. Stvarno mi je bila čast, bila sam istovremena manja od makovog zrna i veća od svijeta.

Foto: Lucija Oroz

Foto: Lucija Oroz
7. Dobitnica si vrlo cijenjene stipendije Fonda Rudolf i Margita Matz. Koliko ti znači to priznanje?
Stipendiju Rudolf i Margita Matz dodjeljuje Hrvatsko društvo skladatelja. Nagrada mi je od velikog značaja jer dokazuje da je moj rad evaluiran kao kvalitetan od strane akademskih skladatelja, profesora s dugogodišnjim iskustvima čija se djela izvode u inozemstvu, u izvedbi najpoznatijih ansambla i orkestra u svijetu. Biti priznat od jednog takvog društva i biti stipendist nagrade još za vrijeme studija mi je samo veliki vjetar u leđa i dokaz da ono što radim, radim dobro i kvalitetno.
8. Također, imala si priliku baviti se pedagoškim radom. Kako ti je bilo raditi s učenicima i kako su te oni prihvatili kao mladu profesoricu?
To mi je bilo predivno iskustvo. Pomoglo mi je otkriti vlastitu odgajateljsku stranu za koju sam mislila da ne postoji. Smatram da je najljepša stvar „oblikovati male mozgove“ i usađivati u njih kvalitetan sadržaj. Upravo zato treba bit jako oprezan s njima, pogotovo u nižim razredima. Tužno je što nekad profesor mora igrati i ulogu roditelja. Poticala sam ih na kreativnost. Nosili su mi svoje pjesme, a onda smo ih na satu uglazbljivali i pjevali. Svaki razred imao je svoju pjesmu, ali najveći hit postala je pjesma „Savijo“. Tekst je napisao jedan sad već petašić, a govori o tome što je razmišljao dok je njegov prijatelj rekao Savijo na putu od škole do doma. Za vrijeme karantene, odlučila sam snimiti pjesmu i spot te ju objaviti na YouTubeu (zove se International Artists Unitet – Savijo) kako bi djeca od doma mogla pjevati pjesmu koju su zdušno pjevala, a više nisu imala mogućnost zbog online nastave.
Uvijek su pitali hoće li danas pjevati Savija. Svi razredi voljeli su tu pjesmu i trebali smo je izvesti na priredbi, ali uslijedio je lockdown. U spotu na YouTubeu sudjelovali su moji kolege umjetnici iz cijelog svijeta: Grčke, Poljske, Amerike, Nizozemske, Makedonije, Praga itd. jer smo svi mi umjetnici Savijo.

Foto: Natalija Stefanović
9. Vratimo se malo na tvoje pjevanje; iza sebe imaš snimljene autorske pjesme. O kakvom žanru je riječ, koja tematika je iza tvojih pjesama, imaš li želju snimiti možda album?
Imam snimljene pjesme iz svijeta klasične glazbe i tzv. zabavne glazbe. Neke demo snimke su na YouTubeu. Inače se ne volim svrstavati u žanrove. Smatram da je u jednu ruku to vrlo ograničavajuće. Svaku pjesmu uglazbljujem onako kako mi ona to sama nalaže, ne onako kako moj ego želi. Jedno je kako pjesma po njenoj prirodi mora izgledati, a drugo kad se naš ego veličine Urana upliće u stvaralaštvo. To je vječni sukob. Zato treba slušat intuiciju i zaboravit ego.
Mi umjetnici moramo dozvoliti da umjetnost govori nama. Služimo joj samo da zapišemo ono što nam ona govori.
Planiram izdati svoj album ako ne ove, onda početkom sljedeće godine. Radim ga vrlo oprezno i polako iako su mi ostale još dvije pjesme prije odlaska u studio.
Zbog koncepta je alternativniji u „nabrijanijem“ rockerskom ozračju. Tekstovi su u ponekim pjesmama apstraktni, a svi ostali su višeslojni i dopuštaju slušatelju da sam stvori sliku o toj pjesmi. Pokušavala sam dio sebe ostaviti u ovom vremenu jer mi umjetnici oslikavamo, opisujemo i ozvučujemo vrijeme u kojem živimo. Što u jednu ruku znači da ga i dokumentiramo i prepuštamo drugim naraštajima da istražuju i uspoređuju sa svojim.
Puno toga još uvijek nije rečeno i čeka svoj red. Volim reći da sva umjetnost već postoji, a mi umjetnici smo samo prevoditelji.

Foto: MBZ Knapanje
10. Bila si uključena i u program Europske prijestolnice kulture. Reci nam malo više o tome.
Za to treba zahvaliti Ana Mariji Štefanac što me zvala u projekt Radio Sove za snimanje originalnu radie drame i njene izvedbe. Do toga je došlo nakon prve radio drame koja se pokazala uspješnom. Dramu „Topografije naših udaljenosti“ za otvorenje Europske prijestolnice kulture napisala je Dorotea Šušak. Već smo radile skupa na nekoliko projekata, stoga sam predložila djevojkama da ona napiše dramu i uistinu je napisala malo remek djelo.
Predstava je zamišljena kao hibridna forma radio drame, predstave, koncerata i „leptirića u trbuhu“. Dakle trebalo je napraviti i svojevrsni soundtrack za dramu. To je bio znak da je vrijeme za rad na mom prvom albumu.
Za ovu radio dramu radila sam tonsku realizaciju, glazbu, snimanje i posudila sam glas. Izveli smo ju ispred King’s Caffe-a mene su prolaznici mogli vidjeti odjevenu poput glam rock zvijezde iz 80ih s električnom gitarom.

Foto: Natalija Stefanović
11. Vrlo si svestrana; okušala si se i u radiofonskim formatima?
Sve je počelo s predstavom „Tri praščića“ koja je bila zamišljena kao klasična radiofonična glazbena priča za djecu. Sve je bilo snimljeno na traku, i govor i glazba, a glumci su u maskotama igrali na sceni.
Međutim kad sam tražila materijale za svoju predstavu #Priležnici, naišla sam na djelo Drage Gervaisa „Reakcionari“. Bilo je to u ljeto 2018. sjedila sam u knjižnici grada Zagreba u Starčevićevoj jer knjiga nije na posuđivanje. Čitajući ga, saznala sam da nije prilagodljivo za operetu, ali je potpuno namijenjeno za radijsku adaptaciju. Tad je moja draga kolegica glumica Ana Maria Štefanac radila na Radio Sovi. Nazvala sam ju i rekla da imam fantastični komad lokalnog autora koji se može napraviti u formi radio drame. Tražila je odobrenje šefova i ubrzo nakon toga dobili smo zeleno svjetlo.
To je bio moj prvi radni zadatak na velikom radiju kao što je to Radio Rijeka, samo tjedan dana nakon obrane diplomskog rada. Na radio drami radila sam tonsku realizaciju, snimanje, režiju, posudila glas i pisala glazbu. Uz već navedenu dramu „Topografije naših udaljenosti“ radila sam radio dramu Hane Kunić „Plavo i veliko“ i Dalena Belića „Tko rano rani, golub na grani“. „Reakcionare“ i „Topografije naših udaljenosti“ mogu se poslušati na YouTube-u, a „Plavo i veliko“ te „Tko rano rani, golub na grani“ na stranici kišobran.uniri.hr.
12. Trenutno radiš kao glazbena urednica na Radio Rijeci. Kakvu glazbu puštaš ondje?
Puštam kvalitetnu glazbu za koju mislim da je nužna ljudima u svakodnevici; da ih oplemeni, podigne, da im bude ugodno i da ih osvijesti. Treba ponuditi kvalitetan sadržaj kako bismo održavali kvalitetu radija i privukli što više novih slušatelja. Nudim i kvalitetne novitete sa svjetskih i domaćih pozornica jer sam nova „domaćica“ glazbene emisije Top 20 koju možete slušati svakog petka od 20h.

Foto: Vanja Kauzlarić
13. Također, izdala si i zbirku solo pjesama za glas i klavir.
Zbirka solo pjesama za glas i klavir puno mi znači. Predstavljala mi je svojevrsnu terapiju i izvukla me iz jednog vrlo mračnog perioda u životu kad sam mislila da više nikad neću moći pjevati niti se time baviti. Izgubila sam svoj instrument i povjerenje u ljude, ali nisam nikad odustala. Borila sam se i uspjela sam si vratiti prirodu, vratila sam sebi sebe.
Stoga sam samoj sebi počela pisati pjesme kakve sam uvijek htjela izvoditi, kakve bih mogla najbolje izvoditi, a ne one koje mi profesori daju. Prva pjesma koju sam uglazbila bila je „Maglica“ Drage Gervaisa. Zatim sam čitala poezije i poezije ne bih li pronašla one pjesme koje odgovaraju mom senzibilitetu.
Zbirka sadrži 17 solo pjesama za glas i klavir, a u nekim skladbama dodala sam violinu i violončelo kao posebnu boju da oplemeni kompoziciju. Iako je zbirka prvenstveno bila namijenjena meni i mom povratku na „scenu“, odlučila sam da to bude zbirka pjesama za učenike i studente solo pjevanja. Već se jako dugo izvode prastari hrvatski kompozitori i nikako da se dogodi pomak. Većina pjesama već je izvedena, ali pravu promociju morala sam odgoditi prošle godine zbog pandemije.
Međutim, ove godine održat ću promociju zbirke uz pijanisticu Ana Mariju Ilić, a radim i promotivno-dokumentarni kratkometražni video kao najavu promocije. Inače sam koloraturni sopran tamnije boje pa su me često brkali s mezzo sopranom ili dramskim sopranom. To je vrsta glasa koja je prepoznatljiva po velikom opsegu, a zbog kvalitete i prirodne građe glasnica, s lakoćom mogu izvoditi brze izmjene i skokove u tonovima kao i pasaže.

Foto: Vanja Kauzlarić
14. Koliko ti je bitna moda u životu i kako bi opisala svoj stil?
Moda mi je bitna ovisno o prigodi. Najradije bih da je svaka prigoda takva da mogu doći u jeansu, majici i starkama.
Nemam neki određeni stil. Najčešće bacim na sebe ono što mi je prvo u ormaru, pogotovo ako radim jutarnju šihtu na radiju (jer tad još ne vidim, hahaha). Uistinu ovisi od dana do dana. Slažem prioritete prema tome kako se osjećam, gdje, zašto i kamo idem i tko će sve bit prisutan. Volim se srediti, ali najdraže mi je „bacit“ na sebe jeans, starke i neku majicu ili „hudicu“. Naime, ako već moram opisat stil, volim se obući kao hipi, to baš volim. Tad se osjećam ugodno u sebi i oko sebe. Još samo da stavim tratinčicu u kosu i mogu u San Francisco.
15. Možeš li nam izdvojiti osobu koja se po tebi najbolje odijeva i čiji stil preferiraš?
Iako ovo pitanje zvuči tako da je svaki odgovor točan odgovor, mislim da bih na takvo pitanje uistinu ponudila netočan odgovor. Ne pratim toliko modu pa ne znam tko mi se najbolje odijeva.
Sviđaju mi se kreacije Josipe Lisac i sviđaju mi se veterani Let 3 s barbikama na kožnim jaknama. Bilo što ekscentično mi je jako interesantno i potiče mi maštu. Što čudnije, tim bolje.

Foto: Ana Jurada
16. Kako voliš provoditi svoje slobodno vrijeme?
Volim igrati videoigrice, kuhati, čitati, slušati i otkrivati neobičnu glazbu, biti vani u prirodi i filozofirati o tome postoji li vrijeme ili je to sve samo zabluda. Razmišljati tko sam bila u prošlim životima i pričati sa svojim frendicama o besmislu i horoskopu.
17. Za kraj: otkrij nam svoje planove, što možemo očekivati od Linde Uran?
Neočekivano! Spektakle!
Iako planiram već drugi, radim na prvom kantautorskom albumu koji će se zvati po jednom fiktivnom liku.
Sviram klavijature u riječkom bendu Japanski Premijeri i uvježbavamo materijale za novi album. Žanrovski smo poprilično neopterećeni i ne volim svrstavati stvari u ladice i etiketirati ih, ali kad bih baš morala govorit rekla bih da smo progresivni art sastav koji ima jako puno boja i nijansi koje nudi na svojoj glazbenoj paleti.
Najviše od svega željela bih raditi mjuzikle, operete i rock opere. Bilo kakva glazbeno-scenska djela! Treba velikim kazališnim kućama ponuditi nove i svježe ideje jer „prežvakivanje“ starih klasika je već zamorno i publici, a kamo li instrumentalistima ili pjevačima. Mladi kompozitori koji imaju internacionalne nagrade, priznanja i iskustva vape za time da stvaraju i doprinose lokalnoj umjetničkoj sceni i baštini. Ljudi hoće nove ideje i nove stvari, ne još jednu Traviatu.

Foto: Ana Jurada
Autor: Extravagant
Foto: Matej Grgić, Ana Jurada, Vanja Kauzlarić, MBZ Knapanje, Lucija Oroz, Natalija Stefanović