Odvjetnica i spisateljica, Lea Vitaljić Mikac svoje je dvije strasti pretvorila u uspješan poslovni put.
Nedavno je izašao njezin prvijenac, Dvanaest, psihološki roman u kojem propituje ljudsku psihologiju kroz zanimljiv stilski koncept.
Lea nam je otkrila kako je nastao roman, kako balansira između odvjetničkog posla i pisanja te što se krije iza nekoliko zanimljivih suradnji, ali i kakvi su joj daljnji spisateljski planovi.
Od odvjetnice do autorice psihološkog romana. Možete li nam predstaviti svoj roman Dvanaest?
Roman Dvanaest psihološki je roman o jednoj bezimenoj ženi. Ona nema ime jer je univerzalna – smatram da se svatko u njoj može pronaći. U situacijama, emocijama i postupcima koje je proživjela može se pronaći, rekla bih, svaka žena, a možda čak i muškarac. I ako se ne može pronaći u svima, onda barem u nekima od njih.
Dvanaest prati dvanaest mjeseci života jedne bezimene žene i njezin postupni slom, odnosno raspad njezina identiteta i potpuni raspad osobnosti.
Volim reći da je ona moderna Ana Karenjina i svojevrsna mješavina s Raskoljnikovom – osoba koja je u stalnom raskolu između svoje humane biti, surove stvarnosti u kojoj živi i nekakvog ideala, odnosno vlastite imaginacije o ljubavi koju želi živjeti.
Roman nas tako vodi kroz godinu dana života naizgled uspješne, racionalne i kontrolirane sutkinje, supruge i majke, čiji se unutarnji svijet počinje raspadati kada u njezin život uđe zabranjena privlačnost.
Roman je klasificiran kao psihološki roman koji govori o opsesiji, žudnji i tijelu koje postaje projekt, dok um pokušava zadržati kontrolu u trenutku kada se cijeli svijet počinje raspadati.
Roman je vrlo zanimljivo koncipiran. Kako je nastao i odakle inspiracija za samu priču?
Roman je zapravo nastao kao produkt radionice kreativnog pisanja. U mentorskom ciklusu koji je uslijedio nakon početnog dijela radionice dobila sam mogućnost pisati slobodnu formu, odnosno o čemu god sam htjela.
Jednostavno mi je jednog dana sinula ta ideja. Prenijela sam je svojoj mentorici, koja je njome bila oduševljena i rekla: „Ajde, ti napiši pa ćemo vidjeti što će se iz toga roditi.“
Palo mi je na pamet i da tih dvanaest mjeseci povežem s astrologijom jer me na neki način fascinira kako Mjesec utječe na plimu i oseku, odnosno na razinu mora, pa sam se počela pitati koliko zvijezde i sazviježđa mogu utjecati na nas. Svako sam poglavlje zato obojala s malo astrološke mistike.
Primjerice, roman započinje u svibnju, a ne klasično u siječnju – u proljeće, kada se sve budi, pa se tako počinje buditi i svojevrsni nemir u protagonistici. Roman završava u razdoblju Bika, kada nešto grabi iz dubine.
Inspiracija za samu priču zapravo je nastala iz okoline u kojoj sam se tada nalazila. Nekoliko sam godina radila na sudu, odnosno na Općinskom sudu u Rijeci, i željela sam prikazati koliko ličnosti koje naizgled predstavljaju vrh društvene piramide – ljudi koji moraju biti staloženi, stabilni i čvrsti – možda tako djeluju samo izvana, dok se iznutra zapravo raspadaju.
Iza Vas je mnoštvo promocija. Gdje ste sve predstavili Dvanaest?
Prva promocija bila je u mom rođendanskom tjednu, koji inače slavim sa sebi bliskim prijateljima. Ove sam godine odlučila prvu promociju podijeliti upravo sa svojim najbližim prijateljima, koji su ujedno velikim dijelom i moji kolege, pa smo se okupili u jednoj vinoteci.
Zatim je uslijedila promocija na ranču Markoni u Labinu, gdje se inače bavim jahanjem. Ta mi je lokacija ujedno poslužila kao inspiracija za neke moje druge priče. To je bila prva prava, javna promocija, na koju su mogli doći svi zainteresirani.
Nakon toga uslijedila je promocija u Gradskoj kuli u Lovranu, a posebno mi je drago bilo predstaviti roman i u Knjižnici Marka Marulića u Splitu – u gradu oca hrvatske književnosti i u knjižnici koja nosi njegovo ime.
Predstavljanje smo imali i u Book Cafeu Dnevni boravak u Rijeci, a uskoro me očekuju i nova predstavljanja po knjižnicama, među ostalim i u knjižnici u Korčuli.
Uz promocije, dala sam i dosta intervjua, od novinskih do radijskih, tako da se nekako lagano već uvlačim u taj, pod navodnicima, publicitet.
Također, Dvanaest je dobio jednu posebnu dimenziju kroz novu suradnju, onu s brendom LYKKE. Kako je nastala suradnja?
Suradnja s brendom LYKKE nastala je potpuno spontano. Volim taj brend, nosim njihove medaljone, a sama ideja medaljona jako mi je bliska. Medaljon je nešto u što su ljudi oduvijek spremali neke svoje vrijednosti – poruke, slike, uspomene – i nosili ih blizu srca.
Srce je meni definitivno najdraži i, smatram, emotivno najvažniji organ u našem tijelu. Ono nas podsjeća da smo živi. Njegovim otkucajima mjerimo vrijeme, a upravo nas ti otkucaji na neki način podsjećaju i na prolaznost vremena.
Iz toga mi se rodila ideja da na medaljon možemo staviti jedan meni jako važan citat iz romana: „Pluta jer ne smije potonuti.“
To simbolizira jedan trenutak u životu protagonistice kada bi najradije potonula, ali nema snage niti da potone niti da nastavi plivati. Jednostavno se održava na pučini, a da ni sama ne zna kako. Njezina je jedina želja pronaći makar jednu malu hrid na koju bi se mogla nasukati.
Medaljoni odabrani za ovu suradnju ukrašeni su s prednje strane dubrovačkom rozetom. Dubrovnik mi je inače jedan od najdražih gradova na Jadranu, a rozeta za mene nije samo ukrasni simbol. Ona predstavlja svojevrsni heritage grada Dubrovnika – prozore na utvrdama i bedemima grada kroz koje se nekada pružao pogled.
Upravo sam taj simbol mogla povezati sa situacijom u kojoj se nalazi glavna junakinja – trenutkom u kojem joj je potreban neki prozor, neko svjetlo na horizontu.
Iz te se ideje zapravo rodila cijela suradnja. Sve sam vrlo brzo, lijepo i jednostavno dogovorila s Darijom Petrić, osnivačicom brenda, koja je odmah podržala i prepoznala tu ideju.
Nosite li i sami LYKKE medaljone i što za Vas predstavljaju?
Da, nosim LYKKE medaljone i oni za mene nisu samo ukras koji ćemo staviti na sebe kada ne znamo što bismo drugo odabrali. Volim minimalistički nakit, ali volim da nakit koji nosim ima poruku, da nosi neku emociju, sreću i da nas razveseli kada ga stavimo.
Volim kada nakit ima i određenu dubinu, kada na neki način odražava našu osobnost. Kod LYKKE medaljona mi je, osim svega toga, bila jako važna i kvaliteta. Htjela sam da ono što će nositi moj citat iz romana bude ne samo estetski lijepo, nego i kvalitetno.
U sklopu nove suradnje, održali ste promociju u nedavno otvorenom The Roomu. Je li se ponešto razlikovala od prijašnjih?
Da, ta se promocija definitivno razlikovala od prijašnjih jer se zapravo radilo o kolaboraciji između Dvanaest, LYKKE-a i The Rooma.
Posebna je i po tome što se roman Dvanaest i LYKKE medaljon u toj konkretnoj kombinaciji mogu fizički pronaći isključivo u The Roomu u Rijeci.
Razlikovala se i po tome što su me, kako ja volim reći, tu večer pretvorili u zvijezdu. Svi su pomalo ostali iznenađeni mojim blistavim i šljokičastim outfitom, a moram priznati da su me ekipa iz The Rooma i gospodin Lisac zaista uspjeli pretvoriti u malu zvijezdu i stvoriti jedan prekrasan ugođaj.
Ugodno sam se družila s gostima, razgovarali smo o cijeloj suradnji i ideji koja stoji iza nje. Definitivno će mi ta večer ostati u sjećanju kao jedna od najposebnijih promocija Dvanaest.
Jeste li se oduvijek htjeli okušati u pisanju? Pristupate li možda, kao odvjetnica, na jedan drugi način tom procesu?
Volim reći da sam, što se tiče svog osnovnog odvjetničkog posla i ovog spisateljskog, kao neka vrsta podvojene ličnosti.
U svom sam poslu vrlo revna i predana svakom predmetu i svakom klijentu. Imam fotografsko pamćenje, pamtim detalje, smatram da sam prilično britka na jeziku, ali i u pisanju. Oduvijek volim pisati – moje tužbe, obrazloženja, podnesci i žalbe također pokazuju to neko spisateljsko pero i žicu. Međutim, u tom pisanju ipak postoji forma, struktura i pravnički govor koji moraju biti zadovoljeni i tu nemam puno prostora za odstupanja.
Ja sam po prirodi parničar i parnica je moja ljubav. Volim reći da je parnica kraljica prava – sad će mi to možda zamjeriti ovi kaznenjaci. (smijeh)
Međutim, kada uđem u sudnicu i svoj ured, onda sam jedna osoba. A kada sjednem za laptop i počnem pisati, ili kada se pretvorim u zvijezdu na eventima, onda sam neka druga osoba.
Kao pravi horoskopski Blizanac, mislim da me upravo te dvije strane međusobno upotpunjuju i oblikuju. Jedna bez druge vjerojatno ne bih bila ja – upravo taj spoj odvjetnice i spisateljice čini me onim što jesam i po čemu sam prepoznatljiva.
Kakve još planove imate s Dvanaest? I pišete li dalje, očekuje li nas neki novi roman u budućnosti?
Pa, evo, za Extravagant ćemo otkriti jednu ekskluzivu. Razvijam autorski projekt pod nazivom „Dvanaest na optuženičkoj klupi“, a pred Državnim zavodom za intelektualno vlasništvo ujedno je pokrenut i postupak njegove zaštite kao verbalnog žiga.
Riječ je o projektu simuliranog suđenja koji bi se provodio u gimnazijama i na pravnim fakultetima. Učenici, odnosno studenti, podijelili bi se u ekipe tužitelja i tuženika te bi „sudili“ glavnom liku, odnosno našoj bezimenoj junakinji. U tom bi dijelu bili potpuno slobodni čak i osmisliti cijelo kazneno djelo ili neku građanskopravnu obvezu za koju bi ona odgovarala.
Ja bih, koristeći svoje sudačko iskustvo, moderirala takvo simulirano suđenje. Mislim da bi to za učenike i studente moglo biti jako zanimljivo interdisciplinarno iskustvo koje povezuje književnost, pravo i psihologiju. Tko zna, možda nekoga od njih upravo takvo iskustvo potakne da se u budućnosti bavi pravom, pisanjem ili psihologijom, ili ga jednostavno usmjeri prema nečemu što do tada nije razmatrao. Ako bi ovaj projekt bio inspiracija barem jednom mladom čovjeku, to bi mi zaista bila velika čast.
A da, pišem dalje. U budućnosti nas očekuje nešto sasvim drugačije od Dvanaest – slikovnica. O tome zasad ne smijem previše govoriti, ali nadam se da će uskoro ugledati svjetlo dana pod okriljem jedne nakladničke kuće.
Također pišem i novi roman koji se bavi ljudskom eutanazijom. Tom sam projektu dosta posvećena i voljela bih da jednoga dana upravo on bude moje, uvjetno rečeno, kapitalno djelo.
Autor: Tamara Štiglić Vodopić
Foto: privatni arhiv