Svetlana Maksimović svoj je životni put pronašla u svijetu Shiatsu masaže. Kako i sama naglašava, ona svoj posao živi. A tako nekako i zamišljamo naše Lady Boss, motivirane, hrabre, ustrajne i uporne.
Svetlani se divimo na više razina, a o njenom zanimljivom životu, poslu i ljubavi prema Shiatsu masaži pročitajte u ovom inspirativnom razgovoru.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Vlasnica ste Shiatsu prakse. Koje su glavne karakteristike Shiatsu-a?
Shiatsu je umijeće rada na tijelu putem svjesnog terapeutskog dodira. Naglasiti ću ovo svjesnog jer je po meni upravo svjesnost tj. prisutnost u trenutku, o kojoj uvelike ovisi kvaliteta rada terapeuta jedna od glavnih karakteristika Shiatsua.
Riječ Shiatsu u prijevodu znaci pritisak palcem, no puno je više od toga. U tretmanima terapeut koristi ne samo pritisak palčevima, dlanovima, laktovima, koljenima ili stopalima, već i drugačiju vrstu terapeutskog dodira ovisno o energetskom stanju primatelja.
Dodir će biti nježan, kao pero lagan ako položimo ruku na trbuh trudnice, ili na nečiji ožiljak ili mjesto na tijelu gdje se nekad dogodio prijelom kosti.
Kažu da je kod Shiatsu masaže važan pokret.
Da, u Shiatzu tretmanima veoma je važan i pokret. Tretmani su prožeti izmjenom dodira, pritisaka, istezanja, rotacija i različitih tehnika ljuljanja tj. rokinga kojima je cilj oslobađanje zablokirane energije u tkivima te ponovnom uspostavljanju njezina slobodnog pokreta kroz tijelo. Svaka naša stanica, tkivo, organ diše.
Za taj im je udah i izdah potreban proctor. Ukoliko se zbog neprocesuiranog i otpuštenog stresa taj proctor za normalan udah-izdah smanji i tkivo izgubi svoju elastičnost što je znak zablokirane životne sile, mikropokret ne može doći do izražaja, pa se to prenosi i na makropokret i na slobodan dah.
Upravo su te karakteristike Shiatsua… dodir, svjesnost, pokret i dah bile nit vodilja tijekom cijelog mog školovanja i ostale su do dana današnjeg kao putokaz za svaki tretman.
Po čemu se Shiatsu tretmani razlikuje od ostalih vrsta masaže i kome bi ih posebno preporučili?
Za razliku od klasične masaže, aroma relax masaže ili nekih drugih, Shiatsu tretmani izvode se na prostirkama na podu. Primatelj je odjeven u udobnu pamučnu odjeću što znači da se tretman radi preko odjeće.
U nekim je slučajevima tj. kod primjene određenih tehnika potrebno dlanove položiti na kožu, no glavnina tretmana radi se preko odjeće. Ne primjenjuju se ni biljna ulja ni losioni za kozu.
Shiatsu su tretmani cjeloviti, što znači da kod energetske procjene prije tretmana, te tijekom tretmana terapeut drži pažnju kako na cijelo tijelo, tako i na različite nivoe, ne ispuštajući iz vida međusobnu komunikaciju svih stanica u tijelu.
U Shiatsu tretmanima objedinjeno je puno različitih tehnika i drevna istočnjačka znanja spojena su s modernim zapadnjačkim.
Ljepota i posebnost Shiatsua jest ta što se svakim danom razvija. Koliko je praktičara na svijetu, toliko je i vrsta Shiatsua. Svatko od nas tko je zaronio u svijet terapeutskog dodira unosi u svaki tretman dio sebe, ono nešto što zajedno sa stečenim znanjem tijekom školovanja baš taj Shiatsu čini jedinstvenim, posebnim i neponovljivim.
Preporučila bih tretmane svakome tko nečim tako jednostavnim, a moćnim kao što je dodir želi spoznati svoje JA i pronaći u sebi duboki mir i možda još pokoju tajnu života.
Kada ste se odlučili baviti body-work-om i zašto ste se odlučili bas za Shiatsu?
Shiatsu nije bio moj prvi izbor profesije. Danas je to moj životni poziv jer živim ovo što radim, no s 18 kada mladi ljudi razmišljaju o nastavku svog školovanja misli su mi bile u svijetu prevođenja.
Nakon završetka gimnazije otputovala sam u Englesku radi usavršavanja jezika, istraživanja velikog svijeta i najviše osamostaljivanja i dubljeg spoznavanja sebe.
Studij jezika nikada se nije realizirao jer mi se život naglo promijenio gubitkom vida, a nedugo nakon toga i jednom teškom operacijom.
Sa Shiatsuom sam se upoznala dok sam jos pohađala gimnaziju jer je baš u to vrijeme moja mama u Rijeci upisala Shiatsu školu pa sam joj ja često bila model na kojem je vježbala novo naučene tehnike.
Kad sam 2004.godine, godinu dana nakon gubitka vida napokon sjela u krug novih polaznika na 1. stupnju u Shiatsu školi u Rijeci, nisam ni sanjala da ću svoj životni poziv pronaći upravo tu, na prostirkama na podu, klečeći ili plešući na koljenima i stiskati druge ljude.
Shiatsu školu upisala sam prvenstveno zbog sebe, da se vratim u društvo, da se počnem kretati među ljudima, da vratim fizičku kondiciju i samopouzdanje.
Vrijeme je prolazilo, vježbala sam tehnike na obitelji i prijateljima i sve se bolje osjećala. Što sam više radila tretmane, to sam bila prisutnija, imala više jasnoće, tijelo mi je bilo fleksibilnije, izdržljivije i ideja da se profesionalno posvetim Shiatsu praksi počela mi se sve više i više sviđati.
Ne mogu točno odrediti trenutak za koji mogu reći da sam donijela čvrstu odluku da se želim baviti ovim čime se danas bavim. Vjerujem da je to bio jedna od mnogih razmjena tretmana u školi koje su u meni potaknule duboku promjenu i još više osnažili onaj osjećaj JA MOGU POSTIĆI SVE ŠTO HOĆU!
Danas mogu reći da je Shiatsu prožet svakom porom mene jer to što je moja profesija, ja to i živim.
Rođeni ste u Rijeci, a djetinjstvo ste proveli u Čabru. Kakav je bio život u manjem gradu I je li vam ponekad nedostajala buka velikog grada I užurbani način života?
Kada sam imala 18 mjeseci sa roditeljima I dvije godine starijom sestrom Jelenom preselila sam se u Čabar, gdje sam provela prekrasno djetinjstvo. Život u Čabru bio je sve ono što jedno dijete može samo zamisliti.
Iskreno, meni veliki grad nije nedostajao. Roditelji su se s razlogom preselili baš u Čabar. Mama je dobila posao u škola u Čabru i oboje su to vidjeli kao savršenu priliku da sestri i meni omoguće mirno, mirisima prirode ispunjeno djetinjstvo.
Istina, u manjem gradiću nema toliko aktivnosti za djecu kao u većim gradovima, no aktivnosti nije nedostajalo. Ja sam pohađala napredne satove engleskog, bavila sam se plesom pa smo još 4 prijateljice i ja čak uspjele i nastupati u nekad popularnoj dječjoj emisiji Turbo Limach Show.
Danas sam zahvalna svojim roditeljima što su nam omogućili mirno djetinjstvo. U sebi duboko osjećam da su mi upravo te godine provedene u mirnom okruženju, pored ostalog, stvorile čvrst oslonac za sve daljnje korake u životu te da je baš onda zasijano sjeme mira i duboke tišine, čija je prisutnost danas moja svakodnevica.
S 19.godina ste oslijepili. Kako je to promijenilo vaš život i kako ste se s time nosili tada?
Gubitak vida u 19. godini promijenio mi je život iz temelja. Nakon početnog šoka te pokušaja da uopće shvatim što se to i zašto dogodilo, započeo je put prihvaćanja, oporavka i savladavanja novih znanja i vještina koje su mi bile neophodne da kroz život dalje koračam kao slijepa osoba.
Bila sam zbunjena, tužna, često I prestrašena jer uopće nisam imala ideju kako ću nastaviti život, studirati, pronaći nove prijatelje i jednog dana upoznati nekog decka.
Pored svih tih osjećaja tinjala je i postajala sve jača u meni želja za samostalnošću, odlučnost i svakim danom sve jača i jača volja da bas tu samostalnost i postignem.
Nakon razgovora s oftalmolozima, postalo mi je jasno da ću morati učiti kretanje s bijelim štapom, što mi je bilo najteže za prihvatiti, a kamo li započeti savladavati tu tehniku.
Također sam osvijestila u jednom momentu da sam nepismena, jer nisam više mogla čitati crni tisak, pa sam krenula učiti Braille-ovo pismo. Tu sam bila uporna i naučila ga za 3 tjedna.
Zahvaljujući divnom učitelju Zlatku Zoranoviću, koji je imao strpljenja, uspjela sam ovladati pisanjem i čitanjem tih neobičnih znakova od izbočenih točkica i postala u tom trenutku najsretnije biće na svijetu.
Shvatila sam da nema smisla toliko energije trošiti na pitanja čije odgovore možda nikada necć otkriti pa sam uložila svoje vrijeme na jačanje psihofizičke kondicije, a učenje i trud su se i više nego isplatili.
Pretpostavljamo da je Shiatzu ovdje odigrao veliku ulogu.
Da, moram naglasiti da su mi baš u tim težim trenucima, onima ispunjenim tugom te osjećajima straha od budućnosti podrška bili roditelji i ljudi koji su u tom trenutku postali dio mog života, ali i čaroban, čaroban Shiatsu.
Naprosto je nevjerojatno kako redovito primanje tretmana može potaknuti u samoj srži ljudskog bića toliku promjenu da se od mlade djevojke koja je svakodnevno plakala netko pretvori u hrabru curu koja zna sto hoće, ima viziju budućnosti i nema straha prići drugima, pitati za pomoć kako bi normalno prešla cestu i stigla do autobusne stanice, ili ući u trgovinu u kojoj pojma nema gdje što stoji jer ne vidi te samouvjereno pitati prodavačicu za pomoć.
Čovjek uči dok je živ, a najveći učitelj nam je život sam. U nekom trenutku, životni su mi izazovi postali odskočne daske, prilika za učenje, nadvladavanje same sebe kako bi postala još slobodnija i još samostalnija.
Smatrate li da postoji razlika kad nas masira slijepa osoba, u odnosu na osobu koja vidi? Da li je kod slijepih osoba taj osjećaj intenzivniji? Povezete li se dublje sa osobom/klijentom?
Kada netko izgubi jedno osjetilo, druga preuzmu njegovu ulogu pa se izoštravaju. Također, do izražaja dolazi nešto što se zove šesto čulo. Moja draga učiteljica Shiatsua Marina Linčir zvala je to osjećaj za feeling.
Kada osoba koja radi masažu ili tretman, informacije koje prima dolaze najvećim postotkom kroz osjetilo vida. Slijepa osoba kod druge ne može vidjeti napetost mišića, skvrčene prste na ruci ili položaj tijela kad netko stoji ili legne, no to se sve osjeti.
Druga su mi se osjetila izoštravala tijekom vremena, a najviše od svih to je bilo osjetilo dodira za najsitnije detalje. Danas kada radim tretmane, još uvijek mi je najvažniji onaj prvi fizički dodir i od tamo sve kreće.
Jednom kad stupim s klijentom u kontakt putem fizičkog dodira, kao da se otvara knjiga i počinjem čitati rečenice koje su davno napisane, ali i one koje se u tom trenutku pišu, stranice se same listaju, katkad polako, katkad brže, na njima se pojavljuje sitniji tekst, fusnote i ja u istom trenutku čitam te sam pažnjom i prisutnošću podrška osobi da svjesno mijenja svoju priču sadašnjosti i budućnosti.
Neki od klijenata koje sam imala priliku podržati Shiatsu tretmanima rekli su mi da su imali priliku u Sloveniji, u Italiji i drugdje nekoliko puta primiti masažu od slijepih terapeuta i da je njihov dodir drugačiji od onog videće osobe. Dakle, zaključite sami.
Kako izgleda cijeli proces tretmana u vašoj Shiatsu praksi?
Proces započinje već prvim kontaktom osobe koja želi doći na tretman. Nakon telefonskog razgovora i dogovora oko detalja, s osobom dogovaram termin dolaska.
Prvi susret je uvijek malo duži radi razgovora tijekom kojeg postavljanjem ciljanih pitanja nastojim doći do informacija i razloga zašto osoba dolazi k meni te jasnih smjernica što osobi točno treba.
Drugi dio tretmana je sam tretman. Shiatsu se izvodi na futonima na podu, a često osoba u položaju na trbuhu leži i na jastucima koji podržavaju tijelu da se u neutralnom položaju lakše opusti.
Taj se set jastuka sastoji od 4 osnovna jastuka i nekoliko manjih jastuka koji se po potrebi podlažu pod ramena, podlaktice ili glavu. Važno je imati jastučiće različitih veličina i oblika koji će podržati određene dijelove tijela da ne padaju previše prema podu ili da se npr. smanji napetost u leđima.
Sam tretman traje otprilike 1 sat.
Tretman uvijek počinje dodirom na trbuh, leđa, ili čak na stopala, a daljnji tijek tretmana odvija se prema prije definiranim potrebama klijenta te mom unutarnjem osjećaju za prioritet u svakom sljedećem trenutku.
Uvijek u početku tretmana imam određenu ideju, energetsku sliku tretmana, ali najvažnije od svega je pratiti promjene toka energije u svakom trenutku i na taj se način kreira tretman.
Klijentov energetski sustav sam odašilje suptilne poruke gdje i kako treba pažnju, treba li je uopće ili ga je bolje na nekoliko trenutaka pustiti i samo promatrati.
Nakon tretmana klijenta pustim da dođe k sebi, ponudim času vode ili čaj te kratko porazgovaramo o iskustvu primljenog tretmana, te odgovorim na moguća pitanja, predložim i pokažem nekoliko vježbi te se dogovaramo za plan li program podrške kroz sljedećih nekoliko tretmana.
Poštujući granice, što je izuzetno važno, profesionalnost i kvaliteta rada kod mene baziraju se prvenstveno na prisutnošću u trenutku.
U čemu uživate kada ne radite? Kako provodite slobodno vrijeme?
Sama kreiram svoje radno vrijeme pa tako i slobodnog vremena od posla imam onoliko koliko si sama odredim.
Još jedan aspekt kvalitete rada je i moja psihička i fizička kondicija. Svakodnevno odvajam vrijeme za meditaciju, bivanje u tišini, vježbanje, i naravno, stalno nešto učim i čitam.
Često spajam ugodno s korisnim pa dok gulim krumpire i mrkvu pričam s prijateljicom Sarom koja u tom trenutku trpa robu u mašinu, ili slušam knjigu dok slažem ručnike, plahte, krpe. Volim čitati… tj. slušati knjige, koje posuđujem iz Hrvatske knjižnice za slijepe u Zagrebu u čijem se fondu nalazi preko 5000 audio knjiga.
Nakon radnog tjedna, koji je dinamičan i meni i suprugu, ali i našoj dvanaestogodišnjoj kćeri Hani jer je vrijedna školarka, vikend volimo provesti u prirodi, planinariti i istraživati nove horizonte i jednostavno uživati.
Sa suprugom i njegovom obitelji nastavila sam istraživanje prirode koje je započeto u djetinjstvu kada su roditelji sestru i mene vodili u šetnje šumom u okolici Čabra.
Moj suprug Marijan me vodio na Učku, Snježnik, Risnjak, Hahlić, u Julijske Alpe, u Karavanke, pa cak i do Austrijskih Alpi. Sve u skladu s mojim mogućnostima, istovremeno podižući letvicu svaki put sve više i više da vidi koliko mogu, uvijek pazeći na mene i na moju sigurnost.
Je li masaža potrebna svima i koliko bi se često osoba trebala prepustiti takvim tretmanima?
Danas živimo puno brže nego prije deset i više godina. Sjedilački način života kod mnogih ljudi, manjak vremena za pripremu toplih obroka i zloglasni stres u velikoj mjeri smanjuju kapacitete za samoregulaciju, utječu na kvalitetu sna i čine da smo konstantno u stanju napetosti i obrane od raznih naglih impulse iz okoline.
Dugotrajno hodanje kroz život u tom stanju oslabljuje naš imunitet i dovodi do raznih problema. Odlazak na masažu, Shiatsu tretmane, redovito bavljenje sportom, dug boravak na svježem zraku, sve bi to po meni trebalo biti dio naše svakodnevice.
Iz mog iskustva u radu s klijentima primijetila sam da svatko ima svoj neki ritam ,tj. period koji mu je potreban da se opusti da tijelo počne otpuštati obrasce stresa. Prijedlog o redovitosti dolazaka na tretmane su individualni i ovise o tome s čime se čovjek želi uhvatiti u koštac.
Autor: Tamara Štiglić Vodopić
Foto: Extravagant