Doktorica medicine Radenka Kuzmanić Šamija živi svoj poziv na razne načine i pravi je primjer Lady Boss.
Posvećena svome poslu, uporna i predana, ali prije svega srčana, topla i smirena, Radenka nam je ispričala mnoge zanimljivosti o neuropedijatriji, odnosu sa studentima i ljubavi prema onome što radi.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Specijalist ste pedijatar. Kojim se granama pedijatrije bavite?
Moje glavno područje interesa je neuropedijatrija, grana pedijatrije koja se bavi razvojem i funkcijom živčanog sustava kod djece – od najranije dobi do adolescencije.
To uključuje stanja poput epilepsije, glavobolja, neurorazvojnih poremećaja (ADHD, autizam, kašnjenja u razvoju), neurogenetskih bolesti, ali i finije aspekte razvoja koje roditelji često primjećuju, ali ne znaju kako ih interpretirati.
Veliki dio mog rada uključuje i savjetovanje roditelja – kako bi bolje razumjeli ponašanje i razvoj svoje djece te kako bi lakše donosili odluke u izazovnim situacijama.
Radim isključivo timski – uz logopede, psihologe, radne terapeute i druge stručnjake, jer samo takav pristup omogućuje djetetu cjelovitu skrb.
Danas vodim privatnu polikliniku za djecu – Pediatrics Plus, gdje zajedno s iznimnim timom pružamo personaliziranu skrb svakom djetetu, uvažavajući njegovu individualnost i potrebe.
Imate privatnu praksu, ali radite i kao izvanredni profesor na fakultetu. Kako izgleda jedan Vaš radni dan kao predavača, a kako u poliklinici?
Moj radni dan ovisi o tome gdje sam – na fakultetu ili u poliklinici – i oba okruženja imaju svoju posebnu dinamiku.
Na fakultetu su to predavanja, seminari, konzultacije i mentorski rad sa studentima. Vjerujem da nastava ne smije biti suhoparno predavanje činjenica, već prostor za poticanje razmišljanja, kritičkog stava i učenja kroz dijalog. Mladi ljudi me neprestano iznenađuju svojom otvorenošću i dubinom promišljanja, i upravo zbog njih i sama stalno učim i napredujem.
U poliklinici je naglasak na djeci i njihovim roditeljima. Svaki pregled je drugačiji, svaka priča zahtijeva individualan pristup.
Tu donosim odluke koje imaju direktan utjecaj na nečiji život i zdravlje, i ta odgovornost je velika, ali i motivirajuća. Pristup mora biti stručan, ali i empatičan – osobito kada se radi o djeci.
Iako su ta dva svijeta različita, meni su jednako važna jer zajedno čine cjelinu mog profesionalnog identiteta.
Možete li nam opisati rad sa studentima?
Rad sa studentima jedan je od najljepših aspekata mog posla. Oni dolaze puni znatiželje, svježine i često vrlo promišljenih pitanja koja nas kao nastavnike potiču da i sami ostanemo u tijeku sa znanjem i da stalno propitujemo vlastite stavove.
Nastojim im ne prenijeti samo medicinske činjenice, nego i ljudsku dimenziju liječničkog poziva – važnost empatije, odgovornosti, ali i integriteta.
Kad vidim da su moji studenti motivirani da budu više od „doktora“ – da budu liječnici koji slušaju, razumiju i djeluju s poštovanjem, tada osjećam da moj trud ima smisla.
Posljednje četiri godine živite u Rijeci. Je li život ovdje puno drugačiji od onog u Vašem rodnom mjestu?
Preseljenje iz Splita u Rijeku donijelo je sa sobom mnoge promjene.
Split je moj dom, moj temelj, grad u kojem sam odrasla i naučila voljeti medicinu. Ima taj tipični mediteranski duh – opuštenost, poznata lica, ležerniji ritam.
Rijeka, s druge strane, ima svoju osobitu snagu – otvorenost, urbanost i kulturnu raznolikost. Na početku mi je trebalo malo vremena da se naviknem na drukčiji tempo, ali danas Rijeka za mene predstavlja grad mogućnosti, rada i razvoja.
More je tu i tamo – i ono mi daje osjećaj ravnoteže.
A upravo tu ravnotežu, između osobnog i profesionalnog, ovdje sam uspjela pronaći.
Neprestano se usavršavate, pišete stručne članke i knjige. Smatrate li da je to važno za osobni i profesionalni razvoj?
Apsolutno. Medicina je živa znanost – neprestano se razvija, a naš je zadatak da tim razvojem idemo u korak. Ne zbog prestiža, već zbog pacijenata kojima dugujemo najbolju moguću skrb.
Pisanje stručnih radova i knjiga za mene je i profesionalna i osobna potreba – kroz pisanje učim, razmišljam dublje i strukturiram znanje koje svakodnevno koristim.
Ujedno mi to omogućuje da doprinesem zajednici stručnjaka i ostavim trag koji će, možda, nekome pomoći u budućnosti.
Vjerujem da učenje ne prestaje s diplomom – to je proces koji traje cijeli život, u medicini, ali i šire.
Kako provodite slobodno vrijeme, koji su Vam hobiji?
Slobodno vrijeme često je ograničeno, ali zato ga nastojim provoditi kvalitetno i s jasno postavljenim prioritetima. Obitelj mi je na prvom mjestu, a uz nju, veliki dio svog slobodnog vremena posvećujem humanitarnom radu.
Od ove godine sam predsjednica Rotary Cluba Sv. Vid, gdje kroz različite projekte radimo na pomoći djeci, mladima i zajednici.
To je prirodan nastavak mog profesionalnog puta, ali i osobni osjećaj odgovornosti da dam svoj doprinos širem društvu.
Kad uhvatim malo vremena samo za sebe, ono se gotovo uvijek vrti oko medicine – čitanje najnovijih stručnih publikacija, sudjelovanje na webinarima ili istraživanje novih pristupa u neuropedijatriji.
Nedavno sam s velikom radošću prihvatila poziv za ponovno uključivanje u rad KBC-a Rijeka, što doživljavam kao veliko priznanje.
A iznad svega, zahvalna sam svakom pacijentu i svakom roditelju na povjerenju koje mi daju – upravo to me svakodnevno iznova motivira da budem bolja liječnica.
Ako biste morali birati – posao na fakultetu ili u klinici?
To je pitanje koje mi se često postavlja, ali za mene ta dva svijeta nisu suprotstavljena – oni su spojena. Jedno bez drugog za mene ne bi imalo punu vrijednost.
No, da moram birati – odabrala bih rad u klinici, s djecom i njihovim obiteljima. To je temelj mog poziva, ono zbog čega sam uopće postala liječnica. Taj neposredni kontakt, odgovornost, ali i osjećaj da ste nekome stvarno pomogli – to je neprocjenjivo.
Istovremeno, vjerujem da je iznimno važno to znanje dijeliti – zato mi je akademska uloga jednako draga. Ali uvijek krećem od toga da sam prije svega – liječnica. To mi je bilo i ostalo životni prioritet.
Profesionalni put
Prije nego što sam otvorila vlastitu polikliniku, radila sam u velikim bolničkim sustavima – najprije u KBC-u Split, a zatim u KBC-u Rijeka. Ta iskustva su bila ključna za moj profesionalni razvoj – tamo sam naučila raditi u zahtjevnim uvjetima, donositi brze, ali promišljene odluke i graditi temelje stručnosti koje danas prenosim u svoj svakodnevni rad.
Danas, kroz Pediatrics Plus, imam slobodu oblikovati pristup svakom djetetu, u timu stručnjaka i s puno pažnje. To je za mene najbolji spoj – znanje, praksa, humanost i stalno učenje.
Autor: Tamara Štiglić Vodopić
Foto: Extravagant