„Sve što nisam rekla” je prva knjiga koju sam napisala, sada joj je već skoro 5 godina, svaku je godinu sve odraslija, poput mene naravno stoga sada mogu reći da je vrlo djetinjasta i naivna, ali posebna i istovremeno čarobna, jer je prva. Ta je knjiga slika i prilika ljubavnog romana. Kratka je i sažeta, točno onakva kako sam nekada voljela pisati.
Rita Rudelić je mlada Riječanka sa splitskom adresom, koja studira fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Ljubav prema književnosti i pisanju gaji od malih nogu, što je predstavila u svom prvom romanu “Sve što nisam rekla”.
Kao svoje književne uzore Rita navodi Mani Gotovac, Elenu Ferrante te Milana Kunderu.
Više o sebi, književnosti, daljnjim planovima otkrila nam je Rita Rudelić u intervjuu!
Predstavi se našim čitateljima; otkuda si, školovanje, čime se baviš, kako bi opisala svoju osobnost u 3 riječi?
Zovem se Rita Rudelić, imam 24 godine i rođena sam u Rijeci. Studiram fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Splitu gdje trenutno živim. Osim studiranja fizike, bavim se pisanjem koje mi predstavlja jednu od najvećih životnih ljubavi.
Opisati se u 3 riječi…hm, mislim da se čovjeku nikada nije lako opisati, pogotovo u tri slatke riječi, no dobro, probajmo. Mogla bih reći da sam uporna i neka to bude prva osobina na listi, a zatim neka ju slijede nestrpljivost (iako vjerujem da za sve postoji savršeno određeno vrijeme) i dramatičnost (ovo je ukradeno od mojih prijatelja).
Povod ovom intervjuu je tvoja ljubav prema književnosti, odnosno pisanju. Iza sebe imaš knjigu zanimljivog naslova „Sve što nisam rekla”. Otkrij nam malo više o njoj; vrsta, tematika…
„Sve što nisam rekla” je prva knjiga koju sam napisala, sada joj je već skoro 5 godina, svaku je godinu sve odraslija, poput mene naravno stoga sada mogu reći da je vrlo djetinjasta i naivna, ali posebna i istovremeno čarobna, jer je prva. Ta je knjiga slika i prilika ljubavnog romana. Kratka je i sažeta, točno onakva kako sam nekada voljela pisati.
Trenutno, iako mi rečenice nisu nužno duže, misao je puno duža nego li ona misao prije 5 godina. „Sve što nisam rekla” je dakle ljubavni roman isprepleten slatko-kiselom ljubavi dvoje mladih ljudi još nisu svjesni što ljubav zaista donosi.
Kada si otkrila ljubav prema pisanju?
Mislim da ljubav prema pisanju nisam otkrila, jednostavno je bilo dio mene čim sam prepoznala koja je razlika između slova i brojeva. Brojeve sam razumjela, ali slova sam jednostavno voljela stoga sam voljela i riječi i rečenice i ono što one donose-izražavanje, usmeno i pismeno, a s obzirom da čovjek ‘ne može’ pričati sam sa sobom i istovremeno biti nekoliko likova odjednom, pisanje je bio svijet gdje sam mogla glumiti u riječima. Glumiti iskreno.
Osim romana, kakve žanrove još preferiraš?
Preferiram sve. Znam, zvuči neobično, ali jednostavno je. Preferiram sve literarno u čemu prepoznam zadovoljstvo. To je poezija i proza, romani različitih tematika čak i znanstveni radovi. Nije dobro ograničiti se u životu…
Omiljeni književnici, pisci?
Uvijek i zauvijek naša Mani Gotovac. Mislim da ne postoji njezin tekst koji me nije ostavio bez daha, skamenjenu. Ona je Čarobna.
Uz Mani, uživam u Kunderinim mislima i svijetu Elene Ferrante. Naravno, tu je još puno pisaca i umjetnika kojima se divim, ali ovo su neki srcu najbliži.
Što misliš o književnoj sceni u Hrvatskoj, čije štivo voliš pročitati?
Mislim da književna scena u Hrvatskoj može biti puno kvalitetnija. Teško mi je govoriti o prošlim vremenima jer tada još nisam bila rođena, ali uvjerena sam da je 20. stoljeće hrvatske književnosti bilo daleko bolje od onoga sa čime se susrećemo danas. Kao svoje najdraže štivo ponovno ću spomenuti Mani Gotovac, ali mislim da će se velikani 20.stoljeća poput Nedjeljka Fabria, Miroslava Krleže, Vladimira Nazora i ostalih teško ponoviti…usudim se reći da su oni jedna vrsta revolucije.
Naravno, bitno je naglasiti da je književnost veliki odraz stvarnosti koja je danas ipak drugačija nego li prije 20, 30 ili 50, 60 godina. A mislim da svi znamo kako moderan svijet utječe na ljudski um stoga se i književnost prilagodila novoj stvarnosti poput kameleona i time ponudila nešto novo. Na pojedincu je da otkrije sviđa li mu se ili ne.
Što radiš kad ne pišeš?
Kada ne pišem, razmišljam o pisanju. Razmišljam o riječima i kako utječu na mene, na ljude. Provodim vrijeme čitajući, fotografirajući. Treniram, šetam, provodim vrijeme s najdražima. Trudim se živjeti što šarenije uz naklonost najdražim nijansama. I naravno, posvećujem se svojem studiju fizike.
Daljnji planovi, neostvarene želje?
Neki se ljudi boje visine, insekata i slično. Ja se bojim pričati o svojim planovima i neostvarenim željama. Ima ih toliko da se nekada zapitam je li to ispravno, a znam da se želje ne mogu zaustaviti. Pa neka ovaj odgovor ostane na tome i možda u idućem razgovoru spomenem onu koja se ostvarila!
Ali jedno je sigurno, moj je plan uvijek raditi ono što volim, a želja da me u tome slijedi zdravlje i ljubav, kako mene tako i mojih najdražih i da bude oko nas i malo mirisa sreće.
Autor: Extravagant
Foto: privatni arhiv