Zabilježavanje ljudskih lica, izraza, emocija, različitih stilova odijevanja, pomno proučavanje materijala koji se stapaju sa modelom, sve su to bile stavke koje su iz fotografije u fotografiju stvarale jednu „ovisničku“ želju da nastavim fotografirati sve više i više portreta. Mnoga lica koja su stala ispred moga objektiva nisam ni poznavala, neke sam srela prvi puta u životu. Svako lice koje je tada stalo pozirati, istoga trena bi osjetilo energiju koju mora prenijeti na fotoaparat kako bi fotografija u tom savršenom trenutku ispala doista magično.
Lucija Stolnik mlada je fotografkinja iz Zagreba. Trenutno je na prvoj godini diplomskog studija na Akademiji likovnih umjetnosti te od malih nogu gaji veliku ljubav prema fotografiji. Sve je započelo gledanjem raznih dokumentaraca u kojima je voljela promatrati kadar, trenutke snimatelja, avanturista, planinara…
Ne voli se ograničavati u fotografiji, no ono što ju posebno izdvaja od ostalih fotografa su portreti. Analogna, crno-bijela fotografija Lucijina je posebna fascinacija te njezini radovi podsjećaju na djela iz nekog prošlog stoljeća. Njezin potpis prepoznat je i od strane struke te je ove godine bila nagrađena na Međunarodnom salonu fotografije u organizaciji Fotokluba Split.
Više o sebi, fotografskim uzorima, analognoj i digitalnoj fotografiji te još štošta, otkrila nam je talentirana Lucija Stolnik!
Predstavi se našim čitateljima!
Dolazim iz Zagreba, gdje boravim, studiram i stvaram. Završetkom Škole primijenjene umjetnosti i dizajna upisujem Akademiju likovnih umjetnosti, odsjek za Animirani film i nove medije. Trenutno sam na prvoj godini diplomskoga studija. Moja najveća zanimacija, hobi, posao i sveopći način kreativnog izražavanja jest upravo fotografija.
U par riječi bih se opisala kao perfekcionista te introvert koji silom okolnosti postaje ekstrovert.
Kako i kad je počela tvoja ljubav prema fotografiji?
Pitanje je predivno postavljeno upravo zato što fotografiju i smatram svojom najvećom ljubavlju. Moje osobno zaljubljivanje u fotografiju započelo je bez fotografskog aparata. U najranijoj dobi, gledajući i promatrajući snimatelje, avanturiste, planinare, kroz razne dokumentarce budila se želja da i ja jednoga dana učinim isto-zabilježim trenutak.
Rekla bih da su me isprva oduvijek fascinirali dokumentarci, ponajviše o prirodi i divljim životinjama. Nešto kasnije, javlja se zanimacija za horor žanr u filmovima, koji mi je i dandanas omiljen. Pred upise u srednju školu otkrivam da bih i ja, kao mlada djevojka bez ikakvog fotografskog iskustva, mogla pokušati zabilježiti svijet u kojem živim upravo kroz fotoaparat. Upisom u srednju školu taj san se ostvaruje.
Volim reći kako je fotografija izabrala mene, a ne ja nju.
Tvoj fokus u fotografiji je portret. Zašto?
Osobno nemam samo jedan fokus u fotografiji ili pak najdražu tematiku. Mislim da je fotografija sama po sebi doista širok spektar koji ujedno zahtijeva mnoštvo rada na samome sebi, kao osobi koja prenosi publici vizuale okoline.
Volim sama sebi prirediti razne izazove i iskustva, stvarati sa „out of the box” razmišljanjem. Upravo tako se početkom 2023. godine upuštam u stvaranje veće kolekcije portreta. Zapravo ni ne znam što je bio početni faktor, odnosno okidač, mojoj tadašnjoj inspiraciji. Rekla bih da me kreativna sila „povukla za rukav” i tako vukla godinu dana ka fotografiranju portreta. Zabilježavanje ljudskih lica, izraza, emocija, različitih stilova odijevanja, pomno proučavanje materijala koji se stapaju sa modelom, sve su to bile stavke koje su iz fotografije u fotografiju stvarale jednu „ovisničku“ želju da nastavim fotografirati sve više i više portreta. Mnoga lica koja su stala ispred moga objektiva nisam ni poznavala, neke sam srela prvi puta u životu. Svako lice koje je tada stalo pozirati, istoga trena bi osjetilo energiju koju mora prenijeti na fotoaparat kako bi fotografija u tom savršenom trenutku ispala doista magično.
Dosadašnje fotografiranje portreta za mene je bilo jedno predivno iskustvo i definitivno najdraža serija fotografija koju sam uspjela vizualizirati i ostvariti do sada.
Koliko je jednostavno, odnosno izazovno fotkati neki portret?
Fotografija kao takva, u svim svojim granama je vrlo izazovna. Ona iziskuje mnoštvo vremena, strpljenja i kreativnosti. Također tu su i popratni problemi poput namještanja teške opreme, rasvjetnih tijela, pronalaženje prostorije ili mjesta na otvorenom. Fotografiranjem portreta ne zadajem si nimalo lak zadatak. Na dan dogovora sa modelom, odnosno osobom koju fotografirate, morate biti svjesni sebe i te druge osobe. Ovdje empatija igra ogromnu ulogu. Davanjem do znanja, osobi koju fotografirate, da je savršena takva kakva jest te da ste ju upravo zato i došli fotografirati, je od vrlo velike važnosti. Mnogi ljudi se zapravo boje kamere-odgovornost tako spada na fotografa da izbjegne neugodnosti i atmosferu učini ugodnom i sigurnom za modela. Osobno izbjegavam svaki oblik ukočenosti i pretjerane formalnosti, zaista mi je bitno da se model osjeća ugodno u svojoj koži i da mi pokaže sebe u svom punom sjaju.
Primijetila sam da tvoje fotografije izgledaju poput slikarskih djela. Kako postižeš taj efekt?
Već u samim počecima fotografskog obrazovanja i kreativnog sazrijevanja, počinje me privlačiti grana eksperimentalne fotografije. Umjesto kupovinom skupe fotografske opreme, počela sam eksperimentirati raznim dodacima iz svakodnevice, ljepljenjem raznih materijala za objektiv, dodavanjem prethodno skeniranih digitalnih slojeva, igranjem leća, odsjaja, pronalaženjem kutova…
Najdraži dio fotografiranja mi je upravo višesatno eksperimentiranje i post produkcija, odnosno obrađivanje fotografija, bile one digitalne ili analogne. Svaku fotografiju pri uređivanju želim osjetiti, udahnuti joj određenu energiju, pustit ju da progovori.
Eksperimentalna fotografija bi trebala biti kao igra: igra svjetlom, sjenom, oblicima, pikselima…
Iza sebe imaš brojne izložbe i nagrade. Što bi izdvojila kao svoj najveći uspjeh?
Definitivno bih izdvojila drugu nagradu na trećem izdanju Međunarodnog salona fotografije u organizaciji Fotokluba Split (SPLIT FOTO SALON 2024.). Dobivši drugu nagradu shvatila sam da pojedini ljudi doista prepoznaju silan trud te „suze, krv i znoj“ koji mi umjetnici ulažemo u svoja djela i radove.
Voliš analognu i crno bijelu fotografiju. Znači li to da se odupireš digitalnoj fotografiji i njenim manipulacijama?
Živeći u takozvano moderno vrijeme, smatram da su mi dostupne sve moguće tehnike fotografije za stvaranje. Osobno ne odvajam analogiju od digitalije. Obje tehnike proširile su mi vidike i budile maštu za nova stvaranja. Iako slične, one su zaista različite – analogna fotografija me naučila strpljenju, konzistenciji i preciznošću, dok uz digitalnu fotografiju imate određenu sigurnost jer nemate ograničeni broj filma koji možete ispucati u jednom foto šutingu. Kao što sam i ranije spomenula, najviše volim eksperimentirati po svojim radovima te tako spajati digitalni i analogni svijet. Rad s više medija je doista zabavan jer stvara slike kojima se niste mogli ni nadati.
Što se tiče crno-bijelog svijeta u kojem moji radovi žive, rekla bih kako me zapravo akromatske boje smiruju te mi pružaju svojevrsni dojam meditacije pri obrađivanju fotografije.
Citirat ću rečenicu iz filma The State of Things: „Life is in color, but black and white is more realistic“.
Tko su ti uzori u fotografiji?
Kroz godine fotografiranja nisam imala potrebu slijediti određenog umjetnika/umjetnicu ili stvarati određene idole i ideale. Najveći izvor inspiracije crpim iz cjeloživotnih iskustava i vlastitih osjećaja. Na taj način fotografija postaje moj osobni kanal kroz koji mogu te osjećaje prenijeti u stvarnost. Velika inspiracija mi je također priroda-smatram ju velikom surovom učiteljicom koja kroz vrijeme biva suviše romantizirana.
Od fotografskih stilova najviše me intrigira i fascinira umjetnički stil piktorijalizam.
Imaš li želju, koga bi posebno voljela fotografirati?
Velika mi je želja zaputiti se u brojna zapuštena i napuštena sela „Balkana“ te fotografirati pejzaže, kuće, naselja i ljude u raznim situacijama i životnim okolnostima. Folklor mi je oduvijek bio vrlo blizak i zanimljiv, tako bih se uputila u istraživanje folklora prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Kroz fotografiju bih doista mogla upoznati ljude koji žive po planinama, šumama, selima i ostalim mjestima gdje moderni svijet zapravo ne postoji te vlada jedna potpuno drugačija energija i pristup životu. Također, voljela bih se upustiti i u snimanje istih.
Što čini jednu savršenu fotografiju? Otkrij nam tips&tricks!
Rekla bih da je fotografija sve ono što se događa prije samog okidanja fotografije. Trebate imati mnoštvo ideja u rukavu, oboružati se sa previše živaca te biti spremni na razne situacije u koje ćete sami sebe dovesti.
Također morate imati istančana čula i dobre reflekse-ne smijete propustiti moment jer drugoga neće biti. Mislim da je najbitnije prepustiti se trenutku i samo okidati fotografije bez prevelikog stresa, jer ponekad najbolje fotografije su one slučajne i ne namještene.
Daljnji planovi?
Odlučila sam kao i obično pustiti mašti na volju. Nemam striktni cilj, no voljela bih napraviti još portretnih suradnji i naći vremena za mnoga putovanja i avanture.
Gdje zainteresirani mogu pogledati tvoje radove, kako te mogu kontaktirati?
Društvene mreže poput Instagrama mi trenutno služe kao moja mala digitalna galerija gdje pratitelji mogu vidjeti i zapratiti moj rad, saznati gdje putujem i vidjeti proces fotografiranja. Također mi se mogu javiti putem Gmaila za daljnje suradnje.
Instagram: lucijastolnik
Gmail: stolniklucija@gmail.com
Ovim putem zahvaljujem portalu Extravagant za intervju!
Autor: Marina Koprivnikar
Foto: privatni arhiv