Cristina Lukanec baletna je prvakinja HNK Ivana pl. Zajca. Predstavom “Orašar” u prosincu 2021. godine Cristina je zaključila svoj bogat umjetnički rad u kazalištu, u kojem je provela 27 godina.
Nakon završene srednje baletne škole u rodnoj Rumunjskoj, prihvatila je poziv na audiciju upravo u našem gradu, jer je htjela biti bliže kući što se pokazalo kao najbolja odluka. Ostvarila je brojne zapažene baletne uloge i osvajala vrijedne nagrade, a kao najzahtjevniju ulogu izdvaja “Anu Karenjinu” u režiji Dinka Bogdanića, koja se realizirala u kontekstu vraćanja riječkog baleta na špice.
Više o svom emotivnom oproštaju s publikom, baletnom putu, odnosu sa suprugom kojeg je upoznala u kazalištu, pedagoškom radu u Osnovnoj baletnoj školi na Vežici i još mnogo toga, otkrila nam je balerina Cristina Lukanec u intervjuu za naš portal!
Predstavite se našim čitateljima; tko ste, što ste, otkuda ste, kako biste opisali svoju osobnost u 3 riječi?
Ja sam Cristina Lukanec , prije udaje – Dicu, rođena sam u Brašovu , jedan prekrasan grad u Rumunjskoj. Po zanimanju sam balerina, a sebe bih ukratko opisala kao znatiželjnu, predanu i analitičnu osobu.
Prvakinja ste Baleta HNK Ivana pl. Zajca, u kojem ste proveli 27 godina. Publika se imala priliku oprostiti od Vašeg bogatog umjetničkog rada uz predstavu „Orašar“ 10.12.2021. Jesu li Vam se slegli dojmovi?
Bila je to večer za pamćenje! Mogu slobodno reći da mi to bila jedna od težih premijera.
Za mene je to značilo zatvaranje jednog kruga, zaključivanje jednog perioda, odnosno puta mog života – od adolescencije, do odrasle osobe. Fizički sam se odvojila, ali mislim da će mi za mentalni i emocionalni dio trebati malo duže vremena. Svi već znaju da biti u tom poslu i raditi u takvom okruženju nije samo „odlazak na posao“ nego i jedan stil života, način razmišljanja i doživljaja samog sebe.
Što se tiče moje baletne karijere, mogu biti vrlo zadovoljna. Ovdje, u riječkom kazalištu, imala sam priliku iskusiti i više nego što sam se nadala na samom početku karijere.
Često volim reći da sam „proputovala svijetom“, iako nisam doslovno, ali svijet je došao meni – susreti i prilike za rad s raznim koreografima, sa različitim stilovima plesa (od klasičnog do modernog, neoklasičnog), pa mjuzikli, drame…koncerti, edukacijski programi – bogato, šaroliko, ispunjeno – prikladno mojoj znatiželji i ljubavi prema kazalištu!
Vratimo se malo na Vaše početke; dolazite iz Rumunjske, gdje ste napravili svoje prve baletne korake. Opišite nam ukratko svoj baletni put, sjećate li se prvog baletnog classa, jeste li imali podršku roditelja…?
Svoj prvi baletni sat imala sam sa šest godina, u svom rodnom gradu. Nisam bila energično dijete, ali sam voljela imitirati gimnastičarke s televizije, bila sam uporna u izvođenju raznih akrobacija, tako smo se igrali vani!
Roditelji su me uspjeli uvjeriti da ipak krenem na balet jer je „elegantnije“- sjećam se tog razgovora s mamom, i nisam se razočarala jer bilo mi je dovoljno izazovno. Učiteljica je preporučila odlazak u baletnu školu i pripremila mene, i još jednu učenicu za audiciju.
Tada su u Rumunjskoj bile samo dvije baletne škole, jedna u Cluj-Napoci (gdje sam se školovala), i jedna u Bukureštu- obje prilično udaljene od mog rodnog grada. S obzirom da je u toj školi bila i moja starija sestra, bilo mi je lakše donijeti tu odluku. Roditelji su nas poticali da probamo, ali su nam konstantno govorili da ne moramo ostati ako nam je teško. Imala sam samo devet godina… Bilo mi je teško biti toliko udaljena od roditelja i ostatka obitelji, ali se nisam vratila kući i uspjela sam završiti devet godina školovanja.
Nakon završetka baletne škole u Rumunjskoj, put Vas je odveo u Hrvatsku i to baš u naš grad. Kako se to odvilo?
Ukratko, u zadnjoj godini školovanja ravnateljica škole je pitala mene i moju prijateljicu Irinu (sada) Koteles, bismo li voljele otići u Hrvatsku, u Rijeku na audiciju jer se traže novi članovi u ansamblu. Bila nam je ponuđena i Njemačka, ali smo odlučile probati u Rijeci – meni je to osobno zvučalo zanimljivije i bliže kući. Došle smo, pristupile audiciji i tadašnji ravnatelj Pero Pustišek nam je ponudio posao.
Što Vam je najviše nedostajalo / nedostaje iz Rumunjske?
Kad imaš osamnaest godina, ne treba ti puno – društvo i kazalište je bilo dovoljno. Kasnije u životu nedostajala mi je obitelj, znate, tada kad postane zahtjevno i javlja se želja za povratak „na sigurno“ u potrazi za utjehom ili ohrabrenjem.
Ali sada, kad me netko pita što mi nedostaje, uvijek kažem – veličanstvene planine kraj mog rodnog grada! Nastojim ići svake godine ili bar svake dvije godine u Rumunjsku, to mi je jako bitno.
Tu ste već toliko godina. Jeste li imali želju odnosno ponude za radom u drugim kazališnim kućama? Što Vas je zadržalo ovdje?
Mislila sam da ću otići dalje nakon nekog vremena, istražiti svoje mogućnosti i vidjeti što još mogu iskusiti. Tada, 1994.-1995. i nekoliko godina poslije, nije se putovalo kao danas – morala sam imati pozivno pismo, tražiti vizu po ambasadama ili dobiti poziv preko kolega ili prijatelja – sve se to moralo odvijati telefonski, nije bilo kao danas preko Facebooka!
Presudno je bilo kako ja sebe vidim unutar profesije, a i u životu – odlučila sam ostati jer s baletom ću se baviti u bilo kojem kazalištu ili ansamblu. Pitanje koje sam si se postavila bilo je: „Hoćeš li pristupiti plesu na drugačiji način negdje drugdje? „ Odgovor je bio „NE“- radila bih na isti način jer je moja osobnost u pitanju , a ne naziv jednog ansambla. I eto, za mene je to bila dobra profesionalna odluka.
Pamtite li svoju prvu baletnu ulogu u našem kazalištu?
Moj prvi nastup na riječkoj pozornici je bio u baletu “Don Quijote” i pošto se jedna kolegica ozlijedila, ubačena sam bila „u vatru“ među šest solistica koje su plesale prije Grand pas de deuxa iz trećeg čina. Nakon toga je slijedilo puno nastupa u “Labuđem jezeru” u koreografiji Vesne Butorac, 1995. Godine.
Moja prva solistička uloga bila je u baletu „Giselle“ – kao alternacija u seljačkom duetu (pas de deux) iz prvog čina, i kao pratnja Myrthe, u drugom činu. Alternirala i plesala pored odlične Oxane Brandibure. Bio je to zahtjevan pas de deux u tehničkom smislu, no imala sam taj mladenački pristup sa fokusom na to da odradim što bolje mogu. Tek nakon nekoliko nastupa sam shvatila da zapravo mogu dodati „nešto svoje“ toj ulozi.
Ostvarili ste mnogo zapaženih uloga, za koje ste dobili brojne vrijedne nagrade. Navedite mi svoje najdraže, odnosno na koju ste posebno ponosni?
Ponosna sam na uloge koje nisu bile „krojene“ po mom karakteru. Često sam čula „ to nije moje, ne osjećam se dobro ili ugodno u tom i tom liku“….to je nešto što, mogu reći, mene nije karakteriziralo! To je taj dio moje znatiželje i upornost – o svakoj ulozi koja mi je bila ponuđena razmišljala sam: “ kako bih ja mogla pristupiti tome?“ , „ što bih rekla u toj ulozi?“. Ponosna sam na Mathilde (“Pjesma i grijeh”) Milka Šparembleka. U toj ulozi sam interpretirala jednu puno zreliju ženu, udatu ženu, i njene emocionalne i moralne dvojbe. Tada sam imala samo 20 godina, tako da sam nakon te uloge shvatila da likovi imaju neku dubinu, i da možda od tamo moram krenuti u stvaranju uloga.
U „Romeo i Juliji“, Staša Zurovac je postavio klasičnu priču na svoj autentični način. Julija mi je bila posebna uloga jer sam morala prvenstveno shvatiti viđenje koreografa i prema tome sam se ravnala u interpretaciji te uloge. Ima ih dosta, teško mi je ih izdvajati jer svaka uloga je ujedno i dio mene.
Baletna prvakinja postali ste 2012. godine. Da morate odabrati samo jednu, koja Vam je bila najizazovnija baletna uloga?
Definitivno je „Ana Karenjina“. Ta uloga je došla u kontekstu vraćanja riječkog baleta na špice, odnosno klasičnom ili neoklasičnom repertoaru, nakon niz godina… To je bio veliki izazov za cijeli ansambl i osjetila sam veliku odgovornost. Dinko Bogdanić postavio je vrlo zahtjevnu predstavu u tehničkom smislu prema tome i sam lik, i koreografija predstavljali su mi veliki izazov. Scene iz njenog života u predstavi su bile jedna iza druge – tako da, uz brze presvlake kraj pozornice, trebalo se istom brzinom prebaciti u neka druga emocionalna stanja lika…
Osim po bogatoj karijeri u kazalištu, uspješni ste i u pedagoškom radu. Sjećam Vas se još iz vremena rada u Baletnom studiju pri HNK Ivana pl. Zajca, kada se još nije otvorila Osnovna baletna škola na Vežici.
Pedagoški rad, u ranijoj fazi moje karijere, pomogao mi je razviti komunikacijske vještine, objašnjavanje i ponovno prolaženje kroz osnovne baletne korake tijekom rada s djecom, zapravo me potaklo na analizu vlastitog rada. Na taj način sam mogla biti pedagog samoj sebi i to mi je bilo jako korisno tijekom karijere!
Prekinula sam s pedagoškim radom kad se rodila moja kćer Anna, bilo mi je bitno da budem s njom što je više moguće.
Poučavanje, kao i odgoj, smatram vrlo odgovornim poslom. Sad je došlo vrijeme kad se tome mogu posvetiti u potpunosti.
Za balet kažu da je jedna od najljepših, ali i najtežih profesija. Kako ste se nosili s teškim trenucima u karijeri, za koje vjerujem da ih je bilo dosta?
Vjerovanjem da će proći. Sve što se tiče posla pa i situacije u životu sam pokušavala prihvatiti onako kako je u tom trenutku. Svi mi nailazimo na prepreke u životu i način na koji se odnosimo s njima zapravo nam pomaže da odrastemo.
Što se tiče izazova izazvanih samom profesijom, smatram se jednom od sretnijih balerina jer sam imala istinsku podršku od kolega i prijatelja unutar ansambla, ali i od ostalih kolega iz kazališta. Kad mi je bilo stvarno potrebno, to je puno značilo!
U našem gradu, upravo u našem kazalištu upoznali ste svog supruga, s kojim ste stvorili obitelj. Koliko je bilo teško uskladiti obiteljske i baletne obveze?
Imati obitelj je bila moja najveća želja u životu. Vraćam se na prijašnje pitanje – stvoriti obitelj je također utjecalo na moju odluku da ostajem u Rijeci!
Zahtijevalo je jako dobru organizaciju vremena, razumijevanje i prilagođavanje tako da svačije potrebe budu nekako zadovoljene. Obiteljski život je umjetnost svoje vrste. Moguće da je nama bilo lakše s obzirom da imamo razumijevanje za prirodu našeg posla: i muzičar, i balerina se moraju dosta posvetiti svojem radu. Mi smo nekako naizmjence uspjeli dati jedno drugom prostora za profesionalni razvitak.
I dalje ste aktivni u baletu; radite u Osnovnoj baletnoj školu na Vežici. Koji prvi savjet date mladim balerinama koje tek ulaze u ovaj težak, ali prekrasan umjetnički svijet?
Znate li Konfucijevu izreku „Izaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan do kraja života.“ ? Mislim da ta izreka može biti odgovor na ovo pitanje.
Prema djeci nastojim biti iskrena u vezi zahtjeva ove profesije i iz dosadašnjeg iskustva već sami shvaćaju je li to za njih ili ne. Jedini savjet koji dajem je da probaju, i to samo onima koji su neodlučni i odustanu prerano. U današnje vrijeme kad sve izgleda tako neizvjesno, otići od kuće kako bi se bavio s onime što voliš mnogima predstavlja preveliki izazov.
Osim nužnih fizičkih predispozicija, što po Vama svaka balerina mora imati i što ju može izdvojiti od drugih?
Prije, pa i u današnje vrijeme, zahtijevalo se od balerine/baletana , od plesača – da ima dobru tehniku, stabilnu „bazu“. To je prvo što se gleda, što se primjećuje, i onda tvoja individualnost, talent. Često u ovoj profesiji, neki plesači su atraktivni u dvorani ali na pozornici ne uspijevaju doći do izražaja – „pojede ih pozornica“, kaže se. Naprotiv, ima osoba koje privuku pažnju na pozornici, koje zasjaje ponekad samo sa pojavom, odlično uspijevaju komunicirati s publikom – smatram da je to bitan faktor koji te može izdvojiti od drugih.
Drugo, što te može izdvojiti od drugih je to što imaš „ono nešto“ što u tom trenutku odgovara potrebama ravnatelja jedne kompanije/ansambla, ili tvoja osobnost odgovara viziji nekog koreografa. Taj faktor „sreće“ je isto bitan. Moram napomenuti da u današnje vrijeme zahtjeva se od svakog mladog plesača izvrsnost i svestranost, te mogućnosti brze prilagodbe svim zahtjevima – klasičnog i modernog repertoara.
Što mislite o baletu nekad i danas u Rijeci, odnosno u Hrvatskoj?
Od mog dolaska u Rijeku, mogu reći da sam svjedočila jednoj konstantnoj težnji prema nekom razvoju, što ansambla, što baletne ili plesne publike. Volim vjerovati da su preobrazbe riječkog ansambla, služile upravo toj svrsi – razvijati ukus kod publike, koja zna razlikovati kvalitetnu izvedbu, bez obzira je li klasična, neoklasična ili moderna.
Kako volite provoditi svoje slobodno vrijeme?
Prije, dok sam još bila balerina, nastojala sam biti u prirodi kad god je to bilo moguće. Lagane šetnje u nekoj šumici su bile moj način da se napunim baterije. Ali sad, u ovoj fazi mog života – učim. Moram redefinirati pojam „slobodnog vremena“, tek se navikavam na novi stil života.
Koja su Vam najdraža mjesta u Rijeci?
Trsat je bilo moje omiljeno mjesto od samog početka i , naravno, kazalište! Od malena sam išla s roditeljima u kazalište, za mene je bilo, i ostalo jedno magično mjesto! Riječko gledalište je, za mene, najljepše u Hrvatskoj! Kad dolazim na predstave, čim ulazim u gledalište, hvata me neka vrsta uzbuđenja i jedva čekam da se otvori zastor.
Za kraj nam otkrijte ako imate kakvih daljnjih planova?
Kao što sam rekla, još se privikavam na novi status. Primarno, želim završiti pedagošku izobrazbu kako bih mogla raditi u školi. Dalje od toga odlučila sam ne razmišljati previše. Želim pristupiti tome kako mi prijatelji i poznanici kažu: “otvori praznu stranicu i piši novo poglavlje u tvom životu”. Za mene, to je dovoljan izazov.
Autor: Extravagant
Foto: Dražen Šokčević, Fanni Tutek Hajnal