Biti tata je lijepo, jer je veza između oca i djeteta jedinstvena i snažna. Istog trena kad sam u ruke primio svoje prvo dijete, postalo mi je jasno da takvu ljubav nikad nisam doživio i da moj život od tog trenutka više nikad neće biti isti.
Djeca su moj najveći dar, moj razlog za smijeh i moji heroji svaki dan.
Lijepo je biti tata: to je neobjašnjiva ljubav koja postaje svrha ovog života i najveće zadovoljstvo i sreća koju čovjek može osjetiti.
Nevjerojatan osjećaj je biti najbitnija osoba jednom malom biću, kojem si ti uzor u svemu što radiš i najvažnija osoba na svijetu. Kad ti ta misao sjedne, ništa u životu ti više nije važno.
Meni je nekako svaki dan Dan očeva. Volim tu ulogu, biti tata, koliko god nekada zna biti toliko zahtjevno i naporno. Nastojim da svaki dan zapamtim, nekako memoriram, jer toliko brzo rastu da sam svjestan kako će mi već sutra polagati vozački ispit. A ljubav koju dobivaš iz tih okica nemjerljiva je.
Ove godine prvi put sam dočekao Dan očeva kao tata. Lijepo je biti tata, jer je svaki dan s njom avantura. Zato što me naučila gledati svijet drugačijim očima. I zato što, iako sam neispavan, ponekad zbunjen i stalno u trku, nikad nisam bio sretniji.
Danas je Dan očeva. Iako se u raznim krajevima svijeta obilježava na različite datume, u Hrvatskoj je on upravo 19. ožujka, na spomendan svetog Josipa koji je i zaštitnik Hrvata.
Tata je osoba koja je uz nas (za)uvijek. On predstavlja bezuvjetnu ljubav, učitelja, odgajatelja, ali i prijatelja, zaštitnika, oslonac. Uz majčinsku, vrlo značajnu ulogu u roditeljstvu ima upravo očinska figura koja nam pomaže, formira naše stavove, svjetonazore, liječi rane, briše suze, nasmijava nas, smiruje, savjetuje… Drugim riječima, tata je osoba koja nas vodi kroz život. Ovo su samo neki razlozi zbog kojih obilježavamo upravo Dan očeva.
Upitali smo nekoliko poznatih tata iz Rijeke da nam otkriju kakvim se očevima smatraju, o svojim najvećim izazovima, kako vole provoditi vrijeme sa svojom djecom te zašto je lijepo biti tata.
Marko Filipović
Mislio sam da ću biti smiren tata koji uvijek zna što radi. A onda je došla Mia Maria i naučila me da u roditeljstvu nema pravila, samo ljubavi. Jesam li smiren? Ponekad. Ali češće sam u čudu koliko jedno malo biće može promijeniti život i koliko toga još imam za naučiti. Srećom, Marina i ja smo odličan tim i zajedno prolazimo kroz sve te divne, ali i izazovne trenutke roditeljstva.
S obzirom da sam prije četiri mjeseca postao prvi put tata, nesanica i ja se sad već dobro poznajemo. Kad mi netko kaže „naspavaj se dok još možeš“, samo se nasmijem – taj vlak je prošao! Pelene? Postale su mi rutina, mislim da ih mijenjam već automatski.
Marina i ja sve radimo zajedno, a kad nam treba predah, uskaču nona i nonići. Oni su stvarno nezamjenjivi i Mia Maria s njima već ima posebnu povezanost. Ipak, sve se zaboravi kad je uzmem u naručje i osjetim taj mali dlan kako me uhvati za prst.
Najviše uživam u šetnjicama s kćerkicom. Volim je voziti u kolicima po gradu, pričati joj svašta i zamišljati kako će jednog dana ona pričati meni. Zasad samo gleda, upija i s vremena na vrijeme me pogleda kao da kaže: „Tata, nemam pojma o čemu pričaš, ali sviđa mi se.“ Također, ne mogu ne primijetiti koliko je sretna kad je s nonom i nonićima – oni već imaju neki svoj poseban ritam.
Ove godine prvi put sam dočekao Dan očeva kao tata i još mi je nevjerojatno da je Mia Maria već napunila četiri mjeseca. Vrijeme prolazi nevjerojatno brzo, kao da sam jučer prvi put primio to malo biće u naručje. Sad kad sam i sam otac, još više cijenim svog tatu i sve što je učinio za mene. Očinstvo je nešto posebno – tek kad postaneš roditelj, shvatiš pravu vrijednost tih odnosa.
Lijepo je biti tata, jer je svaki dan s njom avantura. Zato što me naučila gledati svijet drugačijim očima. I zato što, iako sam neispavan, ponekad zbunjen i stalno u trku, nikad nisam bio sretniji.
Dino Bubičić
Iskreno, prije nego što sam postao otac, nisam puno razmišljao o tome kakav ću roditelj biti. Ali kada se rodio Leonid, sve se promijenilo u trenutku. Život mi se okrenuo naglavačke, a ja sam preko noći sazrio. Danas smatram da sam najbolji roditelj kakav mogu biti svojoj djeci. Davati sebe u ovom, najzahtjevnijem životnom zadatku, nije lako, ali njihovo odrastanje mi donosi neizmjerno zadovoljstvo.
Bilo je mnogo izazova… Kad su djeca mala, učiš biti roditelj i reagiraš na svaku sitnicu, ali s vremenom postaješ sigurniji i ne paničariš. Ja sam po prirodi smiren, pa sam takav bio i u odgoju, bez obzira na sve prepreke koje su nas snašle. Najteže su definitivno one zdravstvene situacije, srećom, nismo ih imali mnogo. Sada, kada je pubertet krenuo – pogotovo kod Leonida, koji ima 14 godina – mislim da je to dosad najzahtjevniji period. Treba se prilagoditi njegovim raspoloženjima i promjenama, koje su ponekad nepredvidive poput vremenske prognoze.
Iako smo zajedno doslovno 24 sata dnevno već godinama i sve radimo zajedno – od kućanskih poslova, učenja pa do toga da mi pomažu u poslu – najviše nas vesele njihovi praznici i zajednička putovanja. Mislim da zapravo ‘živimo’ od praznika do praznika, uvijek planirajući kamo ćemo sljedeće otputovati.
Taj dan mi je kao i svaki drugi, ali me podsjeti na to kako je bilo prije nego što su se rodili i kako je sada. Za mene je Dan očeva svaki dan u godini – roditeljstvo ne traje samo jedan dan, već 365 dana godišnje. Iskreno, taj dan nema ni približno isti značaj kao Dan žena, koji se puno više obilježava i slavi.
Tata sam već 14 godina, i uz sve zahtjeve koje ta uloga donosi, nema ništa ljepše na svijetu od ljubavi i radosti koje su oni dvoje donijeli u moj život. Promijenili su me na bolje, učinili me boljom osobom i, kada je god teško, oni su tu da me podignu. Zato nema ljepše uloge koju nam je Bog dao. Oni su moj najveći dar, moj razlog za smijeh i moji heroji svaki dan.
Mauro Staraj
Mislio sam da ću biti stroži, ali eto, najčešće me vozaju kako god ih je volja jer znaju da sam slab na njih, pa supruga često negoduje zašto ona uvijek mora biti ta ”vještica”, a ja ”cool tata”, pa uživa u trenucima kada poludim i podignem ton, onda oni vide da je vrag odnio šalu, a ona uživa da ih tješi. I tako ukrug. 🙂
Prvi šok bio je kada su se rodili dva mjeseca prije termina. Uobičajeno je da se blizanci rađaju nekih mjesec dana ranije, a ovo je ipak bilo malo previše i neočekivano. Odmah u startu dali su nam do znanja da s njima neće biti šale, te da više nikada nećemo osjećati onu bezbrižnost koju smo imali dok nismo postali roditelji.
Prije dvije godine ovaj dvije minute stariji imao je tešku upalu pluća i situacija se jako zakomplicirala, dvaput je bio na intenzivnoj njezi, sveukupno nekih mjesec dana u bolnici i mislim da je to najružnije i najstresnije razdoblje mog života i jako dugo mi je trebalo da nekako pređem preko toga. Mislim da nema goreg na svijetu ni za jednog roditelja kada zna da mu je djetetov život u opasnosti. Bogu hvala na toliko dragim i profesionalnim ljudima u Dječjoj bolnici Kantrida uz koje je to teško razdoblje ipak bilo lakše preživjeti i što je na kraju sve imalo happy end.
Najbolje se osjećam sa sinovima u šumi. Nema mi ljepšeg nego kada svi zajedno planinarimo po obroncima Učke te svaki put iznova otkrivamo sve ljepote naše Istre i Kvarnera koji su nam pred nosom, a ne uživamo u njima koliko bi trebali.
Prije par godina obiteljska prijateljica klincima je poklonila igru ”memory” sa tematikom Parka prirode Učka. Na slikama su biljke, životinje te najpoznatije destinacije Parka. Mislio sam da su za to premali i da će im biti dosadno, ali oni su se zaljubili u sve te pojmove i mjesta, te smo onda svaki slobodan vikend otišli posjetiti neko mjesto sa ”sličice”. Za rođendan su dobili medalje za najbolje male planinare od Martine i mene i to je nešto čime se baš ponosim – ljubav prema kraju u kojem živimo, prirodi i svemu što volimo uspjeli smo jako rano prenijeti na svoju djecu.
Iskreno, da me niste zvali za ovaj intervju, vjerojatno ne bih ni znao da postoji, ne znam datum, kao što naprimjer znam da je Dan žena 8. mart. Meni je nekako svaki dan Dan očeva. Volim tu ulogu, biti tata, koliko god nekada zna biti toliko zahtjevno i naporno. Nastojim da svaki dan zapamtim, nekako memoriram, jer toliko brzo rastu da sam svjestan kako će mi već sutra polagati vozački ispit. A ljubav koju dobivaš iz tih okica nemjerljiva je.
Iz mnogo razloga, a ono najvažnije, barem meni – osjećam se realizirano, ispunjeno, sretno. Niti jedna karijera ovog svijeta ne bi me ispunila ovoliko koliko me ispunilo to što sam tata. Mislim da je teško riječima opisati osjećaj koji imaš kad si otac – kao da odjednom sve ima smisla.
Foto: Viviana Lokmer Šulina
Lijepo je imati djecu s osobom koju voliš, odgajati ih i pretvarati od malih u velike ljude. Mislim da je to naš najveći životni projekt, sve ostalo je nekako nebitno.
Nažalost mnogi mladi ljudi danas ne mogu postati roditelji pa se tim više osjećam privilegirano i nagrađeno kako je Bog nama odjednom poslao dvojicu odjednom, u pravom trenutku, bez ikakvih problema. I kako da onda ne budem zahvalan i sretan?
Momenti kada te prvi put zovu ”tata”, pa filozofski razgovori pred spavanje, a evo, imam tu sreću da već sad znaju i zasvirati sa mnom. Prošlog ljeta na promociji knjige i jedan i drugi su pred rasprodanom prepunim gledalištem recitirali stihove Drage Gervaisa. I tako bih vam mogao nabrajati do sutra. Biti tata je biti sretan čovjek. Svima želim sretan Dan očeva!
Foto: Viviana Lokmer Šulina
Filip Gržinčić
Uvijek sam mislio da su roditelji odgovorni stariji ljudi puni nekih obveza, imaju posao, vode kućanstvo i nisu djeca kao ja. I tako su prolazile godine, vjenčao sam se, došlo je jedno dijete, pa i drugo. Leon će već u školu, a ja se još uvijek osjećam kao ona ista osoba koja je onako razmišljala o roditeljima. Samo što rješavamo obaveze i odgajamo djecu, sve drugo je ludo kao i prije 🙂
Najveći izazov je bio nespavanje i još uvijek traje. Ne u tolikoj mjeri kao prije, ali znatno je prisutno!
Definitivno volim provoditi vrijeme s djecom u bilo kakvoj igri; slažući kući neke tračnice ili kockice ili na igralištu vozeći bicikle i šutirajući loptu. Jedino bolje od toga je kad smo negdje daleko na godišnjem i skupa se ludiramo u moru i bazenima. Zapravo tako najviše volim provoditi vrijeme s djecom, ali ti trenuci nisu baš tako česti.
Neopisivo je zahtjevno biti tata, odnosno roditelj općenito, znači opća ludnica! Međutim da je samo do toga, nitko ne bi htio imati djecu. Jednostavno ima nešto posebno u tome: jedna neobjašnjiva i potpuno čista ljubav, ljubav koja postaje svrha ovog života i najveće zadovoljstvo i sreća koju čovjek može osjetiti.
Aleksandar Jovanović
Mislio sam da ću biti opušteniji roditelj nego što jesam. Koliko god se trudio biti ‘cool’, ipak u dubini duše postoji ta neprestana briga i odgovornost jer sam tri nevina života donio u ovaj današnji nesiguran svijet.
Srećom, tu je supruga kao balans, osoba koja kaže: ‘Opusti se i uživaj.’ S druge strane, ona poludi kad radim nepodopštine sa sinovima, jer dečki će uvijek biti dečki, zar ne?
Najveći izazov je uskladiti svijet i odgoj u kojem sam odrastao s današnjim svijetom. Zabrinjava me kao roditelja kako odgajati dijete za ovaj današnji svijet. Za svijet u kojem se ljudi u zgradi ne pozdravljaju, boje se pomoći susjedu, a kamoli nekome nepoznatom na cesti. Nitko više ne želi preuzeti odgovornost ni za što. Sve je postalo natjecanje i statusni simbol, pa čak i djeca. Stoga mislim da je najveći izazov upravo to: promijeniti sebe i biti primjer svojim sinovima djelima, a ne samo riječima.
Najviše volim biti s njima na moru, tako da je ljeto zakon. Ostatak godine nekako preživljavamo.
Šalu na stranu, svako od njih troje voli nešto drukčije i, dok su još ovako mali (6, 5 i 4 godine), zadovoljiti njihove potrebe za tatom je zahtjevno i zapravo je jedino što nam je sigurno u danu da ćemo, bez obzira na kaotičan raspored, naći vremena da se grlimo i mazimo. Super mi je to što su svih troje naslijedili taj ‘medo maza’ gen od mene, pa i nakon najžešćih borbi pomirenje bude veliki zagrljaj.
Iskreno, kako se datum Dana očeva neprestano mijenja, više ne znaš je li 19. ožujka na imendan svetog Josipa ili je treća nedjelja u lipnju… nekako ga zanemarimo. Ali ako me netko ovako lijepo podsjeti, kao vi ove godine, bit ću ove srijede malo ponosniji što sam tata.
Biti tata je lijepo jer je veza između oca i djeteta jedinstvena i snažna. Ljubav koju osjećam prema svojim sinovima je bezuvjetna i neopisiva, a to mi je postalo jasno onog trena kad sam Nou (prvorođenog) u rodilištu prvi put dobio u ruke. Istog trena mi je postalo jasno da takvu ljubav nikad nisam doživio i da moj život od tog trenutka više nikad neće biti isti.
Vjeko Ključarić
Mislio sam da ću biti jako popustljiv tata, ali radi kćerkice moram biti čvršći. Sva ljubav i pažnja je usmjerena prema Elvie koju se trudim ne razmaziti previše.
Kad čujem neke kolege roditelje moram priznati da imamo sreće jer smo sve dječje bolesti proživjeli vrlo neizazovno. U prijevodu: lijepo smo se naspavali.
Najveći izazov je definitivno bila gripa koju smo prošle godine u isto vrijeme imali svo troje. Svi kurimo 39-40, a ne možemo odležati gripu kako treba jer se brinemo za našu malu curicu. Mijenjanje pelena i ostali izazovi su mačji kašalj 🙂
P.S. Baka servis nam jako dobro funkcionira. 😉
Elvie i ja često pjevamo po kući, sviramo klavir, igramo nogomet, puno pričamo, igramo se lovice, skrivača i jako puno mazimo 🙂
Nisam točno znao ni kad je Dan očeva, ali sad će mi u svakom slučaju imati posebno značenje. Iako mislim da će na taj dan prije ona dobiti poklon nego ja.
Nevjerojatan osjećaj je biti najbitnija osoba jednom malom biću kojem si ti uzor u svmu što radiš najvažnija osoba na svijetu. Kad ti ta misao sjedne, ništa u životu ti više nije važno.
Dragi tate, sretan vam vaš dan!
Autor: Marina Koprivnikar
Foto: privatni arhiv, Viviana Lokmer Šulina