Kada ti je posao životni poziv, a ne samo ono što moraš odraditi svakog dana, onda se na poseban način posvećuješ onome čime se baviš.
Dajana Rosatti, magistra Povijesti umjetnosti i Filozofije, svoju strast prema predmetu koji predaje prenosi na svoje učenika, a nedavno je dobila i priznanje za svoj doprinos razvoju Likovne kulture.
U razgovoru nam je otkrila kako se osjeća, što joj ta nagrada predstavlja te kako doživljava svoj životni poziv.
Dobitnica ste Godišnje nagrade Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za pedagoški rad u 2025.godini.
Što Vam znači ovo priznanje?
U svijetu povjesničara umjetnosti ova je nagrada poput Oscara jer dolazi od struke. To je priznanje o kojem sanjate još kao student i mislite da se vama nikada neće dogoditi, pa mi je sve ovo još uvijek pomalo nestvarno.
Veliko hvala Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci koji je podnio prijavu za moju nominaciju, a posebno povjesničarkama umjetnosti Barbari Španjol-Pandelo i Palmi Karković koje stoje iza same prijave. To je odsjek koji je oblikovao povjesničarku umjetnosti u meni. Ondje rade profesori koji su mi pružali znanje i podršku još dok sam bila studentica, a pružaju mi ih i danas.
Nekoliko sam puta tijekom godina zastala i osvijestila da danas pišem članke i surađujem s povjesničarima umjetnosti na koje sam se ugledala kao studentica i koji su mi bili, a i dalje su, uzor u radu. Upravo zato ovo priznanje za mene ima posebnu težinu i vrijednost.
Radite u jednoj riječkoj gimnaziji. Na koji način približavate svoj predmet učenicima. Kako ih zainteresirate?
Krenula bih od toga da je za mene povijest umjetnosti ljubav, a pedagoški rad poziv. Prva stvar koju smatram važnom u radu s učenicima jest to da zaista volim svoj posao i vjerujem da učenici to prepoznaju. To je prvi korak prema izgradnji kvalitetnog odnosa između nastavnika i učenika.
Također vjerujem da učenici najbolje pamte ono što iskustveno nauče, stoga nastojim u nastavu uključiti što više projekata, posjeta i terenskih nastava. Sretna sam što u svojoj, ali i drugim riječkim školama, surađujem s kolegama entuzijastima s kojima povezujem i integriram nastavne teme. Sve to ne bi bilo moguće bez podrške i povjerenja ravnateljice Prve riječke hrvatske gimnazije, Jane Sclaunich, koja prepoznaje vrijednost takvog pristupa nastavi i potiče nas da učenje širimo izvan okvira učionice.
Posebno mi je važna suradnja s muzejskim pedagozima i kustosima riječkih muzeja koji su postali naša druga učionica. Velik dio nastave odvija se upravo u tim prostorima jer želim da učenici umjetnost i baštinu ne doživljavaju samo kroz udžbenike, nego i kroz neposredno iskustvo.
Moj je cilj da, uz sadržaje predviđene kurikulumom Likovne umjetnosti, učenici postanu kulturno obrazovani građani Rijeke. Želim pridonijeti stvaranju nove generacije muzejske publike koja zna kritički promišljati, postavljati pitanja i aktivno sudjelovati u kulturnom životu grada, a potom i šire zajednice.
Nadam se da se moji bivši učenici sjećaju takvih sati i iskustava. No to biste ipak morali pitati njih – ja se mogu samo nadati.
Je li srednjoškolcima likovni zanimljiv. Što im se najviše sviđa?
Iskreno, nadam se da nekim srednjoškolcima Likovna umjetnost nije zanimljiva i da im je sve to pomalo bezveze. Bilo bi dosadno kada bi nas sve zanimale iste stvari. Učenicima uvijek govorim: dajte svemu priliku, poslušajte, propitajte, istražite, a ako vas ni nakon toga ne zainteresira, i to je sasvim u redu. Ne možemo svi voljeti iste sadržaje.
S druge strane, vodim grupu učenika dodatne nastave Likovne umjetnosti u Prvoj riječkoj hrvatskoj gimnaziji. To su učenici koji sa mnom ostaju u muzeju do kasnih poslijepodnevnih sati. Dok drugi petkom odlaze kući, mi radimo na projektima, istražujemo i stvaramo.
Već godinama sudjelujemo u projektu „10 škola – 10 umjetnika“ Muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, a naša je škola jedna od samo deset u Hrvatskoj uključenih u taj program koji istražuje hrvatsku modernu i umjetnost. Učenici spomenute dodatne nastave posjećuju ateljee riječkih umjetnika koji s njima rade i prenose im svoja znanja i iskustva.
Na tome sam neizmjerno zahvalna umjetnicima, ali i Josipi Verbanac iz Muzeja grada Rijeke te Ivani Golob Mihić iz Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, koje su i potaknule suradnju učenika PRHG s autorima poput Jadranke Lacković, Emanuele Santini, Tanje Blašković i Alena Šimokovića.
Iz tih su suradnji proizašle i dvije humanitarne izložbe na kojima su učenici izlagali svoje radove. Nedavno smo u svečanoj dvorani Palače šećera otvorili i veliku izložbu fotografija naših učenika, nastalu nakon višemjesečnog mentorskog rada s fotografom Karlom Čargonjom.
Mislim da upravo takvi projekti najbolje pokazuju koliko Likovna umjetnost može biti zanimljiva mladima kada im pružimo priliku da umjetnost ne samo promatraju, nego i aktivno stvaraju, istražuju i žive.
Što je, po Vama, najvažnije u radu s djecom?
Povjerenje.
Zašto sam izabrala baš tu riječ? Zato što se povjerenje ne dobiva samo po sebi – ono se gradi. Gradi se kroz vrijeme, dosljednost, iskrenost i međusobno poštovanje.
Zahvalna sam roditeljima koji su mi povjerili svoju djecu. I sama sam majka, doduše osnovnoškolke, i svakodnevno pružam povjerenje njezinim učiteljicama. Zato dobro znam koliko je ono dragocjeno.
Upravo zato osjećam veliku čast i zahvalnost kada mi roditelji pokažu da vjeruju kako će njihovo dijete u mojoj učionici odrastati u sigurnom i poticajnom okruženju. Takvo se povjerenje ne podrazumijeva i nikada ga ne uzimam zdravo za gotovo. Ono me obvezuje da svaki dan budem najbolja verzija sebe kao nastavnice.
Autor: Tamara Štiglić Vodopić
Foto: privatni arhiv