Kažu da je čovjek sretan ako je zdrav, voljen i ima bar
jednog pravog prijatelja.
U potpunosti bih se složila s tom tezom.Prijateljstvo. ono
pravo, ali i lažno biti će tema ovotjedne kolumne. Kroz život prošla sam razne
faze prijateljstva. Preskočiti ću fazu djetinjstva i djevojačkog doba te se
odmah uhvatiti, jednog, u ono vrijeme za mene važnog prijateljskog odnosa koji
je danas tek gorka uspomena. Kao vrlo mlada i naivna žena s tek započetim
bračnim stazom, počela sam upoznavati suprugovo društvo u kojem se isticao
jedan bračni par. Vrlo brzo, naš odnos razvio se u druženje, ljetovanja, odlaske
na izlete te kućne posjete na dnevnoj bazi. Mlada i neiskusna, lišena
poznavanja ženske lukavosti, prepredenosti i licemjerstva, svoju intimu
povjeravala sam bez zadrške svojoj novoj “najboljoj prijateljici “. Gledajući
slučaj iz današnje perspektive ne mogu se načuditi svojoj neukosti kad
su neki očiti primjeri u pitanju. Nova “najbolja prijateljica”
opsesivno mi je punila glavu raznim bračnim zavjerama, pričajući o djevojkama
mog bivšeg supruga u superlativima ili kako ga je bas slučajno ugledala dok
pije kavu sa nekom nepoznatom ženom. Ukratko, u mojem životu stvarala je konstanti
kaos i stres, do te mjere, da se to počelo odražavati na moj bračni odnos.
Nakon dvije godine tog patološkog prijateljstva, na jednom
zajedničkom vikend putovanju moja “najbolja prijateljica”, ponesena
alkoholom, zaskočila je mog tadašnjeg muza te mu priznala kako je godinama
zaljubljena u njega, dok mene ne može podnijeti, a prijateljstvo održava samo s
jednim razlogom, da mu bude bliže, te tako prati i zna svaki njegov korak.
Sjećam se kao danas trenutka kada mi je to ispričao tadašnji
suprug za vrijeme doručka u hotelu, gdje smo svi zajedno odsjeli. Skamenila sam
se, ali već nakon par minuta obuzeo me takav bijes da sam odjurila stepenicama
na treći kat i pokucala na vrata njene sobe. Kada je onako snena, otvorila
vrata, isti tren, bez riječi, udarila sam je šakom posred patološki
opsjednute glave. Spakirala sam svoje kofere, na opće čuđenje njezinog
supruga (koji nije bio u sobi za vrijeme incidenta) sjela u auto i
vratila se u Zagreb.
Da priča poprimi tragikomični završetak pridonijeti će činjenica
kako uopće nisam bila povrijeđena spoznajom da je ona zaljubljena u mog
supruga. Zaboljelo me moje srce u kojem je naše prijateljstvo imalo posebno
mjesto. Tada je, šaketanje, očito bilo moje jedino “oružje” kojim sam
raspolagala.
Danas ne mogu niti zamisliti da se nađem u takvoj bizarnoj
situaciji. Danas, prvo osjetim energiju osobe, te kroz kratku konverzaciju
stvorim sliku po kojoj usmjeravam daljnji tijek našeg odnosa. Nažalost došla
sam do spoznaje kako su ljudi u potpunosti izgubili kompas pravih ljudskih
vrijednosti i ono najosnovnije svoj karakter te osobni stav i mišljenje. S
godinama moja tolerancija prema takvim ljudima svedena je na minimum. Bez dlake
na jeziku iznosim svoje stavove i mišljenje, dok je moj telefonski imenik iz
dana u dan sve prazniji. Jednostavno ne želim svoje vrijeme provoditi
okružena energetskim vampirima, koji osudama i predrasudama prema svakome
liječe svoje komplekse i frustracije, a “prijatelje” biraju po
principu osobnog interesa. Vrlo često svjedok sam gadljivih susreta
lažnih prijatelja. Od obaveznog ljubljenja (kao da se nisu vidjeli od vrtićke
dobi), iza fektiranog tepanja draga, maco, sestrice, te izljeva niza
neutemeljenih komplimenata do igre, tko najduže izdržati da ne ustane od stola
neće biti ogovaran.
Zbog svega toga pristup mojoj intimi i obitelji iz takvog
kruga ljudi nema nitko. Prije 10 godina upoznala sam, moju jedinu, iskrenu i
pravu prijateljicu. Naše prijateljstvo gradile smo iz temelja, te za nas zaista
vrijedi “zavjet “u dobru i zlu. Ona je predivna majka, supruga i žena
čvrstog stava i karaktera, koji je u moru lažnog licemjerstva prava rijetkost. Zajedno
smo prošle dobre, ali i one loše dane. Razvod, bolesti najbližih, poslovni
krahovi, besparica još više su nas povezali, a naše prijateljstvo svakom
godinom prelazilo je u neku novu dimenziju. Ni u najtežim trenucima nismo
izgubile onaj vedar duh i pozitivnu energiju koja nas je spojila od prvog dana.
Ona je uz moju obitelj, uvijek tu. Moj najstroži kritičar, a istovremeno
najžešći zagovornik žena, čija me brutalna iskrenost nekada dovodi do ludila. Moja
BFF s kojom se usred ručka u najboljem zagrebačkom restoranu strastveno
posvađam, te vikanjem otjeramo sve goste oko sebe, da bi se već sutradan tome
isto tako glasno smijale.
Moja J u stanju je danima bespoštedno analizirati i
komentirati sve moje mane, loše odluke ili neuspjele stylinge, a istovremeno se
iskreno radovati svakom mojem poslovnom i privatnom uspjehu. Ona je ljudina
koja će mi po najvećem snijegu donijeti omiljeno jelo dok ležim u bolnici, dojuriti
i pomoći okupati dijete i svaki dan me pozvati na ručak koji sama kuha za
svoju obitelj. Kao što sam napisala na početku, sretan je onaj čovjek koji ima
zdravlje, ljubav i jednog pravog prijatelja.
Ljube moja, hvala ti na dugogodišnjem prijateljstvu i
odanosti, hvala ti što si karika u nizu moje sreće, veselim se našem
zajedničkom starenju …
Autor: Morana Mamić