U djetinjstvu nam
pričaju bajke o princezama koje čekaju princa koji će ih izbaviti od zla, u
osnovnoj i srednjoj školi serviraju nam koju lekciju iz biologije o ljudskom
tijelu i spolnim odnosima, a krajem fakulteta i pronalaskom stalnog zaposlenja od
nas se očekuju da nađemo partnera s kojim ćemo ostvariti stabilnu vezu i ostati
s njim što duže, po mogućnosti do kraja života. No, nigdje nas ne uče kako se
to točno stabilne veze stvaraju i grade. Svaki savjet o tome kako se nositi s
izazovima ozbiljnih, zdravih veza, svodi se površne savjete u ženskim
časopisima. Preostaje nam učiti na
vlastitim pogreškama, bez ikakve smjernice ili upute. Štujući svetu ideju
romantične ljubavi bez da uopće znamo što ljubav jest, tako ulazimo iz veze u vezu, nadajući se da će
onaj sljedeći ipak biti Gospodin Pravi. Predodžbu
o iracionalnoj i strastvenoj ljubavi iz filmova, dobili smo, naravno, iz tih istih
romantičnih filmova s happy endom, ne
shvaćajući da stvari u realnosti ipak malo drugačije funkcioniraju. Gađanje
tanjurima u žaru suza i vriskova koje u konačnici uvijek vodi pomirdbenim seksu
pripisujemo strasti kakvu smo vidjeli na filmu, ne shvaćajući da takvo
ponašanje i nije sasvim zdravo. Pritom nismo svjesni da su mnoge navike loših
veza zapravo ukorijenjene u samo funkcioniranje kulture u kojoj živimo.
Muškarci i žene odgajani su na način da objektiviziraju jedne druge i sam odnos
u kojem se nalaze, što će reći da svoje partnere prvenstveno vidimo kao objekte
i vlasništvo prema kojem se odnosimo po principu: „Ti si meni dao/dala ovoliko
pa ću ja tebi dati onoliko!“. Takvim vaganjem svakog postupka i emocije,
partner nam postaje više suparnik, a manje onaj koji biva tu kako bismo s njim
dijelili međusobnu emocionalnu podršku. Također, za mnoge od nas, vlastiti
roditelji nisu bili bog zna kakav primjer kojim bi se trebali voditi.
singl gore je od kuge. Kada kažeš da
si singl, ta izjava odmah rađa
pitanje: „Zašto?“. Pritom se parove ne pita zašto se u vezi. Podrazumijeva se
da je biti u vezi zdravo, zdravije nego biti singl. No, je su li veze zaista toliko zdravije od bivanja singl?
strastvenim, zapravo je daleko od onog što bi trebalo biti normalno. Nekoliko
je primjera ponašanja u vezama za koje mnogi parovi smatraju da su sasvim
normalni i zdravi, ali su zapravo vrlo nezdravi, otrovni i u konačnici vrlo
destruktivni. Takvi obrasci ponašanja ne samo da štete vezi u kojim se
trenutačno nalazimo, ne samo da će štetiti svim budućim vezama u kojima ćemo se
nalaziti, nego štete i razvoju naše ličnosti i očuvanju našeg psihičkog zdravlja.
toksične veze su:
The Relationship Scorecard – Tablica
rezultata/ pogrešaka učinjenih u vezi
Davanje hintova iliti migova na mogući problem i
ostali oblici pasivne agresije
Držanje
odnosa/ veze taocem
Krivljenje
partnera za vlastite emocije
Ispoljavanje
ljubomore pod krinkom ljubavi iliti iskazivanje nečeg što se zove “Loving”
Jealousy“
6.
Kupovanje
rješenja za probleme u vezi
Emocionalna zamka nije ljubav
Mi ćemo se danas fokusirati na prva tri…
1.
The Relationship Scorecard – Tablica rezultata/ pogrešaka učinjenih u vezi
Što je to? The “keeping score” phenomenon iliti fenomen držanja prosjeka je kada vam
osoba s kojom ste u vezi, uporno broji sve dotad učinjene pogreške.
Ako oba partnera to rade, nastaje “the relationship scorecard,” iliti tablica rezultata/pogrešaka učinjenih u
vezi. Par se tako nalazi u situaciji u kojoj veza postaje bojno polje u
kojem jedan partner drugom broji koliko je puta zajebao/zajebala proteklih
mjeseci ili godina te sukladno tome tko kome više duguje.
toksično? The relationship scorecard
razvija se s vremenom jer jedan ili oba partnera koriste pogreške učinjene u
prošlosti kao opravdanje za bivanje u pravu u nečemu što se događa u sadašnjosti. To je problem jer: a) skrećemo pozornost s
trenutačnog problema b) koristimo
krivnju i gorčinu iz prošlosti kako bi
manipulirali partnera da se osjeća krivim u sadašnjosti. Na kraju partneri
većinu vremena i energije troše na to da dokažu kako su manje „krivi“ za nešto,
umjesto da rješavaju trenutačne probleme. Na taj način partneri se čitavo
vrijeme trude biti manje u krivu, umjesto da se potrude biti bolji jedno prema
drugome.
svakom problemu bi se trebalo raditi posebno, osim ako problemi nisu legitimno
povezani. Ako vas netko uporno vara, očito je da je to nešto što se
ponavlja, ali kriviti ga zato što je prije dvije godine ispao kreten na onom
rođendanu one vaše frendice ili zato što je nekidan ostavio prljave čarape
ispod kreveta, nema smisla. Mi žene često znamo pizditi na nešto, a u biti nas smeta
nešto drugo.
Moramo se pomiriti s tim da biranjem da budemo u
vezi s nekim, prihvaćamo ne samo tu osobu, nego i sva njegova prijašnja
ponašanja i postupke. Ako ne možemo prihvatiti partnerovu prošlost, onda ne
možemo prihvatiti niti njega. Uostalom, ako vas je nešto brinulo prije godinu i
pol, onda ste to trebali riješiti prije godinu i pol, a ne vući to za sobom.
Lakše je reći nego učiniti, znam. I sama sam bila u situacijama u kojima je
bilo lakše napola riješiti neki problem i gurnuti ga pod tepih, jer bi
cjelovito rješavanje problema možda značilo i prekid, ali činjenica jest da
kad-tad stari problemi opet iskrsnu van. I to ih mi, budale, sami izvlačimo van.
I što onda nastane? Nastane kaos, dobro začinjen i starim i novim problemima.
Dakle, poanta je da svaki problem rješavamo zasebno i u vrijeme kada se problem
zaista događa.
Nastavak na blogu…