Kada bi muškarac bio
fast food, moja narudžba bi izgledala
otprilike ovako; „Da vidimo što danas nudite
na meniju? Aha! Vidim većinu sam već probala. Ništa novo! No, dobro. Što
da radim, gladna sam. Dakle, molim vas jednog srednje oštećenog s nekim od
priloga i ponuđenih umaka za van. Od priloga ću svakako uzeti krumpiriće s
njegovim najboljim prijateljica koje me ne podnose, što se tiče umaka, tu se ne
mogu odlučiti. Kažete da imate: kiselo slatki umak s bipolarnim poremećajem,
ljuti umak s visokom postotkom ega i blagi umak sa zlatnom p*****. Nekad volim
eksperimentirati pa uzmem sve navedeno, ali danas sam raspoložena za umak po
rednim brojem tri i da, svakako ću uzeti krumpiriće s njegovim najboljim prijateljica
koje me ne podnose. To mi je nekako najdraža kombinacija.
Nije da volim fast food
ili jeftinu hranu, ali fast food je posvuda i vrlo često nalikuje na fin
restoran. U nekim finim restoranima na prvu uočiš određene nedostatke, ali
nekako ih u prvih par posjeta odlučiš ignorirati. I koliko god ti loše sjela
hrana koju pojedeš, ti nastavljaš tragati za dobrim restoranima jer su ti
jednom rekli da tamo negdje postoji taj odličan restoran u kojem ćeš nahraniti
svaku svoju glad i u koji ćeš odlaziti godinama, ako ne i do kraja života.
I tako ti tragaš za tim
restoranom iz bajke, kao za svetim gralom. Ono što polako naučiš u svojoj
svetoj potrazi jest da nije dobro biti previše izbirljiva, tvrdoglava i ona
koja traži vrhunsko. Kako je jednom rekao jedan moj stari prijatelj kojeg često
citiram: „U životu uvijek postoji nekoliko onih ljudi koji od života traže
vrhunsko!“ Mislim da ću zauvijek biti rastrgana između dvije sebe, one dominantne, snažne žene koja će u jednom
trenu bijesno uništiti sve i ostaviti za sobom samo prah i koja ne pristaje na
ništa manje od vrhunskog i one slabe djevojčice koja ipak vjeruje u ljubav,
sveti gral i onaj fini restoran iz priče, s kojom možeš raditi što poželiš. Ova
dominantna je nepovjerljiva, glasna i uvijek u pravu, ne pada na jeftine
emocije i ako je povrijediš otići će. Ova slaba je, zaljubljena i očajna, trudi
se, čeka i plače.
Moguće su dvije
solucije:
apsolutno sretna u odnosu s muškarcima/restoranima jer nikada ne znam je li nam
zaista dobro ili ja samo pristajem na manje i zadovoljavam se
minimumom. Gdje je uopće granica između tolerancije i pristajanja na manje? Ako
postanem previše tolerantna na njegova sranja, hoću li se potpuno izgubiti i
ostati u vezi u kojoj zapravo uopće nisam sretna? Postoji ta čitava siva zona
između onog „neki tvoji postupci me zaista bole, ali sve ostalo je
prihvatljivo pa ću ostati s tobom“
i savršenstva/finog restorana iz bajke
za kojim tragam.
2) Nisu svi
muškarci/restorani kreteni, mene jednostavno kao i mnoge druge žene samo takvi
privlače!
Mi žene baš
volimo krive muškarce i čak nije toliko stvar u tome da su oni krivi. Radi se o
našim krivim percepcijama muškaraca na koje smo napaljene. Volimo u glavi
stvoriti konstrukt koji vrlo često nema
nikakve veze s muškarcem koji stoji ispred nas.
Čvrsto se držimo te krive verzijom njega, ne primjećujući sve što nam se ne uklapa u konstrukt koji smo
složile u glavi, viziju savršenstva.
Naravno da nastane shitstorm kad
se počnemo odljubljivati i zamjećivati sve mušice i mane. Ili onaj klasično
ženski ‘MA MOŽDA SE MALO DROGIRA I TUČE ME, ALI DOBAR JE ČOVJEK, I’LL CHANGE
HIM’ stockholmski sindrom kind of thing. Onda uđemo u slutty fazu i odradimo deset one night standova, da prikupimo
materijala za ponovo mrziti frajere, kao da su oni krivi što su pitali ‘e daj
p*****’.
Hoćete još? Naravno da hoćete! … Fashionbabica.
Fotografije:
http://coolphotographypics.blogspot.com/2011/10/advertising-photography-by-brock-elbank_29.html