Prijateljicu je ‘ulovilo’ u kičmi, ukliještio joj se živac,
a ja sam bila toliko umorna, da sam jedva dizala šalicu kave. Da mi je barem netko
dao još dva sata spavanja. Naša je poznanica prišla stolu nasmiješena i poletna
kao da je tjedan dana bila na Sejšelima.
– Što je s tobom? – upitala je prijateljicu koja je
izvodila grimase od bolova, a onda se obratila meni:
– A s tobom? Što si ti tako pospana?
– A što je s tobom? – pitala je umjesto mene prijateljica s
bolnim leđima – kako si tako sretna kao leptirica, tek je osam i petnaest?
Izgleda da si se dobro naspavala ili je nešto drugo…
Razlog svoje sreće nije otkrila, a meni je prošlo mislima
“kako neću biti pospana, noću moram raditi ono što nisam stigla tokom dana, uz
sve obiteljske obaveze.”
Ništa nisam rekla, samo sam se nasmijala, jer nema smisla
išta objašnjavati takvim osobama, one ne razumiju nečije ciljeve i predanost u
radu, a još manje ideje, motivaciju, samostalan posao, u kojemu si potpuno
prepušten sam sebi i volji tržišta, koji nekad moraš raditi i noću.
Takve su jednostavno nespremne za toliku žrtvu i količinu
rada, često traže posao i mole boga da ga ne nađu. Zadnji put kad sam joj
predložila posao, na sve se moguće načine vadila, kako bi joj ostalo njeno
slobodno vrijeme, a onda bi se opet požalila kako posla – nema.
Tog smo jutra djecu ostavile u školi na nastavi i nakon
posrkane kave i druženja od pola sata, razdvojile se i svaka je krenula za
svojim poslom. Mene je čekao dugi dan, prilično naporan. Manikerka me čekala u
pola devet, frizerka u pola jedanaest a dijete oko podneva. Rekao bi čovjek,
wow, koji luksuzni život no razmak od sat vremena iskoristila sam da napišem
tri članka na tabletu, koja sam kasnije, po dolasku u ured, editirala na
računalu. Nakon njih čekali su me još neki tekstovi i započeta tunika.
Kompletirala sam kolekciju i nacrtala nekoliko skica za nove proizvode.
Nakon ručka, koji sam spravila za sebe i dijete, kraćeg
odmora od pola sata, zajedno s njim krenula sam pisati zadaće i proučavati novo
gradivo. Sutradan je bio test, njemu se nije učilo, a mene je čekalo još puno
obaveza poslijepodne, kućnih i poslovnih.
Pogađate, nadoknadila sam to vrijeme, koje nisam bila „u
svom poslu“ noću, do ranih jutarnjih sati, kad je stigla poruka na face: „Još
ne spavaš?“
Bila sam ulogirana i došlo mi je da pošiljatelju drsko
otpišem „ne, tražim frajere, ali nažalost ne tebe“, ali ipak sam se
predomislila, jer tko zna što će ta bena još pomisliti pa sam samo shareala
nekoliko linkova na svoje stranice i napokon se bacila na jastuk.
Zašto sve ovo pričam i koga je (i je li uopće nekoga
briga)?! Pojma nemam je li koga i koliko briga no ja ću ipak napisati svoje.
Zato, što nas sa svih strana nagovaraju i bombardiraju
toplim porukama: „Rađajte, rađajte“, „imajte što više djece“„samozaposlite se“,
„ostvarite svoje snove“, „budite ono što jeste“.
Što mislite, hoće li nam ti isti uskočiti, da nam pomognu,
ako negdje ikad zapne?
Odgovor je – malo morgen! Ostavit će vas na cjedilu, od
frendića na fejsu nadalje.
Neki će vam pomoći, ali ne zato što ljudski žele uskočiti
da pomognu, onako iz solidarnosti već će uz svoju uslugu naći načina da provuku
vlastitu korist. Ima među njima i onih, koji vas cijede do zadnje kapi, ako
primijete da još u vama ima energije.
No, da ipak ne zaboravim one predivne i vrlo rijetke
primjere (čak i virtualnog prijateljstva) koji su stalno za vas tu, koji rastu
s vama i koji vas bodre. Nažalost, tako ih je malo.
Meni prijateljica (nezaposlena, ali zbog više sile) ne
vjeruje, da bi malo previše ljudi NEŠTO i PUNO, ali po mogućnosti da ne plate
ili da se ne moraju nekako revanširati. Da ne moraju nekako kompenzirati
uslugu, proizvod itd. Ugl. besplatno, na dar i rado će zanemariti obaveze i
dogovore, a od vas očekivati da budete socijalna usluga. Štoviše, baš kad njima
odgovara. Pritom ne misleći da i druga strana ima neke obaveze. Ima ih
neozbiljnih, naručuju pa ignoriraju, prave se ludi, blesavi, spominju stotine
izgovora, zašto ne mogu sad, sutra, ubuduće. Bitno da su ulupali vaše vrijeme i
živce, koji su nenaplativi. „Gdje ih samo nalaziš?“, pita me.
A ja njoj „pa na Fejsu, nađu oni mene ali sve manje. Ima ih
i van Fejsa. Sad sam preselila na drugu mrežu, među ozbiljne poslovne ljude, na
drugu frekvenciju, valjda će sad biti ozbiljnije.”
Misli da ju zafrkavam pa se smije, kaže: „Jel moguće, onda
mi se više isplati ne raditi, više mi se isplati prst u uho staviti i piti kavu
po cijele dane. Više mi se isplati baviti klincima, peći kokice po cijele dane
nego raditi džabe, a tebi svaka čast na konjskim živcima.”
Druga mi kaže: „Ma nisam se htjela dalje školovati,
studirati, mučiti, kad je malo moguće da ću naći posao u toj struci, u skladu
sa zvanjem, kad kod nas ide sve preko veze, svaki dobar posao u struci dobiva
se preko veze, a ja ju nemam, nažalost. Malo je onih, kojima se posreći naći
zaposlenje regularnim putem.“
U pravu je, ali kad nekima i priuštite regularni put, oni
zataje. Ne svi naravno, ali mnogi među njima, uplaše se izazova. Možda im je i
muka da ćete im baš vi biti gazda. Misle sigurno „ajme meni, kod privatnika,
nadrapala sam i to još kod kolegice. Pa kud baš za nju da radim?“
Baš tako, morat ćeš raditi triput žešće, nego da si u nekoj
državnoj firmi, bez obzira jesmo li pile kavu zajedno na hodniku, između
predavanja. Ako ja mogu tako puno raditi, možeš i ti. Ako želimo neke
rezultate, morat ćemo se za njih jako boriti.
Nemamo vremena za zabušavanja. No to ne znači da nećeš biti
nagrađena i da ja neću još više raditi od tebe. Štoviše, u brojnim primjerima
sebi sam uskratila puno da bih drugima mogla dati.
Gdje god radila, za koga god radila, možda ćeš na nagradu
morati malo pričekati, jer i tvoj šef, gazda, vrlo često – čeka. Sad su takva
vremena. Čekanja. Na svašta i na svakog se čeka, najčešće na one slatkorječive.
Čeka se i na kredit, da bi se moglo platiti one koje želiš nagraditi dok čekaš
da tebi plate.
To je jedan od razloga, zašto se mnoge žene – majke,
ukoliko ne nađu posao kod dobrog i stabilnog poslodavca, teže odlučuju na
privatne poslove i radije biraju ostati nezaposlene i uzdržavane, baviti se
odgojem djece, pojašnjavajući svoju odluku, često u ovom stilu:„ Bojim se da mi
se neće isplatiti, baš su šašava vremena došla, kad se više cijene starlete i
sponze, uvlakuše od predanih majki – boraca, obrtnica, poduzetnica, kojima u
kaosu nezaposlenosti ni nije preostalo drugo nego zaposliti same sebe. ”
Tako nekako, umjesto da se takve potiče i bodri u društvu,
još ih se i ignorira, kotrlja im se kamenje na put ili im se radi iza leđa.
Umjesto da im se pomaže, još ih se bezočno zavlači i laže.
Iako je nažalost obmanjivanje vrlo stara metoda u
poslovanju, nije pravedna posebno prema onima, koji uz svoj posao vuku i neke
obiteljske teškoće.
Najčešće takvu dramu žene doživljavaju od drugih žena, koje
im zavide ili jednostavno žele istisnuti konkurenciju. Ili jednostavno ništa ne
žele, osim pakostiti. Konkurencija je dobra, nje mora biti, kad je nema, kako
napredovati? Neke pak namjerno pakoste i raduju se tuđoj muci, pritom sebe
izdižući, a povodom 8. marta, koji bi sve žene trebao podsjetiti da su jednako
vrijedne, nižu se statusi puni neiskrenosti. Čini se da najviše lažu upravo one
koje se „bacaju od ljubavi“.
Ne bi li žena ženi ipak trebala biti podrška, iz
solidarnosti, empatije ( s obzirom da zna kroz kakve nelijepe i dramatične
okolnosti žene danas prolaze u muškom svijetu) i pomagati jedna drugoj a ne
zvijer, u janjećoj koži? Ne, nisam naivna, samo još uvijek vjerujem da će nas
ljudskost spasiti. Osim ako su stigla vremena kad mi moramo spasiti ljudskost.
Ona se pak ogleda u raznim primjerima pomoći, prijedloga i
ponude za posao, posebno ugroženoj i nezaposlenoj majci a i onoj koja iz nekog
razloga trpi teror kod kuće. Svi smo mi odgovorni za „komad ljudskosti“ u sebi.
Svi u sebi imamo dio koji se zove savjest, urođeni osjećaj pravde, koji nas
podsjeća da ljudskost moramo čuvati.
Šteta da taj dio sebe tako često ušutkavamo. „Budi
svoj/a!“, poručuju nam sa svih strana. Kako, ako ušutkavamo vlastite potrebe,
talente, vještine, obrazovanje, radi braka, djece i obiteljskih obaveza?
Trebamo li šutnuti svoju diplomu visoke stručne spreme,
samo zato što je nekome za posao interesantniji netko s tri razreda srednje
škole? Radi nekog, tko uopće nije u struci koje se lovi, drugima krade
zaposlenje, radno mjesto? Radi nekog tko se bezočno ulizuje nadređenima, kako
bi istisnuo konkurenciju i ostvario ciljeve? Nekog tko je podoban i dovoljno
velika ulizica, čime si osigurava mjesto koje priželjkuje?
Jednu ću vam stvar reći. Ne trebamo, štoviše, baš radi
takvih primjera imamo veliki motiv za borbu.
S druge strane pak, dok ste vrlo mladi, bez djece i single,
u toj borbi ustrajete puno lakše, možete neko vrijeme bez priljeva, redovne
plaće, zapravo svašta lakše možete preživjeti, radi svojih karijernih ciljeva.
Kad dođu djeca i obiteljske obaveze a uz njih i režije, vlastiti stambeni prostor,
stvar se drastično mijenja.
Kad imate obitelj, više niste VI bitni, sad su drugi
bitniji od vas, a to su djeca.
U drugom su planu tada strasti i dokazivanja sebi i
drugima, u prvom planu je obitelj, što je i prirodno no neprirodno je opet,
bježati od sebe.
Dakle, nekako treba pomiriti strasti, karijeru i obitelj.
Danasste sretnik/ca ako radite i to još posao u struci.
Nažalost, brojne su žene odustale od svojih snova, vještina
i talenata upravo radi obitelji. Jednostavno nisu znale ili mogle spojiti sve
svoje ljubavi. Iscrpile su se na poslu, kod poslodavca ili u vlastitom
businessu. Neke su se iscrpile i unutar vlastite obitelji. Neke su iscrpili
ljudi, druge žene. Uglavnom se to desilo onima koje nisu imale pomoć sa strane.
Kako bi ju i imale, ako su radi partnera i ljubavi, odselile u drugi grad,
kilometrima daleko? Dok sve usluge i režije poplaćaju, skoro ništa im ne ostane
za sebe.
Isplati li se raditi i mučiti samo da bi plaćao troškove,
režije, druge osobe? U takvom okružju i ljubav teško opstaje.
Danas mi je žao, što neke moje kolegice nisu pokazale veću
samouvjerenost, kad sam im pružila priliku da stvaraju pa sam drugima, manje
kvalitetnima i često van struke, morala dati isti posao. Završile su na tako
bezveznim radnim mjestima, usprkos visokoj stručnoj spremi i talentu, koja su
pogazila struku i njihovo dostojanstvo, pokidala kreativnu žicu. Da su barem
bile malo glasnije i znale se nametnuti, da se nisu plašile reakcije tržišta,
mišljenja drugih ljudi a još više sebe, gdje bi nam danas kraj bio?!
Neke od njih, toliko su bile zaokupljene s obitelji,
preživljavanjem i udovoljavanjem drugima (partneru) da su odustale od svojih
stvaralačkih vizija. Ideja spajanja majčinstva, obitelji i karijere, a i sav
trud studiranja, otišli su u vjetar. Neke dan danas tvrde, da nije moguće
spojiti to sve u sretnu cjelinu bez da jedno od toga ne trpi.
No, kad malo bolje razmislim, možda su zapravo i ispravno
odlučile. Ne moraju imati glavu nad papirima, buljiti čitav dan u monitor,
izmišljati i šivati uvijek nove modele, sa strepnjom, hoće li i kako
prezentirati i naplatiti svoj rad. Ne moraju noć koristiti za rad, jer tokom
dana, uz obiteljske i kućne obaveze, nisu stigle odraditi sve što su zamislile.
Ne moraju brinuti hoće li se nekome svidjeti njihov tekst, članak, kolumna ili
kreacija. Mogu jednostavno mozak “pustiti na pašu” i uposliti muške umove,
partnere, da misle i privređuju umjesto njih. Ne moraju misliti kako da mu olakšaju i doprinesu kućnom budžetu.
Ipak, ne mogu se zamisliti u njihovoj koži, jer navikla sam
raditi ono što volim, boljelo bi me opet raditi van struke, kao što sam morala
pred 15 godina ili potpuno zaboraviti svoje obrazovanje. Smetalo bi me da moram
raditi neki drugi posao i zaboraviti na muku polaganja svih onih napornih i
teških ispita, zaboraviti na žrtvu, kako bi jednog dana mogla živjeti svoje
snove.
Nisam sigurna da bih radeći neki drugi posao, bila sretnija
i mirnija i da bi me ispunjavala samo majčinska uloga. Štoviše, vjerojatno bih
bila frustrirana, jer je moja potreba za kreativnošću i stvaranjem prevelika i
prejaka. Smatram da je zadovoljna majka, koja živi svoje snove, svom potomku
ali i društvu, odličan primjer ustrajnosti i borbe za ciljeve. Takvoj ne pada
na pamet štetiti drugima, jer zadovoljna je sobom i suviše zaokupljena
obavezama. Nalazi načina da i drugi žive svoje snove.
Tako je moja odluka, ma koliko se teškim život nekad čini,
bila ispravna, za mene i moju obitelj.
No bez obzira na moje odluke i one, meni sličnih žena, ženskim
glavama i dalje se motaju pitanja:
Da li nam se više isplati biti mame ili poduzetnice ili je
najbolje biti jedno i drugo? Je li nam pametnije i zdravije ( s obzirom na
količinu stresa na poslu) biti „samo“ mame? Ako smo samo mame i živimo naše
snove ali ih ne naplaćujemo, koja nam korist od toga, kako mislimo da će
izgledati naša budućnost i budućnost naše djece? Kako korisnici naših usluga,
koji nas ne žele nagraditi, misle da bismo trebale (pre)živjeti? Kako uz
karijeru, uklopiti majčinstvo, posebno kad imate školsko dijete, problematičnog
ponašanja ili bolesno, koje traži puno pažnje i brige a nemate baka i djed
servise, supružnik vam ne uskače jer i sam dugo radi a ponekad i izbiva od
kuće, radi puta? Koji to poslodavac ima toliko razumijevanja kad izbivate s
posla?
Kome se isplati imati zaposlenog, koji svako malo uzima
slobodan dan ili bolovanje? Da li to društvo razumije? Da li to kupac i
naručitelj usluga razumije? Što je za nas najbolje?
I tako dalje i tako dalje…odgovor će svaka morati naći sama
za sebe.
Svakako da je lakše mamama, kojima u pomoć priskaču žene iz
obitelji, koje im zbrinu djecu i preuzmu na sebe dio ili sve kućanske obaveze.
No majke koje apsolutno sve imaju na svojim leđima vrijedne su divljenja, a njih se tako malo
spominje i poštuje.
Nameće se pitanje, može li se imati i uspješno voditi
samostalan posao i biti dobra majka i supruga? Može no ovisi čime se bavite, o
potrebama tržišta i o okolnostima u kojima poslujete. Daleko će vam biti teže
ako nemate veći početni kapital i zalihe, ako nemate podršku partnera, u obliku
novčane i emotivne potpore i ako je vaš posao vezan uz proizvodnju. Za
proizvodnju i plasman istoga, morat ćete dati sve od sebe i još malo više. No
dobra je strana samostalnog posla da sami kreirate radno vrijeme, organizirate
si posao kako vama odgovara, po volji si uzimate slobodne dane, ne odgovarate
nikom za svoje postupke.
Da li će tržište imati razumijevanja za vaša bolovanje i
pauze, drugo je pitanje.
„Bolesna sam, jedva se krećem, ali ne mogu si priuštiti
bolovanje, znate da naš posao to ne trpi“, reče mi jednom, jedna dizajnerica
nakita.
Pa druga poslovna žena, prijateljica, na upit kako je: „Ma
pusti, ludim, ne mogu više, dišem na škrge. Polomiš se da nešto stvoriš,
realiziraš, izbaciš na tržište, a onda čekaš da prodaš, naplatiš. Najgore je
kad ti netko ne prizna tvoj trud. Dok sve nahranim i napojim, zbrinem, padam u
krevet od umora. Dok sve troškove poplaćam, ne ostane ništa za mene. I tako u
krug, dan za danom, borim se i patim se.“
Tržište ne pita jeste li umorni i nema razumijevanja, ako
ste loše volje ili lošijeg fizičkog zdravlja. Bez obzira na vaše stanje, morat
ćete platiti svoje obaveze a za to ćete morati puno raditi, kako bi imali
dovoljno za sve.
Tko će drugi krpati vaše rupe i dugove, plaćati vaše
obaveze nego vi? Partner, suprug? Teško, posebno ako sam već dovoljno izdvaja
od bruto iznosa svoje plaće. Najčešće upravo partneri, umjesto da vas podrže,
pomognu urušiti vaš posao jer u njega ne vjeruju a neki čak iz ljubomore. Ipak
je ovo muški svijet, zar ne? Tako na ženama ostaje, da se pobrinu (gotovo) za
sve.
Nedavno sam se čula s kolegicom, nakon 15 godina pa mi
reče: „Ma, snalazim se. Zbog djece sam ostala doma, da se njima mogu posvetiti
i lagano gradim karijeru u struci. Ne mogu se previše u to dati, muž nema
razumijevanja za moj posao, djeca me trebaju, školarci su, trebaju pojačanu
brigu, a i sve jako puno košta. Ja nemam pomoć sa strane pa idem sitnijim
koracima naprijed. Teško je spojiti obitelj i posao, meni je nakon duge potrage
za poslom u struci, preostalo samo to – da sama pokrenem vlastiti posao pa kako
ide – nek ide.“
Sjetila me na mene i moju priču, pred 10 godina. Nakon
bezuspješne potrage za poslom u struci i putovanja s mužem od jednog do drugog
grada, radi posla, ušla sam s dječjim kolicima u ured za gospodarstvo i umjesto
oduševljenja, što se događa još jedno samozaposlenje, doživjela sam slanje od
vrata do vrata, radi najobičnije informacije. Pet žena u uredu nije znalo
odgovor na moje vrlo jednostavno pitanje niti rastumačiti zakon.
Nisam znala bi li se smijala ili plakala, te iste već sam
istog mjeseca trebala platiti, putem povećih doprinosa, iako još nisam ništa ni
poslovala. Njih i nadređene nije bilo briga od kuda.
Uza sve poteškoće samostalnog posla, tu je i poznati
kronični nedostatak solidarnosti i empatije, posebno prema vlasnicima obrta i
firmi, na tome moramo još puno raditi. Obrtnici, poduzetnici u mnogim su
glavama još uvijek oni, koji “mlate lovu”, koji imaju, ne treba njima pomoći,
njima treba još i uzeti.
Spremni smo, kao društvo pomoći, ali tek kad vidimo da je
netko u životnoj opasnosti, inače se ljutimo, ako je trava u nečijem vrtu
zelenija, a on/ona od nas uspješniji/a, talentiraniji/a, svestraniji/a,
bolji/a.
Mnoge su žene „trčale s vukovima“ Clarisse Pinkole Estes.
Progutale su sadržaj knjige, pohvalile se pročitanim i ispisale citate, ali
nažalost, zaboravile su razumjeti druge žene. Na pragu života još puno toga
moraju preživjeti, kako bi jednog dana bile cjelovite i zrele. Prije svega
morat će se odreći ljubomore i pakosti.
Na svu sreću, ima dobrih, pametnih i osviještenih žena,
koje razumiju ljudsku muku, trud i velika su podrška drugim ženama. Neke od
njih svakodnevno, a ne samo za 8. mart, pokazuju da uz razum imaju i veliko
srce:
“Uvijek su me fascinirale snažne žene, one koje snagom
svoje volje pomiču granice nemogućega, koje izdržavaju životne teškoće i nikada
se ne predaju. To su one žene čiji duh nadahnjuje, čija snaga motivira i čija
odlučnost ohrabruje. Možemo ih naći u svakom dobu, na svakom radnom mjestu, u
svakoj životnoj prilici. To je snaga one koja unatoč svim pridjevima i ulogama
koje joj život namijeni, prvenstveno ostaje Žena. Taj dan slavi upravo takve:
one koje pokreću, koje svojim primjerom i radom motiviraju, koje u sebi uspješno
izjednačavaju svu složenost ženske psihe, koje usprkos Životu ostaju postojane,
stabilne i svoje.
Drage moje dame, svakoj od vas želim da postane upravo
onakva Žena kakva je oduvijek htjela biti. I ne zaboravite: “Girls compete with
each other; women empower each other.” (Ksenija Vekić)
Autor:
Nives Stern
Fan
page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/
foto: news.com.au