Ovaj dolazak toplih dana i
proljeća vraća me u isti period prošle godine kad sam se nakon uživanja s
djevojčicom prve godine njezina života, vratila na posao. Imala sam tu sreću da
sam mogla iskoristiti godinu dana porodiljinog dopusta te se vratiti na posao
kad je djevojčica navršila godinu dana. A bila sam tužna, pretužna. Mjesec dana
trebalo mi je da se prilagodim činjenici da je normalno da radim do 16h i onda
s djetetom provedem dio dana, da bih ju u 20:30h kakav je naš red stavila
spavati. I danas smatram da su djeca od godine dana premala i da im je mjesto
uz majku. U biti, mislim da je točnije sročiti da su premala i da je majkama mjesto
uz djecu. Mislim da majka nikad nije
spremna pustiti dijete. Upravo to mi je i moja mudra Kika rekla: Mare, ona će ti uvijek biti premala. I
imala je pravo.
Kad dođe to vrijeme treba se
suočiti i kako bi žene nabolje znamo hrabro to prihvatiti, ne dramatizirati jer
djeca to osjete. Sjećam se u tom periodu razmišljala sam: „Kakav je to svijet u
kojem žene moraju pustiti djecu i ići raditi?“
No, moja priča je realno sretna priča – imala sam gdje ići raditi i
godinu dana sam bila danonoćno sa svojom
djevojčicom. Tih godinu dana neprocjenjiv je i najljepši period u mom životu.
Pogotovo prvi mjeseci kad je bila samo moja, poznavala samo mene i moj miris,
dodir i samo sa mnom bila mirna. Nedugo nakon što sam se vratila na posao, u lokalnoj
trgovini srela sam susjedu, također mladu majku koja se vratila na posao nakon
pola godine dopusta. Pitala sam je kako bebica, tko čuva. Žena zastaje, oči se napune
suzama i govori mi kako nisu imali izbora i malenoga čuva baka. Lijepo i idealno, pomislila sam – Baka servis najbolje je rješenje! Ali…baka
je u Bosni i naravno maleni je s njom. Uživa, raste, izgovara prve riječi i
čuju se svaki dan preko skype-a. Iz trgovine sam izašla očiju punih suza, a njena
tuga obuzela mi je srce. Tu večer
zaspala sam dok sam ju uspavljivala i držala sam ju za ruku cijele noći.
Svatko od nas ima svoju priču i nažalost
ponekad je potrebna tuđa priča da nas posjeti da naša uopće nije tako tragična
i grozna koliko se nama čini. To je naš svijet, normalan svijet i iako me srce
boli i danas kad se sjetim s kojom tugom prvih tjedana odlazila raditi, razmišljam… Ima puno gorih stvari, život je pun faza, gledajte
pozitivno i racionalno. Uživajte u malim stvarima i prekrasnim običnim danima.
Dječica prebrzo rastu, a život ide svojim tokom, stvarajte prekrasne uspomene i
zajednička sjećanja, ne stvarajte ožiljke tamo gdje ne treba. Mi žene
najhrabrija smo stvorenja na ovoj planeti i možemo izdržati sve što život stavi
ispred nas, ne zaboravite koliko ste jake i divne svakog dana, svakog trena.
Samo hrabro!
Autor: Marija Mažar