Glazba je lijek za sve
duše.
U svakoj se situaciji
muzika priziva, kako da stiša, tako i da rasplamsa pobuđene osjećaje. Prati
svaki korak čovjeka i njegova bivanja jednostavnim prisustvom u gotovo svakome
činu, u našem zaboravljenom, odabranom, nadolazećem i brzo prolazećem vremenu i
tijesnome, zbog odrvenjenih, bešćutnih i okamenjenih ideja prenapučenome
prostoru.
Granice svakog osjećaja
mogu se i vrlo se često pomiču ritmom i melodijom koje unose snagu u skladbu,
već gotovu cjelinu spremnu za izvedbu. I kako tada izvesti nešto tako snažno, a
nježno i neuhvatljivo? Ono što ti samo od sebe, nekontrolirano i nemoguće
ukrotivo nosi misli i mrsi ih, a teško raspetljava već načinjeno klupko…?
Interpretacija toga što
oplemenjuje um, tijelo i duh teška je nauka samo ukoliko joj se opiremo.
Prepustiti se uzvišenim vibracijama koje se šire fizikom i psihom čovjeka i
prolaze kroz svaku supstancu onoga što nas čini živima predivna je umjetnost.
Umjetnost koja mnoge dovodi do potpune kontemplacije. Ples.
Poletna igra harmonije
koja nad svakim nemirom slavi lako dobivenu bitku. Održava red i unutarnju
vedrinu unatoč sveukupnim naporima muskulature.
Plesom unutarnja stanja
uma s lakoćom pretačemo u idealno zamišljene prizore realnosti. Pokretom
okarakteriziramo svaki osjećaj i misao. Koliko se god činili lijepi i laki,
nisu u potpunosti uvijek realizirani. Često ostaju zarobljeni u tijelu,
uskraćene slobode radi nemogućnosti transformacije prirodno nam danog fizičkog
okvira. Kada nedostaje segment u ostvaraju zamišljenog, tada se povezujemo s
drugima i tvorimo inovativne forme ne prikrivajući sjaj vlastitog identiteta.
Ohrabrujuće je biti dio takove cjeline, a ne gubiti svijest o vrijednosti
samoga sebe. Ideja o dobrome i lijepome nije trajna, iz razloga što se mijenja
svakim prethodno percipiranim sadržajem kakvog djela ili riječi, ali ples
pruža, kako mentalno, tako i fizičko oblikovanje onoga što se vrlo rijetko može
svakodnevno i izravno doživjeti.
Kažu da sreća osluškuje
glazbu, a tuga riječi prosute u pjesmi. Idealizaciju svega tvori ples, bez
obzira držali se ljudi za riječi ili se prepustili muzici.
Osobno, sebično i
subjektivno rečeno, ja ne čujem niti glazbu niti riječi niti melodiju… Osjećam ritam i prepustim se uzvišenoj
ljepoti dragih mi ljudi koji vuku taj izraz iz moga tijela. I onda, nakon svega
napisanog, već rečenog i vrlo vjerojatno slično pročitanog ili viđenog, kako
biti mirujuće tijelo kada srce titra i samo po sebi ima impozantni, za života
važan ritam?
Napisano zbog
satisfakcije koju mi je ustupio svaki pokret kojem me naučila moja RisObitelj,
zahvaljujući Ris Dance Centru by Ivona Brnelić.
Autor: Ivana Đurica