Kažu mi da sam imala
sreće u svemu.
Zar oni to tako vide?
Imati sreće, eto tako,
a ne je sam stvoriti!?
Zanimljivi zaključci
ljudi koji misle da te poznaju, a na kraju nemaju pojma ni sami o sebi, spadaju
pod one koje koriste tuđe „septičke jame“, a svoju preskaču.
Imam dvoje prekrasne
djece, divnog supruga i papigu koja dreči uz svaki moj povišeni ton, ali je
svejedno volim, jer i u tišini koja se nekad nađe u stanu, ona ti se javi.
Volim spavati duže od
10 h, a većinom se desi da odspavam samo 4 sata i zbog toga često osjećam sreću,
jer stignem napraviti nešto što sam odgađala “za sutra”.
Rekla bih da me male
stvari čine sretnom, iako ih većinom vidim kao velike.
Hejj, nisam imala sreće
samo sam se potrudila da je imam i napravim – moj će vam odgovor biti. Budem sretna i kad mi
kažu da će mi za „guzu od pet kvadrata“ trebati cijelo ljeto da je osunčam. Hm,
nije tolika, ali je volim, zna sjesti na pravo mjesto. Znam da u zafrkanciji
svašta kažu, budem nasmijana i sretna zbog toga, jer postoje ljudi koji umiju i
to, da me nasmiju, razvesele pokraj stadiona onih koji ne znaju što je to. Postoji jedna frizura
koju su radili maloj djeci, a radim je i svojim klincezama, ponekad i sebi, a
gledam na nju ovako. Svaki pramen koji uzmeš, da bi prebacio preko sljedećeg,
na tebi je da procijeniš želiš li ga učiniti tanjim ili debljim, te spojiti sa
sredinom. Svaki pramen koji želim spojiti u pletenicu gledam kao oblik sreće,
jer imamo kosu, mnogi je nemaju.
Nedavno mi je netko
rekao da moje dijete ne zna granicu komunikacije. Kaže, ono što bi trebala prešutjeti,
a šuti kad bi trebala pričati. Oprostite svi vi, koji mislite da dijete od šest
godina treba uvijek pričati ili vječito šutjeti, u biti neću vam se ispričavati,
ponosna sam na nju. Ne želim da šuti, želim
da uvijek govori što misli i da svoje emocije ne skriva. Kad joj se plaće,
zagrlim je i plačem s njom. Kad joj se vrišti, vrištimo zajedno. Kad joj dođe
da šuti, šutimo skupa, jer u tišini nekad shvatimo da mnoga djeca nemaju nikoga
s kim bi to prošli zajedno.
Čitajući mnoge knjige,
shvatila sam da često imamo krivu sliku i da sami sebe sputavamo u mnogim
stvarima. Ako smo poželjeli nešto, nismo se potrudili to ostvariti, već smo
čekali sreću. Voljeli bi dobiti na bingu, a niste ga ni uplatili. O da, novac,
to je ona stvar oko koje se sve okreće.
Prije par mjeseci
susjeda me je upitala iz kojeg razloga sam nezaposlena? Kako u današnje vrijeme
uspijemo sa jednom suprugovom plaćom?
Da, nezaposlena sam u
pogledu drugih, ne radim u niti jednoj firmi, niti imam plaću svaki mjesec za
koju ću se pitati da li će sjesti sredinom mjeseca ili će preskočiti i (možda)
biti sljedeći.
Ne trebam razmišljati o
tome, jednostavno mi nije potrebno. Novac je možda sredstvo koje će mi pomoći
za neke stvari, ali osjećam se bogata, jer novcem ne mogu kupiti ono što imam.
Zaposlena sam oblikovanjem svoje sreće.
Plaćena sam osmjesima i
veseljem svoje djece, povišicom koju mogu nazvati svojim suprugom i dragošću
ljudi oko sebe.
Sreća nije na nekom
dugom mjestu, ona je tu, uvijek nam na raspolaganju u danom nam momentu bez
obzira kako se osjećali.
Autor: Jasna Terzić Marčić
Fotografija/Cover: www.wisegeek.com