Nekoliko mi je žena u zadnje vrijeme
napunilo srce. To je Dunja Ercegović – mlada kantautoricu koja se skriva iza
monikera Lovely Quinces. O Dunji ste već imali prilike čitati na stranicama
ovog bloga. Dunja je djevojka iznimne karizme, od čije me gitare i glasa
prolaze srsi. Njeni nastupi su čista doza sirove ženske energije, emocija i
strasti koji će vas ostaviti bez daha. Zatim tu su mlade dizajnerice Nela
Kliček – koja se skriva iza brenda Neha Neha i Tamara Ivić – koja se skriva iza
brenda Zoe Leggings. O njima ste također mogli čitati na Babici. Njihova pojava dotaknula me iz više razloga o
kojima nema potrebe da javno pišem, ali
ono što bih definitivno voljela podijeliti s vama je moja zadivljenost duhom
koji te žene posjeduju. Kad gledam u njih, vidim nježne, ali vrlo sposobne žene
koje su predodređene za velike stvari. Tu su i sestre Bistričić. Sanja –
fotografkinja i Andreja- dizajnerica. Obožavam mistiku koja kola oko njihovih
radova. Svaki put kad ugledam djelo ruku ovih žena, u meni se stvori poseban
osjećaj. Tu je svakako i moja majka, o kojoj imam toliko za reći da ne znam
odakle da počnem. I konačno tu je Marija Bogorodica underground teatra, Penny Arcade, žena čija istina mami suze na oči. Na nju ću se posebno
osvrnuti u ovom tekstu.
desetljeća. Ja to naravno nisam znala, sve dok ova Njujorčanka iznimnog talenta
i karizme nedavno nije došla u zagrebačku dvoranu Jedinstvo sa svojom
najpoznatijom predstavom Bitch! Dyke!
Faghag! Whore! . Malo je reći da su me ova žena i njena predstava
oduševile.
„Vodim te na predstavu. Svidjet će
ti se!“, rekla mi je prijateljica. I to je otprilike bila jedina informacija
koju sam imala kad sam zbunjena došla pred Jedinstvo. Naslov predstave dao je naslutiti da se radi o
predstavi koja će se fokusirati na LGBT tematiku. Međutim, i dalje zapravo
nisam znala o čemu se tu točno radi. No, ono što se odvijalo pred mojim očima u
ova dva sata, bilo je više od svega što sam mogla zamisliti. Ušla sam u
polumračno Jedinstvo i sjela. Dok mi je pred očima, nit metar udaljena, plesala
polugola plesačica utegnuta u crne čipkaste najlonke, isto su radili i ostali
plesači, a ja sam gledajući takav pomalo babilonski prizor, nonšalantno kušala
vino i kikiriki koji su bili ponuđeni na stoliću do. A onda se na stejđu
pojavila Penny. Voljela bih zapamtiti svaku rečenicu koju je ta žena izrekla
jer je u svakoj njenoj riječi sadržano toliko istine, ali sam nažalost
zapamtila samo neke koje ću nadam se pamtiti dok sam živa.
Bitch! Dyke!
Faghag! Whore! slavi
seksualnost i istinu, a proziva laž, cenzuru i licemjere. Koncept predstave
bazira se na izmjeni plesnih točaka i monologa Penny Arcade. Red plesa, red
istine! U svojim monolozima Penny uglavnom progovara o licemjerju
potrošačkog društva te o predrasudama i diskriminaciji prije svega gej
zajednice, ali i svih ostalih članova društva.
Deseci tisuća ljudi vidjeli su ovaj show, nastao još 1990.U njemu se Penny
vješto obračunava sa separacijom i izolacijom po osnovi
razlika u rasi, etnicitetu, seksualnim identitetu i ekonomskom statusu. Ono što
je najžalosnije jest da svaka rečenica izrečena u ovom performansu vrijedi i
danas.
je pojavila na stejđu i predstavila svoje plesače. I zaista, dio mene jest bio
skeptičan jer nije znao što ga čeka. Mislim, nije da sam razmišljala na način: „Ajme
ovi pederi i lezbe će me silovat’!“, ali nisam si uopće mogla predočiti kakva
je to predstava. Rekla je neku divnu rečenicu na temu skepticizma koju sam ja
naravno zaboravila jer mi je već od same pojave te žene i njenog glasa počelo
rasti uzbuđenje, da ne spominjem da sam kasnije osjetila kako mi se kap znoja sporo spušta niz bok dok
sam gledala njene plesače.
i ja pozvat ćemo vas da zaplešete s nama ovdje na stejđu. Ukoliko ne želite, to
je u redu. Bojite se što će ljudi misliti o vama. Ali morate znati da će drugim
ljudima biti sasvim svejedno kako vi plešete jer će previše razmišljati o tome
što ćete vi misliti o njima. Isto tako
morate znati da čak i kada se netko brine kako nešto radite, to radi samo zato
što želi maknuti fokus sa sebe!“
publiku i proziva nekog. U prvi mah bila sam zbunjena, da bih u roku od pet sekundi
shvatila kako Penny glumi djevojku koja radi na telefonu „jednog salona za
masažu“. Kroz razgovore s mušterijama, saznajemo o kakvim je to mušterijama riječ i kako oni doživljavaju
prostituciju i vlastitu seksualnost, s tim da se tu radi o personama kao što su
sasvim obični muškarci do klinaca, poremećenih
jadnika i bogatih bankara. ‘Koja je razlika između pola sata i cijelog sata?
Trideset minuta John.’, pametno
ih „spušta“ lik kojeg Penny tumači u prvoj točki. Penny tako
naizmjenično nakon svake plesne točke glumi neki ženski lik. U drugoj točki
glumi konzervativnu prostitutku Charlene koja progovara o prostituciji na vrlo
humorističan način, ali s dozom ozbiljnih političkih i povijesnih činjenica. ‘Dušo, seksualna
revolucija nije učinila baš ništa za žene na ovom svijetu, osim što je snizila
cijenu seksa!“, zaključuje Charlene. Kako se performans primiče kraju, monolozi
Penny Arcade postaju sve osobniji i sve autobiografskiji, a ona tako vješto
improvizira da publika vise ne zna gdje je točno granica između onog što je
gluma i pravih ispovijesti. Penny tako
objašnjava kako je potekla iz talijanske radničke obitelji u kojoj je jedina
uloga žene bila da kuha i šuti. Bila je to okrutno okruženje za nekog kao što
je ona. Kao nestašno žensko dijete sa stavom uvijek je dobivala batine za
izgovorene riječi. Na kraju ju je
prihvatila gej obitelj koja ju je odgojila i učinila onim što jest danas. Također
se dotiče ispovijesti iz djetinjstva u kojima opisuje seksualna ponašanja s
drugom djecom te tako duboko ponire u korijene svoje biseksualnosti.
