Možda
u podsvijesti znamo da je s nama sve zapravo u redu, štoviše da
imamo sve što je potrebno za uspjeh, ali naš unutarnji kritičar/OKO
rado će ubiti svaku takvu misao. Pod utjecajem OKA koje je
produžetak naših roditelja ili prijatelja, rado ćemo si ponavljati
rečenice poput: “Trebao/la bih…” ili “Mogao/la
bih..”. One su posebno pogubne jer su sjeme za misao kako nismo
dovoljno dobri, pogotovo ako takve rečenice idu u smjeru usporedbi:
“Trebala bih imati više postova na blogu kao ona blogerica”,
“Treba bih manje jesti da izgledam kao ona cura s posla”,
“Trebala bih više čitati da budem pametnija kao ona cura
s joge” … Uspoređivanje je zavodljivo, ali je besmisleno!
Uspoređivanje je bolest koja je nusprodukt perfekcionizma, a
perfekcionizam ima mnoge zamke budući da nas tjera na trku s
nemogućim, tjera nas da si postavljamo nerealne ciljeve. Zamke u
koje nas perfekcionizam baca zovu se: dosada, odugovlačenje,
pretjerana analiza, nemogućnost da dovršimo zadatke, razočarenje…
Moramo shvatiti da je “učinjeno” nekad “najbolje
moguće učinjeno” i da se Zemlja neće prestati okretati ako ne
napravimo nešto savršeno.
Imamo
sreće jer postoji nešto što se zove neuroplastika- relativno nova
grana medicine koja proučava fascinantnu sposobnost mozga da se
prilagodi na nova iskustva i situacije. Naime, određena moždana
aktivnost i mentalne vježbe djeluju na mozak u smislu njegova
napredovanja. Naša razmišljanja su često određena prekomjerno
korištenim neuronskim putevima. Kada mislimo nove misli stvaramo
nove neuronske puteve. Na taj način treniramo mozak da promijeni
bioelektrični trag svojih navika, bitno mijenjajući vlastite
reakacije na situacije putem stvaranja drugačijih misli. Efekt
ovakve prakse je svjesno mijenjanje načina na koji mislimo te
doslovno mijenjanje naše percepcije stvari i događaja oko nas.
Drugačije gledamo na to tko smo, što smo učinili i što smo
sposobni učiniti. U tom procesu, konačan cilj je povratiti
samopoštovanje.
Jedini
način da pobijedimo OKO je da pronađemo izgubljeno samopoštovanje.
Kad kažem “izgubljeno” polazim od pretpostavke da smo ga
jednom kao djeca imali svi, jednom kad smo živjeli slobodno, bez
srama i konstantnog osjećaja krivice ili nedovoljnosti, kada nismo
tražili odobravanje drugih ili brinuli se za reputaciju, kada
potvrdu za vlastitu vrijednost nismo tražili u drugima. Činjenica
jest da samopoštovanje nema nikakve veze s odobravanjem drugih
ljudi- koje se na kraju krajeva može lako zavesti te isto tako nema
nikakve veze s reputacijom, kako je Rhett Butler rekao Scarlett
O’Hari, to je nešto bez čega hrabri ne mogu. Biti hrabar znači
biti siguran u sebe, biti pomiren sa svim svojim manama i
kvalitetama, imati osjećaj istinske vrijednosti. “Imati taj
osjećaj istinske vrijednosti znači potencijalno imati sve:
mogućnost da diskriminirate, da volite, da ostanete ravnodušni.”,
rekla je američka spisateljica i novinarka Joan Didion. Kad imate
samopoštovanje, kada volite i cijenite sebe, možete sve.
Živjeti
bez samopoštovanja je preživljavanje, život proveden u mukama ili
kako je to Didion divno opisala: “Živjeti bez samopoštovanja,
s druge strane, značilo bi biti nenaklonjena publika dokumentarca
koji se bavi nečijim padovima, bili oni realni ili zamišljeni, sa
svježim materijalom izmontiranim za svako filmsko platno. Tu je čaša
koju ste razbili u ljutnji, tu je bol na licu nekog X, gledajte sad,
ovu sljedeću scenu, večer kad se Y vratio/vratila iz Houstona,
gledajte kako ste upropastili ovo. Živjeti bez samopoštovanja znači
ležati budan/budna, izvan dosega toplog mlijeka, s pospanom rukom na
pokrivaču, brojeći grijehe časnih činova i propusta, izdanih
povjerenja, obećanja suptilno neodržanih, darova nepovratno
izgubljenih, kroz stroj kukavičluka.
Fotografije: