Budući
da ove godine “Vječni sjaj nepobjedivog uma” slavi svoju
desetu godišnjicu bilo bi lijepo prisjetiti se manične pixie
djevojke, kao lika koji je Kate Winslet tako divno utjelovila u
obliku Clementine Kruczynski (makar se nju originalno ne smatra
maničnom pixie djevojkom). Isto tako bilo bi dobro zapitati se,
zašto takvih filmskih likova nije više i nisu li takvi likovi ipak
bolji uzor od fatalnih, savršenih žena koje ne postoje?
Ako
kažem: “Ženski likovi u filmovima su stereotipizirani,
objektivizirani i hiperseksualizirani, te kao takvi iznimno loš
primjer i uzor!”, zvučat ću kao još jedna nadrkana
feministica koja se razbacuje još jednom ispraznom frazom o
nejednakosti spolova. Bivanje još jednom nadrkanom feministicom koja
koristi isprazne fraze, daje nasluti kako pričam o zdravorazumskim
stvarima o kojima je zapravo nepotrebno i suvišno govoriti. Govoriti
o pravim uzorima koje bi žena trebala gledati na televizijskim
ekranima i filmskim platnima, djeluje gotovo nestvarno jer je toliko
nebitno. Ali reći ću vam što je prilično bitno, i prilično
stvarno.
Prilično bitan i prilično stvaran je svaki onaj trenutak
kada brojim zalogaje koje pojedem, kada mrzim svoj odraz u ogledalu,
kad se grizem jer nisam dovoljno… nešto, nego sam ona drugačija i
nikad dovoljno lijepa, pametna i ambiciozna kao femme fatale s
televizijskog ekrana ili filmskog platna. I ova realnost nije samo
moja realnost, nego je realnost žena diljem svijeta koje su
odrastale i odrastaju na nekim iskrivljenim percepcijama žena kakve
ne postoje, a kakve nas uče da bismo trebale biti. Pritom ne
shvaćamo da je gutanje
informacija koje nam se nude kroz televizijski prijamnik ili filmsko
platno bez imalo promišljanja ili spremnosti na propitivanje, praksa
koja je vrlo pogubna za naše samopoštovanje, samopouzdanje i
konačno sreću. Zato je ovaj tekst posvećen jednoj drugačijoj
filmskoj heroini, onoj koja nije učestala kao femme fatale. Filmski
lik o kojem govorim sve je suprotno od fatalne, nedostižne žene s
televizijskog ekrana ili filmskog platna. Dame, njeno ime je
manična
pixie djevojka.
Ona je slobodna, sjebana i neodoljiva baš takva kakva jest.
Kate
Winslet je kao Clementine Kruczynski u “Vječnom sjaju
nepobjedivog uma” bila baš takva žena, slobodna,
neorganizirana i opičena. I premda Clementine, po meni sasvim
neopravdano, nije prototip manične pixie djevojke, njena osobnost
svakako “vuče” na sve takve filmske djevojke prije i
poslije nje. Do 2005. nismo točno znali kako bi uopće nazvali
ovakve ženske likove da bi filmski kritičar Nathan Rabin tada
skovao izraz
manic-pixie-dream-girl,
koji označava nevjerojatno lijepu, nonšalantnu, opuštenu, vrckavu,
zavodljivu, neiskvarenu djevojku. Ona prije svega postoji kako bi
muškarac ostvario svoj potencijal, glad za životom, sposobnost da
odraste i tko zna šta sve ne. Rabin je ovim izrazom dao odgovor na
lik Kirsten Dunst u “Elizabethtownu”. Opisao je ovaj lik na
sljedeći način: “Ne postoji egzistencijalna dilema koja je
toliko golema da se ne može riješiti savršenom kombinacijom pop
pjesme i sanjive djevojke, svijet je to vrtoglavih pop ukazanja i
nježnog humanizma neopterećenog zaštitničkom ironijom ili
izrugujućim sarkazmom”.
Nekoliko
je karakteristika koje razlikuju maničnu pixie djevojku od femme
fatale djevojke:
- Pogled
na život
Za
maničnu pixie djevojku život je zanimljivo i jedinstveno čudo. Ona
živi svaki dan kao da joj je posljednji i uvijek živi u momentu i
za moment. Sve je samo ne obična djevojka na ulici. Kao takva, ona
je zraka sunca u ispraznom, dosadnom i sivom životu izgubljenog
muškog lika.