Jeste primijetili kako sve veći
broj ljudi ima psa? Čak mi se ponekad čini da sve veći broj obitelji ima i
nekoliko njih. Maleni i veliki, mirni i nemirni, prijazni i neprijazni, posvuda
su ta dobra dlakava stvorenja, a vjerujem da se svaki vlasnik trudi čim bolje
ih upoznati te ih integrirati u svoju
obitelj i zajednicu na najbolji način za obje vrste. Veseli me što pas nije
više samo čuvar kuće, gonič ovaca ili nešto slično, danas u većini zajednica on
više nije čak ni najbolji čovjekov prijatelj – on je član obitelji. Sad ste već
mogli dokučiti u kojem smjeru ide današnja tema. I naša obitelj broji četiri
člana, nije ‘Mama, tata, pas i kravata’
kako su to opjevali dečki iz Prljavog kazališta, ali smo mama, tata, pas i
beba. Donosim informacije iz prve ruke kako pas i beba funkcioniraju u stvarnom svijetu, tko koga gnjavi suprotno
svim očekivanjima i kako pripremiti psa na dolazak bebice.
Vratit ću se malo u prošlost. Odrasla
sam u velikoj obitelji i nismo imali psa niti mačku iz prostog razloga što nije
bilo mjesto za dlakavog člana obitelji s obzirom na velik broj ukućana.
Životinje sam voljela, ali onako na daljinu. No, susret s tadašnjim dečkom,
današnjim Mužem promijenio je moj stav te sam zahvaljujući njemu otvorila srce
prema tim divnim stvorenjima i zavoljela
ih sve više. Nekoliko godina suživota i
u život nam je ušao A., mješanac koji je tražio dom s nepuna dva
mjeseca. Doslovce me jednog dana po dolasku s posla dočekao mali crni čupavac
na bijeloj plahti i molećiv pogled Mužića. Nije bilo diskusije, izmučen i
pothranjen, odlučili smo – ostaje! Kad razmišljam o tome, imam osjećaj da ga je
nesretan put doveo u konačnici baš nama,
da tu nema nikakve slučajnosti, samo sudbina.
I nevjerojatno je koliko je oplemenio našu malu zajednicu. Dvije godine
kasnije naša mala zajednica sprema se za još jednog člana. Uz brojna pitanja,
dileme, jedno od čestih promišljanja bilo je kako će beba i pas, možemo li to, je li to
u redu. Ni u jednom trenutku nije bilo upitno ostaje li A. ili ide, ali iskreno
bilo nas je strah. No, sa svakim strahom
treba se
suočiti i reagirati, a naša taktika je bila sljedeća: dobro se raspitati
kod svih koji su se našli u sličnoj situaciji. Sve što smo doznali i
primijenili rasporedila sam u četiri zlatna savjeta:
1. Za vrijeme majčina boravka u rodilištu, partner
uzima platnenu pelenu na kojoj je bebica spavala te ju donosi psu da ju ponjuši i upozna se s novim mirisom
2.
Pas se ne smije osjetiti zapostavljeno te koliko
možete, šetnje, hranjenja i maženja moraju ići po starom planu
3.
Dajte mu vremena. Našem psu je trebalo mjesec
dana da mu prestane biti nelagodno u blizini Djevojčice. Silom se ništa ne
postiže, treba biti strpljiv
4. Ne ostavljajte ih same. Nikako i nikad, koliko
god on bio divan, miran, nježan i predan, dječji neoprezan pokret ili stisak
može ga preplašiti, ugroziti. Dijete se u pravilu nikad ne ostavlja samo tako
maleno i nezaštićeno i to je savjet sam po sebi. A u blizini psa ili neke druge
životinje – nikako, ono je malo, ono još ne zna
Bojali smo se da će pas gnjaviti
Djevojčicu i strahovala sam od faze kako će dijeliti zajednički prostor. I počela Ona puzati. Pas ravnodušan.
Počela se dizati na nožice. Pas ravnodušan. Počela hodati. Pas ravnodušan. Ali,
počeo je nju zanimati pas. I što se dogodilo –
danas strahujemo za njega i ne baš nježnog draganja, povlačenja i
naivnih, malih iskaza ljubavi. Tako je
mala slatka djevojčica u biti ‘nasilnik’,
a on samo hoće malo mira. Gledajući s pozitivne strane dobra strana njegovog
života su obroci jer ispod stola male ručice obilno dijele hranu unatoč maminom i tatinom
odlučnom NE! Ponekad Muž i ja komentiramo da smo sad, u kvartetu, nesavršeno savršena zajednica 🙂
Autor: M.M.