Koliko smo imuni na
priče svojih prijatelja, poznanika, susjeda ili osoba s kojima smo odrasli?
Da li ih često slušamo
ili ih samo ignoriramo?
Pretpostavljam da svi
imamo nekoga kome služimo kao koš u koji će istresti sve svoje prljavo rublje,
a da se neće obazirati na to što mi rekli ili napravili po tom pitanju!?
Znamo se zateći da
razmišljamo o tome, što poduzeti, da li se jednostavno povući ili i dalje biti
koš bez dna!?
Svi mi imamo ili
poznajemo bar jednu Patriciju, djevojku koja nam puni taj koš i zbog koje nekad
ostanemo bez komentara. Djevojku koja je od svoje mladosti žudjela za pažnjom,
komplimentima i darovima, naravno, pa čak i onima koje je trebala izbjegavati. Kod nje je važilo
pravilo- “Zabranjena voćka je najslađa!”. Često čujemo da muško-ženska
prijateljstva ne funkcioniraju, po kojoj to teoriji zaključujemo!?
Da li su važne godine, odnos
ili ipak postoji neko skriveno značenje sa jedne strane?
Postoji li granica koju
smijemo ili ne smijemo prijeći?
Što se tiče Patricije ona
je znala prijeći tu granicu i to s puno stila. Težila je pažnji suprotnog spola,
te je nastojala bar na neki način zamijeniti ljubav roditelja koju nije imala.
Kod nje su muško-ženska prijateljstva bila nešto što nije moguće, a nakon
godinama stečenog krivog stava o muškarcima, nećemo je kriviti.
Živjeli smo u kvartu
gdje su naši vršnjaci samo prolaznost, delikventi koji čekaju svaki trenutak da
nas spotaknu ili podbodu u prolazu…
Bila je tu i ta ista Patricija
koja je voljela privlačiti pažnju, a najviše bi joj se lice ozarilo kada bi
dobila i više od običnog pogleda i par riječi s muške strane tek toliko da im zastane
dah. Patricija je svoj izgled stavljala u prvi plan, rekla bi da je iznad lige
većine djevojaka. S razlogom. Njene velike smeđe oči, visoke jagodice, pune
crvene usne i duga tamnosmeđa kosa daje joj izgled za koji bi većina djevojka
čekale u redu, kao za crni kruh. Visoka 171 cm, jačih bokova i onaj dio za koje
se mnoge polome u teretani samo da dobiju čvrstu i jaku guzu. Jedina boljka su
joj bila manja prsa. Pokraj more silikona oko nas i ona bi se rado našla među
njima, al još nije ostvarila taj san. Tko zna, možda nas uskoro iznenadi.
Svakodnevno biste ju sreli ili provodili par sati s njom, jer je ona ujedno stanovala koji kat ispod
vas ili pak živjela u susjednoj zgradi. I kad bi napustili njezino društvo, ona
bi se ponovno pojavila samo da vam ispriča koji sočni detalj o nekom drugom
starijem muškarcu koji joj je privukao pažnju. Upravo to, nju nisu interesirali
muškarci njezinih godina, voljela je starije, zrelije…
Možemo reći da je većinu
vremena sve naše razgovore bazirala samo na suprotnom spolu. Potencijal za
ostalo je imala na vrlo niskoj razini. Iz te željene pažnje, koju ona vidi kao
muško prijateljstvo, mi ipak vidimo nešto više. Vidimo kako privlači poglede
muškaraca koji su puno stariji od nje te se postavlja pitanje da li je to
normalno ili ne?
U današnjem svijetu
šarenila, gdje normalnost ne možemo opisati, jer ne postoje granice, mi odlučimo
istresti koš punu smeća te čeprkamo po tom smeću, tražeći normalu, uostalom,
što nam je normala!?
Da li nam je Patricija
samo susjeda, poznanica ili prijateljica
te iz tog razloga ne reagiramo na onu lampicu u glavi što se upalila kao
uzbuna koju potisnemo u kutku mozga, gdje bacamo samo neke male sumnje, te
uskoro zaboravimo na njih.
Dr. House bi toj lampici
pokazao srednji prst i nastavio dalje. Live your life.
I tako se njena
dobivena pažnja pretvorila u “više”. Upustila se u nešto čemu nije
dorasla te joj je taj odnos donio samo
probleme. A mi? Mi je slušamo i pratimo
dok nam iznosi sve ono što je umislila da je dobila. Pažnju, komplimente, darove
uz prijatelja koji joj plaća sve hireve. Uz susjeda koji je vodi u Palmanovu po
sexy donje rublje, uvijek joj na raspolaganju i uz to sve i prijatelj s kojim i
njena mama pije ranojutarnju kavu, pa je lijepo upućena u sve.
Imuni na odnose, priče
i događanje, nismo, zar ne!?
Muškarac koji je Patriciji
privukao pažnju, nije puno mlađi od njene majke i za jednog muškarca u godinama,
mogli bismo reći da se vrlo dobro odnosi prema sebi i svom tijelu, te je u
odličnoj formi.
Zna što želi i ne
ustručava se to i osvojiti, iako je svjestan da taj tron treba ostati za nekog
mlađeg. Dok slušamo kako nam Patricija opisuje svoje dane, i u društvu ostalih
muškaraca, svojih godina i onih nešto starijih, uvijek se vraća na svog
susjeda.
Na kraju svakog dana
ponekad bismo je vidjeli kako odlazi u susjednu zgradu, po svoju pažnju. Za
vrijeme koje je susjed provodio izvan Hrvatske (poslovno) Patricija je uvijek
imala pažljivog bika sa strane. Znala nam je reći – “Ako nema bikonje nema
ni zabave”. Ooo, Dr. House gdje si nam sada?
Godine su prolazile, a
Patricija je i dalje punila naš koš. Čudimo se sami sebi kako je i dalje
slušamo, vrtimo očima zbog tih sapunastih priča i sponzorskih stavova i ne
odobravamo njene poteze, ali se na njen poziv uvijek javimo, slušamo je iako
ona ne čuje ni pola što smo joj mi uzvratili.
Nakon nekoliko godina i
nakon tri propale veze i uz susjeda koji je još uvijek tu, shvatila je da mora
pomaknuti stolicu ili je potpuno ukloniti iz susjedovog dosega. Koliko god joj
je davao slobode u njenim hirevima znao je biti ljubomoran te se znalo dogoditi
da se u njihove svađe uvuče i njena mama.
Na majčin zahtjev
prestale su komunikaciju s njime. Na neko vrijeme. Recimo to ovako, kad par
godina ližemo isti sladoled teško je okus potpuno izbaciti.
Da li nam sve krene od
ruke kad odlučimo promijeniti način života? Možemo li se zapitati u kojem
smjeru ide naš život i iz kojeg razloga ga mijenjamo?
Patricija nije imala
nikoga osim jedne prijateljice. Ako se to prijateljstvom može nazvati. Imala je
poznanike koje je voljela ogovarati i
znati sve o njihovim životima. Nije ih cijenila i nitko nije bio “tako
dobar kao ona”. Imala je bikove koji su joj služili da popune prazninu i
neka vrsta sredstva na koju bi se u određenom momentu fokusirala i tu dolazi točka. Ima i mamu koja je i dan
danas njezin stup, bez koje ne može duže od dva sata.
Da li svi imamo takav
odnos s roditeljem/ma?
Da li svaki svoj korak,
pokušaj za nečim, ili pak odlazak na spoj sa muškarcem koji joj je prije
dogovora morao otkriti gdje živi, radi, koji auto vozi i kojoj crkvi se moli,
javljamo mami da bi ona odobrila ili pak napravimo ono što nam je roditelj
rekao, iako se ne slažemo s time?
Hoćemo li joj i dalje govoriti
da griješi, da se promijeni, pogleda ljude oko sebe i da se smiješi ne samo
bikovima već i ostalim ljudima koji se nađu u njezinom životu?
Da proširi svoje
poglede?
Da li bismo povjerovali
kad bi rekli da se susjed i dalje njoj javlja? Povjerujmo, jer je tako. On je
krenuo dalje sa svojim životom, ima prekrasnu kćer, ali ne i ženu, samo majku
svog djeteta koja ne živi s njim. Još osjeća moždane vijuge koje ga spajaju s
Patricijom i šesto zna reći da je ona jedna jedina ( koliko nam to muškaraca
kaže, pa makar i oni krivi?).
A Patricija, koliko je
ona uspjela promijeniti svoj život?
Godine su prošle, a ona
je u iznajmljenom stanu s privremenim poslom i bez svog partnera, ali sa
dva-tri bika koji popunjavaju prazninu, daleko od mame. Kad kažemo, daleko od
mame, mislimo na kilometre, ali sa dugačkim telefonskim računom. Zna prihvatiti
susjedovu pomoć i iz tog razloga on se nada i uvijek će se nadati, jer možemo
pretpostaviti da se neće ugasiti interes za njegovom pažnjom. Kad nam u prolazu
spomene da ju je nazvao, okreće tim svojim smeđim očima , ali možemo vidjeti sjaj
u svakom njihovom kutu. Pokušavamo se distancirati, ograditi zid od nje, ali bezuspješno.
Privući će nas njezine oči i njena nova priča.
Kažu da je svaka priča,
svijet za sebe, pa jesmo li imuni na taj svijet?
Autor: Jasna Terzić Marčić