Rekla bih: žena je jaka!. Međutim, neki će me lako
posprdno nazvati feministicom, a moju rečenicu tipičnom, ispraznom
feminističkom frazom, kao da ta rečenica
implicira nešto što inače nije istina. Da, žena uistinu jest jaka! Ne vjerujete
mi? Počnimo od sasvim fizioloških činjenica kao što je porod prilikom kojeg
žena daleko nadilazi uobičajen prag boli ili ženski orgazam, od čije bi snage
muškarac umro, pretpostavlja se. Što se tiče psiholoških karakteristika, dobro
znate da svaka od nas ima malo Medeje u sebi.
Žena je takva – kada se osjeti ugroženom, njezina borba je
strašna. No, ovdje sada nismo da se raspravljamo o fiziološkim ili psihološkim
karakteristikama. Opet zvučim kao nabrijana feministica, ali pobogu pogledajamo
logički – od kad postoji čovjek, muškost je sinonim za agresiju i snagu, a žеnskost sе izјеdnаčаvа sа
submisivnоšću, pоtčinjеnоšću i rаnjivоšću. To zaista ne mora biti tako. Mi smo
naučeni tako razmišljati, mi smo socijalizirani u оvе ulоgе muškаrcа i žеnе. To je samo stvar percepcije.
Povijest nas je pokušala podčiniti na sve moguće načine, ali žena
današnjice bi se zaista trebala probuditi iz svog čvrstog, pasivnog, podčinjenog sna. Sat
otkucava, predugo smo spavale i predugo smo se bojale. Žena današnjice je
snažna, samosvjesna i svemoguća.
Upravo takvu ženu slavi predstava francuskog
koreografa Saint-Louis Rhinoa. La Femme je
predstava modernog baletnog i suvremenog izraza, koja se kao što joj naziv
upućuje bavi temom žene – žene u generalnome smislu, žene u njenoj biti, žene
sa pitanjima te odgovorima koje potražuje, pronalazi ili zapitkuje. Rhinoova žena voli život i predaje mu se bez
straha, a opet zadržava svoju ženstvenost i zaigranost. Ipak, njena borba nije
jednostavna. Tjelesnim i zahtjevnim fizičkim izazovima koreograf je prikazao
težinu psihičkih stanja koje svaka žena prolazi na
putu samoostvarenja. Snažna ekspresija pokreta sedam plesačica,
životnost i očaravajuća glazba, dovode nas do suza, slaveći u isto vrijeme snagu
i ljepotu ženskog tijela i duha. Posebno su me dojmili solo i duo dijelovi.
Gledala sam ih suzdržavajući suzu u oku, ne zato je su bili tako dramatični ili
tako emotivni, nego zato jer je to jednostavno bilo jače od mene i izvan moje kontrole.
Solo dijelovi upoznaju nas s tri mlade plesačice, od kojih svaka glumi posve
drugačiju ulogu od one druge. U isto vrijeme te tri posve različite žene
predstavljaju put koji svaka žena mora proći, od nesigurne, uplašene djevojčice
preko neustrašive ratnice, koja se nakon svakog pada iznova diže do
samosvjesne, senzualne žene, sigurne u sebe.
Fotografije:
Ksenija Spanec