Nedavno smo dragi i ja bili gosti u poznatom splitskom
restoranu. Uživala sam u vrhunskim ribljim delicijama, a ponašanje i komunikacija
žena za stolom, potakla me da napišem ovu kolumnu.
Bila je predivna ljetna večer i dok su muževi pričali o
poslu, mi žene smo iskoristile vrijeme za neformalno žensko druženje.
Ulazim u restoran nasmijana i puna pozitivne energije, pogledom
tražeći poznata ili ako ništa drugo, nasmijana lica. Za najboljim stolom na terasi
sjedilo je “moje društvo”, četiri tužne ženske vrbe i malo veseliji
im muževi (žene poznajem iz viđenja ). Vjerojatno im je vruće i sigurno su
gladne, razveselit će se one već, pomislim u sebi ne skidajući osmijeh s lica.
Nakon neukusnog rešetanja pogledima, te još neukusnijeg (lignja)
rukovanja prilikom upoznavanja, predosjetila sam, kako ova večer neće biti
nimalo ugodna. No, optimist kakav jesam, onaj tračak nade tinjao je u meni, dok
je žena kraj koje sam sjela “ostavila oči “na mojoj torbi. Druga je
nešto šaputala trećoj na uho. “Baš je divna večer”, izustim jedinu
suvislu rečenicu, koja mi je pala na pamet pred “streljačkim vodom”. “Što
ćemo popiti ?!”, nastavljam hrabro. “Mi već pijemo“, odgovori hladno
četvrta, besmislenog izraza lica i mimike koju je očito, “zaboravila”
na stolu nekog lošeg plastičnog kirurga.
Ja se okrenem muškom dijelu stola i natočim sebi času Pošipa
(oni su već na trećem milionu, pa nije zgodno da prekidam niz). Neka glupa
tišina zavlada našim dijelom stola. Iznenada Pandorina kutija čudom se otvori i
njih četiri podari darom govora . „Čuj, kaj ti znaš čime se bavi i tko nju sad
financira?!“. „Da li je još uvijek sa mužem?!“. Ja šutim i otpijem dooobar
gutljaj vina (nisam se zagrcnula) . „Eee, a da li si molim te vidjela kako se
izobličila od operacija.”. „Pa od kuda njoj novi auto i zadnja Valentino
torba?!“. „Stvarno je pretjerala, ako ga misli zadržati djetetom, bolje bi joj
bilo da se brine za ovo kaj već ima !!!“, kaže jedna, već vidno uzrujana, dok
joj puder sa lica lagano nestaje u vrućoj splitskoj noći .
„Gdje se kupate, na kojoj plaži?!“, upitam. Ošinu me pogledom,
jer budimo realni, glupim pitanjem prekinula sam magični niz “otrovnih
jezika“. Opet nastane tišina. Odjednom jedna prozbori: „Mi plovimo, ne kupamo
se po plažama“, (kaj god to značilo). Od tog trenutka isključila sam svoja
osjetila (osim okusa ), te uz času vina otplovila u svoje misli i pokušala
dokučiti od kuda proizlazi ovakva potreba za zadiranjem u tuđe živote. Budimo
realni, ovo je samo grupica nebitnih ženica bez osnove elementarne kulture
zapakirane u skupu odjeću.
Ostavila sam ih da u miru razbijaju glavice, od kuda, kako,
kome i što. Razmišljajući o masovnoj pojavi ogovaranja u našem društvu (
osobito ženskom ), shvatila sam kako pojedine žene u kroničnoj ne brizi za svoj
privatni život, vrlo intenzivno žive živote žena, koje ili poznaju površno ili
(što je češća pojava) nikako. Zanimljivo je da si uzimaju za pravo da stavljaju
u usta imena i živote istih dok, rade pramenove i manikuru u poznatom
zagrebačkom salonu, ispijaju petu kavu ne radeći ništa ili recimo na
večeri u poznatom splitskom restoranu. Da se razumijemo, ne ogovaraju samo
isfrustrirane đabalebarošice, nađu se tu i visoko obrazovane, na svim
domjencima rado viđene dame. I baš takve nisu mi jasne?! Pomislio bi čovjek
imaju sve, divan život, darežljivog supruga, predivnu djecu i dresiranog psa ! Što
njih zanima kako je u tuđem dvorištu?!
Pojava, “Tko je ta žena? Zašto je tako lijepa?!
Tko je to njoj omogućio ?!”, raširila se u svim slojevima društva .
Postalo je važnije, tko sa kime i kako nego, kako si, mogu
li ti pomoći ili trebaš li nekog da te sasluša. Više puta dolazile su do mene
razne, mahom, nebulozne i neistinite priče na tu temu, pa osjetih potrebu
napisati nešto i o tome.
Dakle, žena sam i majka, koja iza sebe ima dugogodišnji
brak. Moram razočarati razne dušebrižnike, ali u brak sam ušla samo sa
svojim koferima i nakon trinaest godina iz njega izašla isto tako. Kao
otpremninu dobila sam vrlo važnu životnu lekciju. NITKO neće učiniti NIŠTA za
tebe, dok se ne pokreneš SAM i napraviš taj prvi korak, u svemu, bio to posao, ljubav
ili izlaz iz lošeg braka.
Prateći nove životne smjernice, krenula sam u novi život
sama, bez automobila, skupih torbi, luksuznog stana, te prepuna ožiljaka
i lekcija, ispunjenja samo pozitivom, te voljom i željom da uspijem.
Radila sam, borila se, cijenila ljude od kojih sam zarađivala novac za
pristojan život i silno željela pronaći ljubav, pravu i iskrenu. Bog je htio da
se to dogodi. Doveo je u moj život jedno svjetlo, koje je obasjalo sve, pa i
one najmračnije dijelove moga srca. Uz mog sina, ON je bio moj pokretač i moja
snaga. Nakon sedam godina, još uvijek me gleda istim pogledom, kao prvog dana, podržava
me u svemu, raduje se mojim uspjesima, usmjerava kako da ispravnim neuspjehe. Nekad
me odmjerava ispod oka bez riječi, ali ja ionako znam što misli.
I sada pitam se, jedan takav muškarac kupi svojoj djevojci
/ženi novi automobil, torbu ili sat, nesvjesno je “osudivši”
na gladna usta “krvoločnih lavova”, koji je dobro sažvaču
i ispljunu sa etikom “SPONZORUSA” !!!
Zašto ljudi pate od kroničnog nedostatka lijepih riječi, pozitivnih
misli i iskrenog osmijeha?! Zašto današnje društvo ne može prihvatiti činjenicu
kako je ta “sponzoruša” jedna sretna i ispunjena žena, koja živi svoj
život u ljubavi, ponosna na svog muškarca, koji je financijski dominantniji.
Iskreno, poželjela bih takvog muškarca svakoj ženi, a
ponajviše ovakvom profilu paćenica sa kojima sam dijelila stol. Možda bi
doza životne sreće, iskrene ljubavi i čistog srca bila dostatan protuotrov
njihovim “otrovnim jezicima”.
Drugo jutro, kupala sam se cijeli dan na svojoj omiljenoj
plaži ( nisam plovila ), dok je ON jeo peti sladoled po redu, misleći da ga ne
vidim. Navečer smo zaspali zajedno u zagrljaju.
Drage moje, nema tog novca, skupih torbi, automobila, niti
stanova, koji mogu platit taj mir i osjećaj sigurnosti njegovog zagrljaja…
Autor: Morana Mamić