Osnovni problemi monogamije + što misle obični ljudi + zaključak! Amen!
“Parovi su prisiljeni vjerovati da je
nestanak seksualne strasti u braku i želja za drugom osobom propadanje veze,
iako to samo dokazuje da su pravi pripadnici vrste Homo sapiens”, viču antropolozi, sociolozi i psiholozi koji tvrde da je nemonogamija rezultat
evolucije. Prestavši biti nomadi, postali smo monogamni. Erica Jong, poznata američka spisateljica koja se
proslavila romanom “Strah od letenja“, a koja je prozvana “ženskim Henry Millerom”
zbog načina kojim opisuje žensku seksualnost,
dodaje kako se okrećemo monogamiji ne iz morala već iz iscrpljenosti, dok mnogi
drugi istraživači, pisci i kolumniste objašnjavaju kako monogamija možda jest
moguća, ali je izuzetno teška. Kako bi
nam ipak bilo malo lakše, predlažu nam da proširimo svoje horizonte i postanemo
fleksibilniji u pogledu na brak. Ali kako da postanem fleksibilna, kada na samu
pomisao da bi moj frajer mogao staviti svoj penis u neku drugu ženu, poludim.
Moje srce ne poznaje racionalno. Uostalom, monogamija ima svoje pokriće u
biologiji, ali i u životinjskom svijetu. Mi moderne žene možda ne
razmišljamo na način „što ako on oplodi drugu ženku“, ali nam je nekakav
praiskonski strah od toga da ćemo ostati same bez muške protekcije pogotovo ako
imamo potomke s njim, očito odavno duboko upisan u gene.
Međutim, problem koji imamo s monogamijom ne
počiva samo na strahu od napuštanja nego i na promijenjenim društvenim
odnosima. Ljudsko društvo možemo staviti u dvije životne zone. Jedna je životna
zona preživljavanja, a druga je životna zona kvalitete života. Kad ljudi teško
žive, onda su pravila između njih čvrsto definirana. Dobar primjer za takvo što
je naše podneblje prije stotinjak godina
– razvodi nisu postojali, a brakovi su bili često dogovorni. Lako ćemo
zaključiti da tada nije bilo ljubavi, no ima li je više danas kada znamo da je
zapadna civilizacija zatrovana mitom o
ljubavi koja donosi sreću i užitak. Do krize monogamije i, općenito, emotivnih
veza, došlo je jer partner ima promijenjenu funkciju. On više nije netko tko
nam pomaže da preživimo i podignemo djecu, on je danas osoba koja nam treba
stvoriti ugodu i pomoći nam da ostvarimo
što više svojih potencijala. Rezultat tih očekivanja? Veze između ljudi postaju
nestabilne.
Problem je i taj famozni mit o zaljubljenosti te
ideja velike ljubavi kojom nam se trljaju oči od kad postoje mediji. Mit o zaljubljenosti i velikoj
ljubavi razvijao kroz povijest. Sve je
počelo u 10. stoljeću s arapskom ljubavnom poezijom kada su žene bile
odvojene od muškaraca koji su maštali o njihovoj ljepoti, a odvojenost je bila
nužna za zaljubljenost. Priča o romantičnoj ljubavi nastavlja se s trubadurima,
a s pojavom prvog masovnog medija – knjigom te pojavom većeg broja pismenih
ljudi, mit o romantičnoj ljubavi širi se masovno. Kako prolazi vrijeme, tako se
mitovi multipliciraju. U romantizmu je ljubav morala biti nesretna da bi bila
velika, a dokaz da je netko iskreno volio bio je tragičan kraj. A onda s
vremenom na scenu nastupa još jedan novi medij – film koji nas već stoljećima
truje sladunjavim pričicama o sretnoj ljubavi. Naravno da ljudi više nisu
željeli živjeti kao njihovi roditelji odnosno dakle nesretno, nego kao filmski
junaci. No, ono što odbijamo priznati jest da se filmska ljubav razlikuje od
romantične po tome što ima sretan kraj. Ljudi konstantno pokušavaju to ostvariti u svojim životima i naravno da
im ne ide budući da
a) romantična ljubav u pravom životu ne ide tako glatko kao
u filmu
b) zbunjeni smo s jedne strane svojim roditeljima čije loše brakove
osuđujemo, a s druge strane žudimo za tom ljubavlju iz filma u koju želimo vjerovati pod svaku cijenu.
nastavak kod Fashiobabice…
Fotografije:
http://www.ecardmedia.eu/r_tom_ford_for_men_3_1440x900_fashion_wallpaper_13823.html
http://pauseart.tumblr.com/post/6896409442