Opće prihvaćeni smisao pravednosti proturječan je činjenici da se ljudske
interese i neskladna stanja osobnosti mogu, žele i imaju potencijala
uravnotežiti. Teorijski postoji, no u primjeni “znanja” vrlo često
izostaje konstatacija realnosti da ćeš biti tretiran, u ekvivalentnoj mjeri,
dobrotom, srdačnošću i pristojnošću koju predaješ okolini. Valuta kojom smo
vrednovani od strane drugih presudna je komponenta u intezitetu sjaja kojim
zračimo. Svi oni koji su idealizirani od naše strane i sami se ponekad probude
u strahu od toga da žive u koži u kojoj jesu.
Život je niz serija, onih prirodnih i
spontanih promjena uzrokovanih interakcijama između svih nas, koje pletu i mrse
jedne te iste niti ljudske egzistencije. Pružajući im otpor stvaramo obruč
napetosti i stresa oko vlastitog bivanja. Realnosti moramo dopustiti da bude
ono što je, brutalno stvarna, velikom većinom i neugodna. Neispravno je vjerovati
imaginarnoj slici ideala, nada i prilika. Neka elementi našeg djelovanja teku
vremenski otežano, lagano i fluidno, strmovito ili mekano, putem koji im je
predviđen. Vrijeme je Sveti gral svakog truda i uspjeha, istine i laži, realnog
stanja i zamišljenih ostvaraja. Lako je zaboraviti bezimenog sebe pod imenom
koje nam je nametnuto, kao i pod etiketama koje su nam date od neznatnog broja
osoba unutar okoline koja nas guši i osuđuje. Sram ne smije imati ni trenutka
svoje slave.
Veličanstveno je
osjećati da činiš ono što te ispunjuje i, k tome još, da isto i već spomenuto
bude i prihvaćeno. Kada udariš o zid, isključivo ustrajstvom ka boljemu,
omogućeno je i ostvarivo probiti osmišljenu limitaciju na temelju vlastite
inicijative. S lakoćom se svaki pojam, pojava, osoba, uspjeh ili ostvareni
ciljevi mogu odrediti neuspjelom oznakom. Entuzijazmom shvaćene i tim putem
olakotno prihvaćane osude negativnih ljudi poprimaju krivinu razgraničenja
između onoga dobroga i lošega, onih dobroćudnih i zlih jezika društva. U
vremenu i prostoru u kojem se nalazimo gotovo uvijek ćemo za nekoga biti
previše nešto, imati ćemo previše nečega, i ostavljati ćemo dojam previše
silan, jak, moćan… Svatko, pa i taj koji se nalazi s druge strane ovoga
sklopa, vrišti manirom koje nije ni svjestan. Kreacija je, moguće, sama po sebi
ta osoba, pa je trud minimalno potreban, ili pak trud uložen u širenju takve
vatre, sada izgara nekontrolirano, oduzima kisik onima koji nisu spremni pliće
disati kako bi drugi uživali u vlastitim blagodatima i uspjehu. Društvo najteže
pogađaju spontani postupci nagrađeni aplauzom, a k tome oprečni rutinskom
stvaralaštvu.
Iz generacije u
generaciju i dugo vremenski ljudi restriktivno ograničavaju djelatnost drugih
zbog vlastitih ostvarenja zasnovanih na osobinama proizašlih iz netolerancije,
ljubomore i zavisti. Prokleto je i pakleno biti usklađen sa kreativnošću i
ostvarajima što ti drugi nudi na pladnju sjajnijem nego li je tvoj. Sustavno je
vrlo mukotrpno izgraditi spoznaju o tome i pomiriti se sa time, a isto vremenski
ne sputavati. Svatko je od nas likovno djelo kojemu su sastavni dijelovi
raspoređeni u skladu s prostorom u kojem se nalazimo. Plohe i obrubi koji nas
omeđuju trebale bi biti omekšane našom srdačnošću i ljupkošću usmjerenoj prema
izvoru gdje je nedostaje. Ružne i oku najneugodnije grimase zavisti bivaju
pobijeđene lagano ostvarenim srdačnim osmijehom koji odiše milinom, krajnje
rečeno i usporedivo s edenom, užitkom i slasti. Opteretiti nekoga vlastito stvorenim
dobrima efektira se poput prisile na stanje da se takva kreativna forma mora
otisnuti više puta na različitim plohama iako neće u svakom slučaju ostvariti
vrijednost zlatotiska. Prividno se izvode obveze i popunjavaju se uvjeti puke
formalnosti.
Kreativnosti nedostaje… A ona koja je
ostvarena je sputavana, osuđena i negativno ocijenjena od strane sitnih duša za
čije je oči to preveliki intezitet sjaja. Bit svega je doživljavati okolinu
načinom oprečnim od onoga što ti ona nudi. Ne slušati galamu i zbir zvukova i
šumova mase od koje vlastiti glas biva nečujno slab, skoro potpuno utišan.
Kreativno gledati kroz svijet, osmjehnuti se grubo osuđujućoj masi i zavisti,
pratiti ono što te vodi ka sreći i k tome, biti uravnotežen i smiren, nadaren
rijetko urođenim privilegijama, znači biti ispunjen vlastitim uspjehom, nebitno
radilo se to o mizeriji ili bogatstvu. Stjecanje potvrde postignuća koje si
ostvario nije ključ uspjeha, ključ je u tebi samome.
Autor: Ivana Đurica