Pogled na svijet iz njegovih cipela
Dok
su naše none bile mlađe odlazak advokatu bio je krajnje ozbiljan čin. Sjećam se svoje none koja se toga dana od
ranog jutra kupala u kadi, stavljala viklere na glavu, izvlačila iz tajnih
rezervi svilene čarape i tijesne tamno plave cipele koje su bile isključivo za
svečane prilike i sva tako „naprofumana“ odlazila kod gospodina advokata koji
joj je savjetovao kako prepisati zemlju koju je dobila od nonotovog nonića. U
to vrijeme su doktori i advokati bili najcjenjenija gospoda u društvu i uživali
su svo poštovanje okoline, a i oni su poštovali okolinu jer su znali da im
dobar ugled znači više posla.
Onda
se rodio Gianni Agnelli i pomrsio sve lončiće u toj struci. Bonvivan, vrlo
respektabilnog obiteljskog zaleđa, završio je pravo i postao l`Avvocato i
ujedno evropski sinonim za sve ono što valja i ne valja. Nikada se nije bavio
strukom, puno je pušio i vozio se u jarko crvenim autima čiju je tvornicu posjedovao. Na kraju je umro od nekih čudnih
supstanci, a posljedica istih bile su zlatne cjevčice ugrađene u nozdrve (tokom
života, naravno, ali to baš i ne piše u literaturi). Ono o čemu se pisalo kudikamo
više, bio je njegov stil odijevanja: jedan ga je poznati talijanski dizajner
nazvao svojom najvećom inspiracijom, a vodeći svjetski časopisi su ga uvrstili
u pet najbolje odjevenih ljudi ikada. Osim toga, bio je prokleto bahat. Iz
vlastitog iskustva znam da ga je u jednom talijanskom restoranu uvijek morao
čekati stol koji je zjapio i po mjesec dana prazan jer se l`Avoccato mogao
pojaviti bilo kada.
Nakon
njega nastupilo je doba odvjetnika. Oni su samo jednosmjerno preuzeli obrazac
ponašanja one stare garde iz doba naših nona sa žešćim primjesama manje
devijantnih navika pokojnog Agnellija. Danas svi mi imamo jednog odvjetnika za
poreze, drugog za brakorazvodnu parnicu, trećeg jer nas osiguranje nije
isplatilo koliko smo očekivali, ali svi se mahom ponašaju identično. Ako nakon
ovdje ovoga napisanog budem imala problema s istima, znači da oni nisu nadrasli
svoj ego, a ako kojim slučajem ipak jesu, onda će im ovo biti zabavno.
Do
podna se ne javlja na telefon jer je imao parnicu koja život znači nekoj
golemoj naftnoj kompaniji. Ako se ipak javi ranije, onda je izgubio sve
kontakte iz telefona pa se javlja na svaki broj očekujući Sanaderov poziv koji
ga zove iz Remetinca sa velikom molbom da ga ovaj zastupa. Vaš je odvjetnik još
na Sudu, ali će za vas ipak naći vremena i čekati u dva popodne u kafiću da mu
na brzinu predate papire. U dva sata zajapurena ispred vas stoji njegova vrlo
lijepa vježbenica opravdavajući svoga šefa koji se zadržao na poslovnom ručku s
klijentima iz Azerbajdžana. Predati ćete joj te papire i pomisliti kako je
sjajno što imate tako poznatog i
sposobnog odvjetnika, a već ćete se u idućem trenutku čuti kako naručujete
rakiju jer ste upravo shvatili da si čovjek najstarijim marketinškim trikom
diže cijenu i biti ćete ljuti. U stvari, misliti ćete da ste ljuti sve dok ne
izađete iz dotičnog kafića i na uglu sretnete tog svog velikog odvjetnika koji
izgleda ili jako umorno ili jako pospano (kao da je upravo ustao iz kreveta). Tada
ćete shvatiti da niste ljuti nego bijesni vidjevši ga za visokim barskih
stolcem naslonjenog laktom na njega dok u jednoj ruci drži neku cigaru koja se
nekontrolirano dimi (jer mu nitko nije rekao da ta stvar može i presušiti), a u
drugoj ruci žestoko piće. Oko njega poznato društvo odvjetnika i vježbenica.
„Ej, baš sam sa Suda, nisam stigao.“ – govori on s visoka, bez imalo empatije,
a kamoli nekog izraza isprike.
Gledam mu u lice pa spuštam pogled do gornjeg
džepa sakoa i razmišljam hoću li prvo
počupati njegovu bordo maramicu (koja podsjeća na tapison iz hotelskih lobby
barova) ili izvući njegov wannabe hermes
remen iz hlača te ga odalamiti njime pred svima.„Užasna mi je gužva bila danas,
ali sva sreća da je petak pa se sad opuštamo. Hoćeš popiti nešto s nama?“ Sa smiješkom
naručim piće, a konobar donese svima i stavi račun pred mene. Ja ga platim, ne
popijem piće i sjetim se Jima Carreyja u ulozi odvjetnika u filmu „Lažljivac“ i
scene dok sam sebe lupa zahodskom školjkom po glavi. Ekipi poželim upravo isto
to i odem drugom odvjetniku. I tako redom. I opet. I opet. A, oni još uvijek
stoje na istom uglu i pričaju o traumi zvanoj Rimsko pravo ili Pravosudni
ispit.
Nakon
ovoga nameće se pitanje jesu li mogli ovi zgodni mladi ljudi od svojih mentora naučiti
i nešto više osim hobija poput golfa i prikupljanja
zavidne kolekciju odjela u ormaru. Odgovor je da su svakako mogli jer su
njihovi mentori otišli stepenicu dalje i naučili vrednovati svoju stranku. A ova
naša djeca nisu imala vremena jer su morali učiti vezati kravatu, to je ipak
bilo bitnije… Mahom svi oni su vrlo dobro potkovani znanjem, ali putem dok su
ga stjecali, zaboravili su na nešto nevažno po njima, a zove se skromnost.
Prekrasne
odvjetnice neću spominjati jer su jednostavno prekrasne. Žive u muškoj sekti i
bore se s istom. One su barakude koje vrlo dobro plivaju, ali to je manje važno
jer je i barakuda ženskoga roda.
Autor: Iva Piglić
Fotografija: Daniel Domika
Make up, hair: Daniel Domika