Pogled na svijet iz njegovih cipela
E, sad to skijanje! Već
je počela nervoza u redovima. Čak mi je i bankar rekao da ne moram uplatiti
ratu kredita u prvom mjesecu ako će to značiti da zbog toga ne mogu ići na
skijanje. Čovjek me ne poznaje privatno. S mukom, moram odraditi ovu temu jer
bi se inače osjećala anti-hrvatskim kometom koji je s Marsa pao na Zemlju.
Ja ne volim ići na
skijanje. I ne idem. Ništa vezano uz skijanje ne volim, osim možda samog
skijanja. I naravno, mame i tate koji tada nisu bili svjesni koliko patim, a
mislili su da mi ugađaju. Većina ljudi ima neke druge traume iz djetinjstva, a
moja je ova. Mogu ju usporediti s patnjom Ivana Denisovicha onog jednog dana u
ruskom gulagu dok je Solženjicin vjerovao da je čovjek u ozbiljnom problemu, a
ja odgovorno tvrdim da ništa taj nije doživio.
Kretalo se subotom rano
ujutro u koloni koja je izgledala kao konvoj loših socijalističkih auta. Tu i
tamo se mogla vidjeti neka egzotika kao što je bio spaček ili žaba. Obično je
netko zaboravio pasoš pa smo se morali vraćati kući uz poznate urlike koji su
puno govorili o ženskoj inteligenciji (mojoj, maminoj, tetinoj ili tko je već
išao…). Tada se još granica nije mogla prelaziti samo s ličnom kartom. S
obzirom da je u bunkeru stojadina bila sva hrpa pravih domaćih delicija „koje
će nam jako dobro doći“ jakne, posteljina i ručnici bili su na stražnjem
sjedalu u yassa torbi kojoj je zatvarač bio (naravno) pokvaren tako da smo nas
tri bile nagurane s tim torbama i privilegirane grijati jedna drugu s obzirom
da se grijanje u autu baš taj dan pokvarilo. Sva sreća što je makar kazetofon
radio i nije se često kvario tako da je Daniel Popović uspio otpjevati „Đuli“
sigurno 50 puta. Ma kad je i pukla traka, nije to bio problem ako nije komadić
iste ostao unutra pa nismo više mogli slušati ni Daniela, ni Nove fosile. Definitivno
mogu potvrditi da priča o sarmama u bunkeru crvenog stojadina (a kakvom drugom?)
nije mit. Sarme su postojale. I gulaš i sir i jaja i toalet papir. Sretan je
bio onaj kojemu se auto putem nije pokvario (obično zakuhao) i onaj koji je
manje od četiri sata čekao na granici jer je milicija provjeravala baš svakoga
uz pitanje: „Kamo idete?“ jer to nije bilo dovoljno očito uz pet pari skija na
krovu.
Rano ujutro sam morala
nositi skije na ramenu i čekati red za kupiti kartu jer to nitko nije mogao učiniti
umjesto mene zbog toga jer je ona teta tamo koja prodaje karte morala mene odšacati
i zaključiti da nisam punoljetna te mi dati popust na kartu. Obuvanje pancerica
na parkingu je bio doživljaj za okolinu, a slom živaca za moga tatu budući da
nikada te pancerice nisam mogla, niti htjela zakopčati. Uvijek su me stiskale i
dan danas kad se sjetim toga sva se naježim i najjačim unutarnjim snagama
pokušavam dokučiti u čemu je tu ljepota i užitak. Jakna „toper“, vunena kapa
koju je nona isplela za taj veliki godišnji događaj i – pokret na žičaru. Prvo
se trebalo dizati sa gondolom do vrha planine s još desetak smrdljivih ljudi
koji su glasno pričali i smrdjeli na alkohol. Na vrhu bi shvatila da mi je
negdje ispala rukavica i da je dan propao prije nego je i započeo. Zbog jedne
rukavice cijeli dan uništen. Dok smo mama i ja pile kakao u kafiću i brisale mi
suze, kupila bi mi plave bigbabolice da me utješi i požuri da ipak krenemo
skijati jer nije toliko hladno bez obzira što je minus deset jer ipak ima
sunca. Stavljam skije i shvatim da mi je netko ukrao štapove.
Jedva sam se čekala
vratiti kući, u Jugoslaviju i gledati crtić u sedam i petnaest.
Danas je priča isto
toliko tragična. Kao prvo, svi mediji do kraja veljače imaju temu za pisanje
po kojoj Hrvati idu na skijanje bez obzira na golemu financijsku krizu.
Beskrajno dosadna tema i članci koje nitko više ne čita. Kao drugo, pripreme
traju i mjesec dana unaprijed. Više se ne kuhaju sarme, niti bilo koje drugo
jelo. Eventualno se kupuju skupe boce vina i s nestrpljenjem očekuju nove skije
bez kojih se (od sramote) ne možemo pojaviti na pisti. Muški dio društva
raspravlja isključivo o one dvije koje su bile prošle godine u apartmanu do i
pitanja hoće li biti u blizini i ove sezone. Druga tema su eventualno zimske
gume i zadnji pogon na snijegu. „Toper“ jakna se pretvorila u nešto drugo i
iziskuje cijelu logistiku što podrazumijeva i jaknu i hlače i šal i rukavice i
naočale u istom tonu i sve to skupa u dvije ili čak tri verzije modela i boja.
Tako naoružani imamo jedan jedini cilj: ući u puni kafić poznatih ljudi i
prepit se od alkohola. Nitko ni ne spominje skijanje kao sport. Ako nekim
slučajem ne ideš na skijanje, postaješ zemljak, a ako nekim slučajem ne ideš na
skijanje nego na neko toplo egzotično mjesto, postaješ uobraženi zemljak. U
svakom slučaju, izopćen si iz društva i mjesec dana nakon skijanja jer nemaš
temu za razgovor.
Mene još uvijek muči
tko mi je ukrao štapove. Još me više muči što nisam sama htjela zakopčati te
proklete pancerice. A najviše me muči pitanje jesam li u
pravu kada tvrdim da je vrlo naporno nositi svu tu opremu, smrzavati se i piti
kuhano vino ili dozvoliti da nam jedna izgubljena rukavica pokvari dan. Možda
je ipak jednostavnije naći neki manje naporan vid zabave i druženja i neku
udobniju obuću od pancerica? Pa makar i ne izašli u novinama s Joletom na
Kronplatzu.
Fotografije: Daniel Domika
Make up: Daniel Domika
Autor: Iva Piglić