Nerijetko,
najzanimljivije poglavlje u američkim ili britanskim chick lit romanima je ono
u kojem princeze s 5. Avenije ili iz Kensingtona svoja jutra provode u Bergdrof
Goodmanu ili Harrodsu. Priča obično ide ovako: ona se budi u 11 ujutro i tada
skida šminku od noć prije. Sva sretna što se probudila u vlastitom
krevetu, odluči se počastiti s novim cipelama u svojoj omiljenoj robnoj kući.
Stavlja najveće naočale na lice, da joj se nevide podočnjaci i šešir s obodom
koji je zbog veličine nemjerljiv
krojačkim metrom. U tim romanima ona uvijek na sebe stavlja samo svoj jeans i
bijeli široki t-shirt jer već
tako, sama po sebi, izvrsno izgleda. S obzirom na njenih 175 cm visine i 50
kila žive vage, osim crvenog ruža i visokih peti, ništa joj više za glamour
nije potrebno. Osim bunde. I osim štikli. I kreditne kartice.
Nervozna na cesti jer
čeka taksi više od pola minute, počinje putem telefona tražiti žrtvu za
današnji shopping: Marta sigurno još spava, ona ne… Zatim, Izabela je jučer
bila na liposukciji, ona isto ne… A i da nije bila na liposukciji, ne želi s
njom u shopping jer ne možeš ići u shopping s debelom prijateljicom koja misli
da ima samo pola kile više, a u stvarnosti je netko tko ima minimum 15 kila
sramote na sebi… Dakle, ne… Ništa, taksi je stigao. Ići će sama.
Na 4. katu svoje robne
kuće sjeda u kauč i čeka da joj prodavačica najprije donese čašu šampanjca.
Toliko je žedna da joj ne pada na pamet skoro dehidrirana, tražiti nove cipele.
Nakon osam čaša
šampanjca, shvati da zbilja nema nadnaravne moći pomoću kojih bi se odlučila
između pet pari različitih cipela i odluči kupiti svih pet čemu se prodavačica
najviše razveselila. 4 sata isprobavanja cipela i ispijanja šampanjca uz nekog
tko radi cijeli mjesec za iznos koliko košta samo jedan par princezinih cipela,
više je nego mučenje.
I u tom velikom
trenutku odluke, spazi bivšu ženu svog muža na kauču do nje. Čudom, prvi put u
životu ona joj je izgledala jako cool te ju pozove na ručak. I ova pristane.
Valjda zbog količine šampanjca u sebi. Što je dalje bilo, nikoga ne zanima,
pogotovo u ovoj priči. Bitno da su cipele kupljene. A neki je
Christian ili Manolo postigao cilj.
Kupovina kod nas Hrvata
ne izgleda ovako diletantno. Ni zabavno. Kod nas se pretpostavlja da znaš gdje
se budiš. A i ako ne znaš, nećeš to na glas reći. Niti se zbog toga počastiti
nečim. Pasti ćeš, vjerojatno, u depresiju ako stvari, noć prije, izmaknu
kontroli. Mi, prosječni građani, kupovinu (ovu žensku) planiramo
unaprijed. Čak mjesec ili dva. One najodgovornije točno znaju godinu dana
unaprijed kada će i što si kupiti.
Ima i onih kojima je
kupovina žešća gnjavaža. Ja spadam u tu skupinu. Onu najgoru. U onu skupinu
žena koje znaju da je kupovina traperica ozbiljan posao i da ti za to treba
puno vremena. Tako da to odgađaš nekoliko mjeseci i ljubomorno gledaš u sve te
neke svoje prijateljice koje mijenjaju traperice uz dana u dan
i ne znaš koje im bolje stoje. A ti imaš kući jedne. Ili ni jedne s vizijom da
su traperice dosadne. A pravi razlog je sasvim druge prirode: jednostavno ti se
ne da u ultra maloj kabini s neonskim svjetlom, skidati prvo cipele, pa hlače i
onda još i čarape da bi isprobao 15 pari traperica i na kraju ne kupiš ni
jedne. Em ti ne stoje niti jedne, em je to svjetlo izdajničko koje ti ocrta
svaku boru na licu, a podočnjaci ti u pariško plavoj nijansi vise sve do
nazolabijalnih. Ah, nema veze: kome još danas trebaju traperice.
Skoro pa najveća kletva
je ona kada vas nazove najbolja prijateljica ljuta na vas što ste ju u zadnje
vrijeme zanemarili. Zbog posla ili ljubavi, uvijek je nešto. Počnete se
pravdati bez pravih argumenata i tada ona smisli fantastičnu stvar: “Pa
mogle bi u srijedu u kupovinu! Samo na dvije!
Bez djece i muževa!
Tako ćemo imati vremena i za priču i za neku novu krpicu. Što misliš?”. I
sad ti nema mrdanja. Prihvatiš istoga trenutka kako bi ju razveselila i kako bi
ona prestala biti ljuta zbog nenamjernog izbjegavanja. Istog tog trenutka,
shvatiš kolika ti je to patnja. Pogotovo s njom. Koliko god ju voliš, nitko
nije savršen. Niti ona, niti ti.
Na putu do trgovačkog
centra žalila ti se na pomanjkanje sexa i lošu kvalitetu botoxa u zadnje
vrijeme. I na preskupa daleka putovanja koja još uvijek nisu toliko skupa s
obzirom na cijene ljetovanja kod nas. I benzin je poskupio, a i nemaš gdje
izaći. Što je najgore od svega, frizerka joj je na godišnjem.
Došle smo u dućan s
nakitom. Bižuterijom. Onom lijepom. Moram priznati da sam pasionirani ljubitelj
tih stvarčica. I do tog trenutka sam čak vjerovala da pretjerujem budući da sam
mogla gledati i birati nakit dok me noge nisu zaboljele. Od tog trenutka to
više ne mislim: ona je nakon gotovo sat vremena još uvijek bila u prvom djelu
dućana gdje je po rukama, naizmjence, vrtjela 3 ogrlice :”Čuj, ova mi je
za svaki dan, je tako?”. “Ma nije ti baš nešto…” – rekla sam.
I istog trenutka shvatila što sam napravila:
“Ooozbiljno? Onda moram naći neku drugu”. To je potrajalo dodatnih
pola sata, a za svaku iduću sam joj rekla da je famozna. Na kraju smo izašle s
jednom ogrlicom. Onom koju sam ja kupila. Ona je zaključila da su sve bez veze.
Nakon toga smo tražile,
za ljetovanje, pareo. To je onaj komad tkanine koji vežete oko kupaćeg. Vrlo
jednostavno. Međutim, moja je draga od toga napravila teoriju, kompliciranu,
poput cijepanja atoma. Taj njen
imaginarni pareo trebao je imati resice koje ne vise, rupice po sebi da izgleda
poput čipke, a nije čipka, a
što se boje tiče bila je vrlo precizna: to je trebala biti nijansa zelene koja
se prelijevala u plavo. I naravno da nije trebao biti kratak, ali ni dug. Taj pareo.
Sjela sam u dućanu na neku stoličicu. Okrenula sam se oko sebe i utvrdila da
vjerojatno ovdje ne služe šampanjac. Niti neki drugi alkohol, a niti se nude
tablete za smirenje. A trebalo bi. Ali, ajde se ti sada petljaj u nečiju
logistiku poslovanja. Jasna je našla pareo. Bijeli. Kojeg će pokloniti mami.
Nakon toga smo
zaključile da smo žedne. Ali, koga sada to briga kada imamo još samo dva sata
na raspolaganju, a trebamo još kupiti japanke. One gumene, uvijek istog branda
koje se nude u tri različite boje. A, istini, za volju, ni noga nam ne raste
više u zadnjih 20 godina tako da je vrijeme od dva sata izgledalo
sasvim pristojno.
Umorne, sjele smo u
auto i krenule prema kućama. Jasna je predložila da sutra odemo u drugi grad u
kupovinu jer danas baš ništa nismo našle. Ja sam za sutradan izmislila
neodgodiv hitni pregled u bolnici, a ona me je razumjela: “Ne ljuti se na
mene” – rekla je.
“Ne ljutim se,
naravno da se ne ljutim, ali molim te počni kupovati burdu i vaditi krojeve.
Život će mi biti jednostavniji, a tebi zabavniji”.
Nikada ju nakon toga
nisam pozvala da idemo zajedno u kupovinu traperica. Niti je ona pozvala mene.
Zaključile smo da se puno bolje razumijemo kada se gledamo preko stola ili na
nekom plesnom podiju.
Koliko god ju voliš
nitko nije savršen. Niti ona, niti ti.
Autor: Iva Piglić
Fotografija: Daniel Domika
Make up: Daniel Domika