Pred nešto više od 8
godina izašao je ciklus mojih putopisa pod nazivom “Zbog čega danas
(gotovo) svi žele biti Rusi”. Danas sam to štivo ponovno uzela u ruke. I
sada mi je žao jer se moram obilno “pokriti pepelom”. Međutim, uvijek
se mogu izvući na neku teoriju po kojoj putopisi nisu dio klasične književnosti
i imaju svoj rok trajanja.
I danas (gotovo) svi
žele biti Rusi, ali ono što tada nitko nije želio biti su Ruskinje! Vraćam se
na svoj stari putopis u kojem sam zabilježila i “detektirala” slijedeće
prizore:
“Žena ima svakakvih,
a najviše onih koje je Marina Lewycka opisala u svom romanu “Kratka
povijest traktora na ukrajinskom” kao žene koje agresivnim načinom
odijevanja i vidljivo markiranom robom pokušavaju prikriti svoje seljačko
podrijetlo. Kad idući put budem čula svog prijatelja Nevena Ciganovića, pokušat
ću ga uvjeriti da bi ovdje imao pune ruke posla. Kod bogatih Ruskinja, onih
iznad četrdesete, višak kilograma kao da je obaveza isto kao i spaljena plava kosa.
Uz to, za jutarnje sate ide dugi, široko skrojeni smeđi nerc, niske cipele,
besramno puno žutog zlatnog nakita i kazališna šminka koja podrazumijeva
neizostavno plavo sjenilo na kapcima. Za noć su to još smjelije kombinacije:
uske crne dolčevite (po mogućnosti prozirne
da se nadzire grudnjak) i najčešće satenske hlače u koje gledate i ne vjerujete
da pod tom količinom sala još nisu popucale. Na njih idu visoke potpetice na
obavezan špic. One nešto mlađe, prosječne djevojke prirodnih boja kose šeću ulicama
jednostavno odjevene: prigodni kaputići, duge kose i simpatične torbice,
međutim, detalji su uvijek prisutni: ultra kratke mini suknje na tanke čarape
ni na temperaturama daleko ispod nule nisu nikakva
iznimka”.
To sam napisala. Majke
mi. I objavljeno mi je. Majke mi. Pred 8 godina. I svi su čitali. I smijali se.
Ruskinjama, a ne meni. Ja sam bila faca. Jer sam nasmijala narod. I obilo mi se
u glavu: sad se te iste Ruskinje mogu smijati meni. One su smršavile, skinule
su bore s lica, suknje im više nisu toliko kratke, a tadašnji frizeri su
nestali sa svim onim blajhom u nekom novonastalom gulagu. Što znači da sam ja,
za sada, dobro i prošla.
Vjerovali vi ili ne,
one su tada izgledale tako. Čak sam uvjerena da mi je ovaj putopis bio
cenzuriran. Hoću reći da je bilo i puno dramatičnijih prizora koji mi nisu
objavljeni. Da se ne bi i dalje “valjala po blatu”, neka i sada
ostane cenzuriran.
Danas Ruskinje s puno
novaca izgledaju poput Boginja. I to ne samo onih par zbog kojih vas tjeraju iz
njihove robne kuće “Tsum”. Većina ih je, koje to mogu sebi priuštiti,
razlog zbog kojeg ne želite ići zimi na ljetovanje u Dubai. Ne pada vam na
pamet.
Nikad nisam toliko
duboko istraživala, ali gotovo da sam uvjerena da ne postoje filteri koji vam
izduže noge i do pola metra. I ne postoji neka hrana od koje narastete do 178
centimetra bez problema. I još vam se pri tome ništa od te hrane ne hvata u
bokovima i struku. A da ne pričamo o kosi… Kakvi su to fenomeni po kojima
kosa bez pucanja raste gotovo do struka?! Pa nismo ni mi Hrvatice baš neuke,
ali što je to?!
Zavladala je
instagramom manija Ruskinja. Uglavnom kućanica. Onoj kojoj je beskrajno
dosadno, izbaci neku liniju make upa, glupog fena za kosu, trepavica koje
strše, nenosivih kupaćih kostima ili
haljina koje nitko živ ne želi nositi osim njenih dviju prijateljica. I sve to
da bi si ubile dosadu i konačno izašle u medijima. Muževi se ne vole slikati. U
stvari, muževa nema niti na jednoj fotografiji. A, ako je kojim čudom i uletio
u kadar, zalijepi mu ona majmuna, slona ili srce preko lica tako da ga ne vidimo.
Nikako.
Obavezne su fotografije
i one iz teretana gdje ona ima vlastitog trenera. Ma, stvar je u tome što
svakoga dana imaju najmanje jednu takvu fotografiju. I stvar je u tome što one
zbilja i idu u teretanu svakoga dana. I vježbaju. I ne znoje se. Kažem vam,
vidjelo bi se po fotografijama.
Jer ih i uvećavamo.
Svi. Dakle, svi.
Pokušala sam i ja s tim
fotografijama iz teretane. Ali, mi ne ide. Ili ide, ali iz pedeset i devetog
pokušaja. Jer svi normalni ljudi u teretanama izgledaju jednostavno rečeno:
loše.
Imam dugogodišnju
prijateljicu. Veru. Ona me je uvijek otpratila i dočekala s našim druženjima na
kavama prije i nakon mojih putovanja po Rusiji. Sjećam se kao smo satima
sjedile, čudile se i smijale tim damama nedefiniranog ukusa i čudne vanjštine.
Uživale smo u činjenici da smo bile bolje. I to smo obožavale. Onda je krenuo
taj instagram. Onda smo počele #folowat te iste dame i opet se čudile. Pa smo
krenule i na dijetu. Pa je ona počela piti neke tablete od kojih ti (navodno)
raste kosa. Ispostavilo se da su to tablete za
rast dlake, ali ne na glavi. Pa je moja Vera kupila i neki detox program u
trajanju o sedam dana. Završila je na gastro odjelu zbog dijareje. Onda se
posvađala sa mnom jer sam joj blokirala sve te Boginje s instagrama. I onda je
ona otišla na psihoterapiju u trajanju od 6 mjeseci. Shvatila je na kraju da je
ipak sama po sebi prelijepa. Bez instagrama i Ruskinja. Ali… bilo je žestoko.
Osim što otvoreno
priznajem da sam i dalje ljubomorna na njihovu ljepotu, kao i sve mi, ali
priznajem i da su mi dobra škola. Ne zbog Verine neregulirane stolice, nego
zbog lošeg osjećaja u sebi: smijala sam se nekome tko to nije zaslužio. Samo
zato jer nije znao i nije imao od kuda naučiti. I smijala sam se površnim
stvarima.
Svako doba nosi nešto:
meni je donijelo mudrost, a njima puno dobre garderobe.
I ja sretna.
Autor: Iva Piglić