Pogled na svijet iz njegovih cipela
Premda se ta dobna
granica sve češće pomiče prema gore, uglavnom, nakon tridesete nađemo se na
životnoj prekretnici koja se zove dobivanje djeteta. Ovaj članak će razumjeti
samo roditelji, a ostalima – sretno (dok se kunete i čitate da vi nikada neće
biti takvi).
Moji prijatelji Branka i Darko dobili su dijete. Malog popišanka Matiju.
Branku poznajem puno godina, još od vremena kada smo zajedno upisivale fakultet
i dok smo obje mislile da nije moguće prepisivanje na prijemnom ispitu. Do tog
trenutka, kada se taj mit srušio u roku sat i pol vremena. Na prvoj godini prečesto
smo izlazile i bile rado viđeni gosti na svim alternativnim mjestima za izlazak
u Gradu. Nakon prve godine zajedničkog
studiranja, Branka se opametila i upisala medicinski fakultet gdje je i
upoznala Darka. Više nije bila alternativka, nego uglađena buduća liječnica.
Branka i Darko su, osim učenja i vucaranja s fakulteta do KBCa, često izlazili
po restoranima i odlazili na izlete. Ona je sve više počela gledati „Seks i
grad“ i uskočila u štikle, Darka obukla u inačicu Face, igrali su tenis jednom
tjedno i imali super ekipu oko sebe. Počela sam biti ljubomorna na Branku:
imala je zavidnu liniju, ni u kriznim situacijama nije jela u McDonaldsu,
pratila je sve modne časopise i imala je najbolje pramenove. A i manje bitno,
ali: davala je sve ispite u roku. Onda je krenulo sve stihijski: diplome,
posao, štalica pa kravica koja je više ličila na dobermanku koja se odazivala
na ime Rea. Da se vidi koliko sam, u biti, tolerantna osoba, trpjela sam to
savršenstvo od Brankinog života i bila stalno prisutna, premda sam joj
zamjerala… ne znam što. Ništa. Ali sam joj zamjerala.
Pred šest mjeseci me
zvala Branka da dođem kod nje na kavu. Kada sam ušla unutra Rea je grizla nekog
neidentificiranog plišavca bez jednog uha i nosa, Branka je bila uvaljana u
fotelju, gledala televizor i dok je u jednoj ruci držala daljinski, drugom mi
je samo dala mot da uđem.
-„Ej?“ – sjela sam
pored nje, gledala ju blago podbuhlu i pomalo u sebi pljeskala što ju vidim bez
šminke, u kućnoj trenirci i crocksicama. – „Jesi dobro?“
-„Draga, čekam bebu“ –
izgovorila je ne mičući pogled s ekrana na kojem su se i dalje, njenom voljom,
histeričnom brzinom izmjenjivali programi. Više nisam pljeskala u sebi, nego za
pravo.
Nakon sat vremena
ispijanja kavi, tajnog pušenja na balkonu „posljednje cigarete u trudnoći“
shvatila sam koliko je prestrašena i zaprepaštena tim stanjem koje se naziva
blaženo. Osim što su joj grudi nabujale i ispadale iz grudnjaka, ništa, po njoj,
nije bilo blaženo. Sama činjenica da umjesto putovnice u torbici mora nositi,
prije svega, trudničku knjižicu, zbunjivala ju je. Stvar je u tome što, koliko
god se veselili tome, kao i sama Branka, i to u najvećoj mogućoj mjeri, nikada
nismo dovoljno spremni na ovaj nesebični kompromis. Traperice su ju počele
stezati, stalno je povraćala, nije jela ništa osim kiselih krastavaca i
ementalera. Ujutro je stajala raščupana (ipak!) jer se cijelu noć meškoljila i
sanjala neku neobičnu djecu. Nakon toga pobacala bi sve cigarete, istuširala i
gledala se u ogledalu u kojem je vidjela samo svoje bokove za koje je imala
osjećaj da rastu brzinom zvuka. Na oko. Nakon toga sjela bi u auto (prije toga
bi se obukla, naravno) i otišla do kioska kupiti dnevnu štampu i Darku cigarete
(koji uopće ne puši, ali neka mu se nađe). Kuhala nije ništa jer su ju mirisi
hrane smetali. Darko je radio i dalje, taj sebični neotesanac, i dolazio kući
sav euforičan, još u jakni sjeo pored nje i netremice gledao u nju s divljenjem
dok mu je Rea u krilo stavljala balave pseće igračke.
-„Kako si ljubavi?“ –
pitao ju je svakoga dana u tom trenutku – „Zvao sam te, nisi se javila…“. Ma
zašto bi mu se javljala?! On jako dobro zna gdje je ona, samo što ona ne zna
gdje je on. Tko zna gdje se on smuca dok ona sva nikakva hoda od wc školjke do
kauča. I sigurna je da ne jede kod mame, kako govori, nego ili u nekom
restoranu s ekipom ili s nekom prezgodnom kolegicom koja još uvijek ima apetita
i ne pušta nekontrolirano plinove. I naravno da nema problema sa svojim skinny jeansom,
ni s nošenjem štikli. A ni sjedenje kod frizera ju ne umara.
Nju ni prijateljice
više ne zovu u provod jer se nikome ne sluša koliko je čekala red kod
ginekologa i kako izgleda neidentificirani objekt na snimci ultrazvuka, a sve
se moraju diviti i nagađati spol i još pri tome tvrditi da ruka sigurno nije
ruka, nego je dijete muško i to sigurno na vrijednoga tatu.
Prijatelji su im
postali silno zauzeti ili boležljivi, nitko više nije dolazio u kućnu posjetu i
to uvijek pod nekim izgovorom. Možda ih smeta jednoličan meni sastavljen od
ementalera i mineralne vode. A možda samo ne vole Reu. Ili brbljavog Darka
kojemu je uvijek tema razgovora njegova nesanica prouzročena Brankinim stanjem.
Nisu ljudi u tim trenucima ni svjesni da postoji i vanjski svijet, i kino
premijere i super restorani. Dalje od ginekološke ambulante ne vide pa čak ni
onu veterinarsku (dalo bi se naslutiti po Reinim mirisima). Parovi koji čekaju
bebu pretvaraju se od izrazito zabavnih, urbanih ljudi u izrazito dosadne koji
po priči više nalikuju na gerijatrijski naraštaj kojima je glavna tema odlazak
liječniku, nalazi i pretresanje mogućih razvoja događaja i dijagnoze.
Seksualni život postoji
u sve manjoj mjeri, a zadnjih mjeseci ga više i nema. Tada započinje ozbiljna
obiteljska depresija uzrokovana sve višim datumom, pomanjkanjem elementarnih
bračnih dužnosti i dobivenim kilogramima koji gotovo uvijek prelaze neki
medicinski uzus. Što je najgore, oba roditelja se udebljaju.
Otprilike mjesec dana
prije poroda, počinju se javljati tetke, strine i bakice koje ili skupljaju po
selu dječju robu od nekih tamo susjeda „ali sva je ta roba kao nova, nema
smisla da trošite“. Ili pletu čarape i dekice u svim bojama. Zahvalni ste,
razvlačite sve te stvari pred njima da im to i dokažete, a u sebi mislite, polu
uvrijeđeno, sasvim drugu priču koja se, uglavnom, definira kroz Caritas.
U istih tih mjesec
dana, kada ste već potrpali svu tu dječju odjeću u najskrovitije podrume,
shvatili ste da to vaše dijete nema nikakvu pristojnu garderobu. Kilažom i
izgledom sada već više nalikujete na nilskog konja nego na osobu za koju se
netko molio da ostanete trudni, ali se, zgazivši vlastito dostojanstvo, ipak
odgegate do najbližeg trgovačkog centra.
Branka je bila svjesna,
da više nije ni iz Darkovih cipela izgledala lijepo, ali je ipak, vođena
majčinskim instinktom, pristojno pripremila sve potrebno i uvukla i njega u to,
svjesna da ju svakog trenutka, ispod oka, odmjerava i panično razmišlja hoće li
se svi ti kilogrami zadržati i godinama nakon poroda. Darko je upravo to i
razmišljao, priznao je kasnije.
Porod je prošao više
nego dobro zanemarimo li Brankino šamaranje Darka u trenutku kada je s onom
glupom kapicom ušao u rađaonu. I psovanje istoga, aludirajući u tim psovkama na
njihov seksualni život obećavajući pred svim liječnicima da je to stvar
prošlosti.
Matija je bio prekrasan
odmah kada se rodio (sve bebe izgledaju isto – smežurano i nepravilno, ali
svima kažemo u tom trenutku ono što žele čuti). Bake, tetke i strine su plakale
dok im je pijani Darko nosio fotografije na pokazivanje, ljudi su slali
telegrame, i oni koji su vas izbjegavali, i oni koji će vas izbjegavati dok god
vam dijete ne krene u vrtić.
Branka je bila
slomljena, kao i svaka od nas i shvatila da je na Svijet donijela još jedno
biće koje će joj biti centar Svemira sve dok je živa.
Kasnije je priznala da
se za sve velike stvari u životu treba pomučiti. I da je u redu da se bojimo
upravo tih velikih stvari. I da koliko god je nije voljela ni sebe ni Darka u
tim trenucima svoje i ne baš tako lijepe vanjštine, nekako je osjećala da se
ispod njenog srca događaju velike stvari. One stvari o kojima je čitala.
Ista ta Branka zvala me
ponovo nakon pola godine i presretna rekla: „Draga, čekam bebu!“
Autor: Iva Piglić
Fotografije i make up: Daniel Domika